Ovogodišnji najbolji mladi glumci – oni su budućnost kazališta

Glumci Matija Šakoronja, Domagoj Ivanković i Ognjen Milovanović nominirani su za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. Nacional predstavlja ove perspektivne glumce koji tek stupaju na scenu hrvatskih kazališta

Dodjela najvećih i najvažnijih glumačkih nagrada u Hrvatskoj – Nagrada hrvatskog glumišta – održat će se tradicionalno 24. studenoga. To nije samo prilika da se predstavi godišnja kazališna produkcija, već i vidi tko je zasjao u nekoj od predstava. Posebno se iščekuje kategorija za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, jer se tu redovito kriju i najveća buduća glumačka imena, često neotkriveni talenti. Ove godine u toj su kategoriji u muškoj konkurenciji nominirani glumci koji već iza sebe imaju neke važne uloge – Matija Šakoronja, Domagoj Ivanković i Ognjen Milovanović.

Šakoronja je nominiran za ulogu Dudeka u predstavi “Gruntovčani” Mladena Kerstnera i Borisa Svrtana, u režiji Borisa Svrtana i Rajka Minkovića, Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba, Domagoj Ivanković za ulogu u predstavi “GospOUdinNOUbadi” Saše Anočića u režiji Saše Anočića i produkciji Teatra Exit iz Zagreba u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku, a Milovanović za ulogu u predstavi “Mačak u vreći” Georgesa Feydeaua u režiji Damira Lončara i produkciji Glumačke družine Histrion iz Zagreba. Redateljica Aida Bukvić predsjednica je žirija koji je odlučivao o nominacijama za Nagrade hrvatskog glumišta pa je pojasnila zašto su se izvedbe Ivankovića, Šakoronje i Milovanovića istaknule:

“Prvi kriteriji za nagradu, pa tako i nominaciju su izvrsnost i iznimnost ostvarene uloge unutar ponuđene produkcije pa su se samim time i ova trojica mladih glumaca istaknula i nametnula svojim glumačkim ostvarenjima. Osim što su sva trojica glumaca svoje nominacije zaslužila, sasvim slučajno, u domeni komediografskog žanra, ono što je specifično za njihova ostvarenja su jaka glumačka karakterizacija, zaokruženost i cjelovitost uloga i zarazan glumački šarm i obećavajući talent. Vjerujem da je za svakog umjetnika već sama nominacija veliko priznanje i velika čast, a pogotovo za mlade umjetnike koji tek trebaju izboriti svoje mjesto pod ovim nesigurnim nebom hrvatskog glumišta. Bilo bi lijepo da takva priznanja prate i novi poslovni angažmani, no donose li nominacije i nagrade nove poslove – ne znam, ali sigurna sam da će im donijeti veću vidljivosti u profesionalnom okruženju.”

Aida Bukvić komentirala je i situaciju u kojoj su danas mladi glumci u Hrvatskoj. Smatra da su neizvjesnost i nesigurnost pratili mlade glumce nakon završetka studija i prije pojave pandemije, a danas kada zaista ne znamo što nam nosi sutra i kada je kultura doslovce na respiratoru, ta neizvjesnost i nesigurnost još su izraženije:

“Velika je konkurencija među mladim glumcima i glumicama, angažmana u kazalištu sve je manje, nezavisna scena je na izdisaju i pitanje je tko će dočekati proljeće, sve se manje snima i to sigurno nisu okolnosti koje su poticajne, ali isto tako znam da mladim ljudima ne manjka entuzijazma i optimizma i da talent, rad i profesionalnost uvijek pronađu pravi put.”

 

‘Danas mladi glumac treba raditi sve – od sastavljanja rasvjete, komponiranja glazbe do dramaturgije – inače nije kompetentan na tržištu’, kaže Domagoj Ivanković

 

Od trojice nominiranih jedini je sa stalnim angažmanom, u Kerempuhu, 28-godišnji Matija Šakoronja iz Oroslavja. Kad je čuo da će igrati Dudeka, rekao je Šakoronja, najprije ga je obuzela sreća jer radi komad na “svom” kajkavskom. A onda je osjetio blagu zabrinutost hoće li sve uprskati. Na kraju je, smatra, predstava odlično ispala i “uklopio se u te dobro posložene puzzle”. Sad svi uživaju u svakoj izvedbi. Kao mladom glumcu, ta mu je uloga veliki izazov i još veći užitak, a nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta smatra pokazateljem da to što radi ima odjeka u struci.

Kao član ansambla Kerempuha, u koji je primljen odmah nakon diplome, pojasnio je smatra li to sigurnošću ili može ograničavajuće djelovati: “Kad sam primljen u Kerempuh, mislio sam – super, drago mi je, ali otići ću ja za nekoliko godina, ne bih volio tu do penzije ostati. Ali samo ću reći da četiri godine brzo prođu. Svi mi mladi mislimo da nešto znamo, a zapravo ne znaš ti ništa. Na nama je da činimo najbolje od situacije u kojoj jesmo. Bio to stalan angažman ili nezavisna produkcija, na nama je da se konstantno iznova dokazujemo i pokazujemo. Tako sam i ja, evo, već četiri godine u Kerempuhu, a imam dojam da nisam još ni počeo.”

Iako je koronakriza natjerala mnoge glumce da se, više nego ikada, sami organiziraju i rade svoje projekte, Kerempuh još uvijek izvodi predstave, ali naravno, pred puno manje publike. Stoga se za Šakoronju nije puno toga promijenilo:

“Ljudi se boje doći u kazalište. Razumijem ih. Ali isto tako moraju znati da je sigurnije doći u kazalište nego u dućan. U svim kazalištima provode se stroge epidemiološke mjere i nitko se iz publike još nije zarazio u kazalištu. Nadam se da će se cijela situacija smiriti jer su u najvećem gubitku nezavisna kazališta koja ne pamte ovolike financijske gubitke. Filmovi i serije se svako malo pauziraju zbog samoizolacija članova ekipe. Teško je raditi u takvim uvjetima. Možda je svjetlo na kraju tunela to što konačno glumci počinju raditi vlastite projekte koje možda ne bi pokrenuli u ‘normalnim uvjetima’, pa i to iznjedri neke fantastične i originalne filmove, predstave, serije, knjige… Okružen sam ljudima raznih profesija. Svima je teško. Snalazimo se kako znamo. Ostavit će ovo sve traga na psihu sigurno, ali nisam dovoljno stručan da o tome govorim. Bit će i predstava, i filmova, i svega, samo treba ostati smiren, pozitivan. Kažem, savršeno vrijeme da se napravi nešto svoje.”

Kad je u pitanju gluma, odnosno situacija u kojoj se on kao mladi glumac nalazi, Šakoronja bi svoju karijeru usporedio s igricama na konzolama u kojima sve više i više otkrivaš teritorij. Smatra da je još uvijek na prvom “levelu”. Ali puno radi pa tako trenutačno priprema online projekt s kazalištem Tvornica lutaka:

“Petra Radin i Igor Šeregi su režijsko-produkcijski tim, a glumci uz mene su Filip Detelić i Josip Brakus. Samo navođenje tih imena jamči zabavu. Obrađivat ćemo lektirne naslove i stvarati predstave za djecu. Nakon toga se vraćam radu u matičnom kazalištu na autorskom projektu Marine Pejnović, Marina Lisjaka i Filipa Jurjevića ‘Teorija zavjere’, koje bi premijeru trebalo imati na Valentinovo 2021.”

Vinkovački glumac Domagoj Ivanković nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu u predstavi “GospOUdinNOUbadi”. Objasnio je da je to predstava o malom čovjeku i njegovoj borbi s birokracijom koja mu ne dopušta da normalno živi:

“Situacije koje smo u predstavi prikazali upravo su one koje susrećemo svakoga dana na šalterima raznih službi. Kolegu Karla Bernika i mene pozvao je profesor Saša Anočić. Tijekom druge godine Akademije, dok sam u dvorištu zaključavao bicikl, prišao mi je Saša i rekao da bi htio uzeti mog kolegu i mene da radimo na predstavi. Odmah sam nazvao Karla, rekao mu da nas je Saša pitao za predstavu i naravno da smo pristali na priliku koja se ne propušta. Kasnije smo saznali da će nam se u predstavi pridružiti i profesor Jasmin Novljaković koji nas je tri godine vodio kao klasu, što nam je bilo jako smiješno jer odjednom nam profesor postaje jednak na sceni, a mi nemamo pojma kako se postaviti u toj situaciji. Ali evo, ide – Saša, Jasmin i ja u predstavi igramo oko deset uloga, u mom slučaju to su Majka Marija, Koraljka, Čika Bobo, Jenki i tako dalje, dok Karlo Bernik igra gospodina Niku i Ništa i jedina je konstanta u predstavi. Kad smo dobili tekst i iščitavali ga, mogli smo se prepoznati u nebrojeno puno situacija, smiješne su i besmislene, ali najvažnije je od svega to što su točne, zato i imaju tako dobar prijem kod publike. Postoje situacije u kojima u jednom trenutku čitaš tekst i vrištiš od smijeha, a tri replike kasnije shvatiš da si totalno ništa i da je tekst zapravo tužan, jer kao smiješ se liku koji to proživljava, a onda se sjetiš da ti se to dogodilo jutros. Hrvatska je plodno tlo što se tiče apsurda pravosudnog, birokracijskog ili zdravstvenog sustava i uvijek će se imati o čemu pisati i raditi predstave, a Saša to jako dobro iskorištava u svom radu. Tekst predstave je napisan 2008. godine i tad je bio aktualan, ali danas je još aktualniji i mislim da će za deset godina biti još aktualniji.”

 

‘Kreativna sloboda kreće iz mene, bez obzira na to jesam li freelancer ili nisam. Rijetko kada je kreativnost zarobljena ako je glumac dio ansambla’, smatra Ognjen Milovanović

 

Nominaciju smatra velikim uspjehom jer mu barem na jednoj razini dokazuje da to što radi funkcionira i da je na pravom putu. Također je, smatra, bitna da se sjetiš koji sve ljudi stoje iza tebe i tvog rada.

Budući da još uvijek studira i nije član ansambla nekog kazališta, pojasnio je kako se snalazi i kako dolazi do uloga:

“Dobro je dok sam student, zaštićen od institucije, popust na kartu za vlak 50 posto, ručak u menzi 5,85 kn… Ne znam što će biti kad završim, naravno da bih htio u ansambl. Na društvenim mrežama postoji dosta grupa u kojima se objavljuju audicije i castinzi pa se može svega naći. Puno nas je na tržištu koje nema toliku potražnju. Danas mladi glumac treba raditi sve – od sastavljanja i programiranja rasvjete, komponiranja glazbe do dramaturgije – inače nije kompetentan na tržištu. Nažalost, danas nije dovoljno završiti Akademiju kao glumac i samo glumac.”

Situacija oko pandemije djelovala je pogubno na sve u kulturi, posebno nezavisnu scenu. Ivanković je otkrio da od svoje desete godine radi kao mađioničar na dječjim rođendanima, navikao je zaraditi za sebe i uspijevao se snaći:

“Tako da ima rođendana, a ima i ponešto predstava u Exitu, to je jedina predstava koju trenutačno igram. Pomažem tati u Vinkovcima u njegovoj domaćoj radinosti s obradom kože i krzna. Završio sam za medicinskog tehničara opće zdravstvene njege – to je samo feš naziv za mušku medicinsku sestru – tako da taj papir još uvijek stoji. Nije sramota raditi, sramota je uzeti 20 kuna od roditelja, ići piti kavu pa prijatelju spočitavati što vozi taksi. Strašna je ta činjenica da si slobodan glumac i da odjednom ne igraš ništa, nemaš nikakav prihod i ostavljen si na milost i nemilost današnjem životu koji se sveo na puko preživljavanje. Ponavljam, student sam i živim u studentskom domu tako da je meni, reklo bi se, lako u životu. A kad pomislim da sam već zakasnio s dizanjem kredita za stan od 30 kvadrata, da bih ga otplatio u šezdesetoj godini – nije mi dobro.”

Bez obzira na tešku situaciju, Ivanković ne odustaje od svoje ljubavi, glume. Ona je njegov ispušni ventil i nešto čemu se oduvijek divio. Sve je počelo s Lutkarskim proljećem u sklopu kojeg je gledao prve predstave, zatim se u Vinkovcima održavao Festival glumca na kojem je mogao gledati predstave iz cijele Hrvatske i to je bilo jedino kazališno štivo iz kojeg je mogao upijati vještinu i učiti:

“Oduvijek su me zanimali načini na koje ljudi pričaju priče i različiti kazališni pristupi istim dramama. Upisao sam dramski studio s deset godina i tako sam se nekako zarazio kazalištem. Kad sam upisao srednju školu, odjedanput su na Festival glumca dolazile predstave koje su me se ticale i koje su malo pomalo mijenjale moj pogled na svijet i način na koji doživljavam ljude i događaje. Upisao sam medicinsku školu jer sam htio kroz srednju nešto raditi što se ticalo čovjeka, a tamo sam dobio znanje o čovjeku koje je neprocjenjivo – susreo sam najranjivije, ali i najsretnije ljude koji su mi pomogli u tome da danas u kazalištu mogu prikazati čovjeka kakav zaista jest.

Danas mladi glumac ima najveću slobodu i toliko izvora iz kojih može učiti. Dostupne su predstave, tekstovi i mnoštvo načina za učenje različitih vještina. Kao što sam rekao, nije dovoljno biti glumac i nitko ti ne može reći da uz Akademiju ne možeš naučiti svirati neki instrument, izučiti vještinu, zanat ili bilo što, jer sve je moguće. To što nisam dio ansambla ne smatram opterećenjem, mislim da će me to tek opterećivati – ili neće. Sve ima svoje prednosti i nedostatke. Znam da ako budem u ansamblu, neću uvijek raditi to što želim i to mi je jasno. Ovo je, prije svega, posao kao i svaki drugi, a ako budem slobodni umjetnik, nikad neću imati ansambl.”

Najavio je i iduće projekte. Priprema diplomski ispit iz glume na tekst Espija Tomičića “Ne zaboravi pokriti stopala”, s profesoricom Anicom Tomić, profesorom Jasminom Novljakovićem i asistenticom Dalijom Dozet. Trenutačno su u kreni-stani procesu zbog novonastale situacije, a na proljeće počinje raditi predstavu s redateljem Davidom Shinerom u produkciji Triko Cirkus Teatra i Lude kuće. Veseli se tom procesu jer vidi ogromnu priliku za učenje i daljnji rad u kazalištu.

Ognjen Milovanović nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta zahvaljujući ulozi u histrionskoj predstavi “Mačak u vreći”. Do uloge je došao tako što ga je nazvao Damir Lončar i pitao ga želi li glumiti u predstavi koju on režira, a Milovanović je bio presretan što ima čast raditi s takvim glumcem. Histrionsko ljeto, smatra mladi glumac, ima posebno mjesto u kulturi Zagreba: “Kada u istu rečenicu stavimo ljeto u Zagrebu i kazalište, prvo mi na pamet pada Histrionsko ljeto. Naravno da mi je bilo važno igrati, mladi glumac u današnje vrijeme rijetko ima priliku odigrati tridesetak predstava u nešto manje od dva mjeseca. To je za glumca pravi trening. Ja sam kao ptičica svaki dan dolazio na predstavu. Ljudi koji su sa mnom radili bili su prekrasni, doista. Atmosfera vrlo profesionalna i opuštena.”

 

‘Bio to stalan angažman ili nezavisna produkcija, na nama je da se konstantno iznova dokazujemo i pokazujemo’, smatra glumac Matija Šakoronja

 

Kao i njegovi kolege, nominaciju smatra potvrdom za sav trud i proces koji je prošao na ovom projektu, ali svakako i za svoj rad u posljednje dvije, tri godine otkad je diplomirao na Akademiji:

“Daje ti potvrdu da to što jesi na sceni prvenstveno čini publiku sretnom i zadovoljnom te snagu da vjerujem u svoj rad i nastavim dalje tražiti i kopati u izazovima koji slijede. Nažalost, u zadnje vrijeme ima malo audicija u kojima glumci mogu proći neke selekcije za uloge. Uglavnom autori projekata već znaju koga žele pa se glumce zove bez audicija. Mislim da se mladi glumci doslovno trebaju gurati. Imam što ponuditi, pogledaj me. Dovoljno je da netko vidi angažman i ako je voljan, pružit će priliku, pa zašto ne? Pogotovo se to odnosi na film.”

Milovanović je komentirao i situaciju u kazalištu koje je usred koronakrize postalo pusto:

“Uvijek će biti tih 150 ljudi koji će doći jer za neke ljude kazalište je rutina, duhovna hrana. Međutim, u zadnjih mjesec dana gledališta su pusta. Da, predstave se otkazuju. Ljudi se jednostavno boje. Tužno je vidjeti 20 lica u gledalištu. Nažalost, to je trenutačna realnost. Svakako će to sve ostaviti traga, u to nema sumnje. Nema gore stvari nego ne raditi, ne stvarati. Samo da se sve vrati u normalu. Kad ponovno vidimo puna gledališta, vjerujem da ćemo biti sretniji i mirniji. Zaboravit ćemo kako je sve izgledalo i bilo. Uvjeren sam.”

Unatoč tome što mu je to danas poziv, za glumu se Milovanović zainteresirao sasvim slučajno. Iskreno je priznao da je u osnovnoj školi morao upisati neku izvannastavnu aktivnost, a to je bila dramska grupa. Ne zna zašto. Probao je i igrati nogomet pa je to trajalo samo dva mjeseca, a gluma, eto, traje sad već skoro dvadeset godina. I on se osvrnuo na položaj mladih glumaca u Hrvatskoj te činjenicu da nije dio ansambla:

“Opterećenje koje je zadesilo mlade glumce koji su slobodni umjetnici prvenstveno se svodi na nestalne prihode zbog velikog broja otkazanih predstava i projekata. Smatram da kreativna sloboda kreće iz mene, bez obzira na to jesam li freelancer ili nisam. Vjerujem da je rijetko kada kroz karijeru kreativno izražavanje zarobljeno ako je glumac dio ansambla. Uvijek tu ima svega što radiš, isto kao kada si freelancer. Zdravi i potentni ansambli mogu biti veliki i utjecajni pokretači kulturnog života nekog grada i mislim da ih se ne treba gledati isključivo kroz prizmu gušenja kreativnosti. Glumac bi kroz karijeru trebao težiti različitom spektru projekata i uloga kako bi neprestano istraživao i preispitivao sebe. Naravno da ansambl utječe na kreativni rad, ali svaki glumac, a pogotovo mladi, trebao bi sam pronaći način da kreativno stvara bez obzira na to mijenja li ansamble ili ne, odnosno radi li stalno s istom grupom ljudi. Unutar grupe treba znati biti pojedinac. Kada bi glumac prema tome težio, mogao bi savršeno funkcionirati unutar ansambla koji ne bi postao imun na kreaciju.”

I Milovanović je najavio iduće projekte: radi jednu nezavisnu predstavu s kolegom Ivanom Ožegovićem i kontinuirano sinkronizira razne serijale animiranih filmova.

Komentiraj