OVISNOST O KOCKI: Lažni glamur i kockarske iluzije hrvatskih hazardera

Objavljeno u Nacionalu br. 499, 2005-06-07

Među stolovima hrvatskih kockarnica teško je pronaći bogatstvo i sjaj europskih središta kocke kao što su Monte Carlo ili London i domaći igrači su često siromasi koji se ne mogu othrvati kockarskoj strasti i zapadaju u dugove te novopečeni bogataši željni senzacija koji imaju višak vremena i novca, a među stalnim likovima su i lihvari što za velike kamate posuđuju novac posrnulim igračima

“Koliko god da si dotad izgubio, uvijek, baš uvijek misliš da je sljedeća ruka dobitna, da ćeš u trenu postati milijunaš. Sve kockare zavede ta iluzija. Zavela je i mene. Kad sam shvatio koliko sam naivan, nije bilo teško prestati kockati i zauvijek otići iz kasina. Problem je bio vratiti novac koji sam u groznici za ruletom posudio od kamatara”, prisjetio se vjerojatno najočajnijih dana svog života 42-godišnji zagrebački poduzetnik koji se sa svojom hazarderskom strašću suočio sredinom devedesetih. Mnogi su tada, priča, posjećivali zagrebačka kasina, a on je kao uspješan poslovnjak u njima imao što potrošiti. “Danas kockarnice zaobilazim i okrećem glavu na suprotnu stranu, a nekad mi je to izgledalo tako obećavajuće, glamurozno. Ali nema tu glamura”

I doista, glamur je među stolovima zagrebačkih kockarnica prilično teško pronaći, a stalni gosti koji onamo zalaze ni po čemu ne sliče na gospodu s punim novčanicima i dame u raskošnim toaletama kakve se može zateći u europskim kockarnicama, najočitiji je zaključak višetjednog pohoda Nacionalovih reportera po kasinima metropole. Osim slučajnih namjernika koji kockaju “turistički” ili da bi prikratili vrijeme za boravka u hotelu, stalna klijentela mahom je ista i čini zatvoreno društvo takozvanih pravih kockara koji poznaju sve – od direktora kasina do skupljača žetona, budući da s njima u pravilu provode gotovo svaku večer. Neki se strasti za kockom prepuštaju svjesno trošeći novac, drugi joj se ne mogu oteti i zapadaju u dugove iz kojih će ih, kako vjeruju, izvući upravo sljedeća igra. Među obaveznim su likovima u svakoj kockarnici i lihvari voljni posuditi novac posrnulom igraču koji u jednoj večeri može prokockati i krov nad glavom, što, uostalom, nije jednom bio slučaj.

“Ništa me nije zanimalo osim ruleta. Svaki slobodan trenutak bježao sam u kockarnicu, ulagao dosta, gubio još više, ali sam se kao malo dijete veselio svakom dobitku. No iako sam imao novca za kockanje, on se ubrzo istopio. Ja ipak nisam htio stati. Kamatari koji su uvijek imali svoju poziciju oko stolova to su znali, a znali su i da dobro zarađujem i imam apartmane na moru. Tako su bili sigurni da ću im imati od čega vratiti novac koji su mi nudili na posudbu. U dvije godine posudio sam od njih gotovo milijun maraka. Kada su mi lupili kamate, morao sam vratiti dva. Skupio sam svu ušteđevinu, rasprodao apartmane na moru i ponovno počeo od nule. Imao sam sreću da zbog duga nisam izgubio vlastitu kuću i obitelj. Bilo je za dlaku. Spasilo me samo to što sam stao na vrijeme da rasprodam većinu imetka, ali ovaj put kako bih vratio dug, a ne ponovno prokockao tu lovu. Imao sam sreće da sam uspio uteći”, zaključio je sugovornik s početka priče.

Od kocke je utekao i poznati splitski kantautor koji je, kako je rekao, spas našao u vjeri. No dok je igrao, taj je Splićanin uživao prilično visok status među prekaljenim igračima, baš kao i urednik i voditelj HTV-ova Dnevnika ili jedan vrlo zaposleni hrvatski glumac. Posljednja dvojica uopće nisu prestala igrati. No o tome ne žele govoriti javno. Unatoč tako uglednim gostima, klijentela koju je moguće vidjeti u hrvatskim kasinima po mnogo čemu se razlikuje od društva kakvo je uobičajeno za kockarnice u primjerice Monte Carlu ili Londonu, najjačem europskom središtu kocke. Ono po čemu se hrvatski kockari razlikuju od Talijana, Engleza, pa čak i Rusa koji kockaju u Hrvatskoj njihovo je naivno uvjerenje kako će tako riješiti svoje egzistencijalne probleme. Osobito je to uočljivo postalo 1991., kad je ukinut monopol koji je dotad imala državna tvrtka Hrvatska Lutrija. Građanima Jugoslavije prije toga je kockanje bilo zabranjeno i do kraja osamdesetih u kasina su mogli ući samo strani državljani i pojedini tadašnji uglednici, dakle oni koji su u kocki tražili mahom zabavu. Zagreb je u takvim okolnostima jedini grad u Hrvatskoj koji se može pohvaliti kakvom-takvom tradicijom kocke uopće, a među mnogobrojnim kockarnicama što su se otvarale i zatvarale tek je jedna koja kontinuirano posluje već 20 godina, a u podrumu zagrebačkog hotela “Internacional” otvorila ju je Hrvatska Lutrija. Tvrtka uz zagrebački trenutačno ima otvorena još dva kasina; jedan u Varaždinu i drugi, sezonski, u Hvaru. Sve ostale hrvatske kockarnice u privatnom su vlasništvu. Istodobno, igre na sreću zaštićene su državnim monopolom u većini drugih europskih zemalja.

Zamjenik direktora Sektora igara na sreću u kasinima i automat-klubovima Hrvatske Lutrije, Dalibor Jelavić, u ovom je poslu već puna dva desetljeća. Počeo je kao skupljač žetona u prvom kasinu Hrvatske Lutrije otvorenom 1984. u bivšem hotelu “Intercontinental” još dok je studirao arhitekturu na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon diplome ostao je raditi u kockarnici jer ga je posao potpuno opčinio. Za razliku od privatnih kasina u kojima se igra u velike uloge, u onima Hrvatske Lutrije svatko se može dobro zabaviti već za 100 kuna koliko stoji ulaznica za koju se dobije i odgovarajući broj žetona. Na broj ili određeni boks u kartama moguće je uložiti najmanje jedan, a najviše 50 eura, a takvim limitima klijenti kasina štite se od velikih gubitaka.

“Privatni vlasnici kasina u Hrvatskoj većinom idu za poslovnom logikom prema kojoj im je draže imati manje gostiju koji će više prokockati nego obrnuto. Kad bismo bili kockarski orijentirani, tada bismo podigli taj limit i do 200 eura, što si dopuštaju neke privatne kockarnice. To se zove kockanje, a ne priređivanje igara na sreću, jer tako se igrač brzo uvuče u mlin i samelje”, objašnjava Jelavić preskačući činjenicu da je kockanje s visokim ulozima rizik i za samu kockarnicu jer u tom slučaju su i dobici najsretnijih igrača bitno veći, a moraju u cijelosti biti isplaćeni čim to igrač zatraži. Događalo se, doduše rijetko, da osvojeni dobitak isprazni blagajnu kockarnice koja u tom slučaju mora prekinuti igru jer joj je, kaže se, “razbijena banka”. Najpoznatiji takav slučaj zbio se u danas zatvorenoj kockarnici hotela “Palace”. Priča tvrdi kako je Ante Kovačević iz HKDU razbio banku nakon što je četiri puta zaredom igrao na isti broj i sva četiri puta dobio.

“Kod nas su ti limiti bitno manji, ne zato što bismo se bojali isplatiti igračima velike dobitke, nego zbog toga što ne želimo da tu dođe netko tko će izgubiti imetak i dovesti svoju obitelj na prosjački štap. Postoji i u zakonu ugrađena klauzula prema kojoj se osoba za koju se procijeni da nema dovoljno sredstava može staviti na crnu listu kockarnice, ali to je vrlo teško procijeniti”, kaže Jelavić, napominjući kako kasina Hrvatske Lutrije na svojoj crnoj listi imaju nekoliko desetaka imena.

“Sva su pohranjena u računalu na ulazu, ali tko su i koliko ih je, to je poslovna tajna. Na njoj su uglavnom igrači koji varaju ili oni što drugim igračima kradu žetone, ili oni koji su skloni izazivanju nereda oko stola, provocirati na ovaj ili onaj način krupjee ili druge igrače. Takva se kazna nikada ne izriče bez razloga i jednom kad je ime na crnoj listi, malo je vjerojatno da će s te liste ikada biti skinuto”, objašnjava Jelavić.

Igre na sreću imaju dva lica; jedno je blještavo, glamurozno i vrlo privlačno, dok je drugo mračno i teško i ta druga strana nerijetko je dio crnih kronika. Da je tako potvrđuje jedino hrvatsko istraživanje fenomena ovisnosti o kocki koje su prije četiri godine proveli defektologinja Božena Galoić-Cigit i njezin suradnik Danijel Buljan. Prema podacima tog istraživanja legalizacijom kocke 1991. počeo je drastično rasti i broj ovisnika. Ispitivanje je provedeno na 30 igrača liječenih na klinici za ovisnike o kocki koja je kratko djelovala na odjelu psihijatrije zagrebačke bolnice Sestre milosrdnice, no zatvorena je zbog navale pacijenata koje je bilo nemoguće odgovarajuće tretirati u tolikom broju, a uz ograničena sredstva. Najveći broj onih koji su se klinici obratili za pomoć bili su muškarci i najčešće ovisni o igrama na automatima, a pokušaj da riješe financijske probleme razlog je kockanja kod gotovo svih 30 ispitanika istraživanja. Koliko je uopće ovisnika o kocki podatak je koji naprosto ne postoji jer Hrvatski zavod za javno zdravstvo koji vodi statistike evidentiranih ovisnika o drogama ili alkoholu ne prati posebno ovu vrstu ovisnosti. Istodobno, svi su se Nacionalovi sugovornici bez kolebanja složili da je ovisnost o kocki najteža vrsta ovisnosti. Ona nastupa neprimjetno, ne postoji “zlatni šut” ni ciroza jetre koja bi ovisnika zaustavila kad ga igra jednom zarobi, jer on se uvijek nada kako će ga upravo sljedeća igra izvući.

Kockarski stol nije okrugli stol, nego za njime sjede uvijek suprotstavljene strane; na jednoj kockar pokušava uzeti novac, a na drugoj taj isti novac pokušava uzeti kasino, lijepo je to objasnio menadžer jedne zagrebačke kockarnice. Školovanje jednog krupjea nije stoga završeno nakon 200 sati teoretske nastave. Prema Jelavićevoj tvrdnji, po završetku tečaja potrebne su bar dvije godine prakse da bi krupje bio spreman voditi igru. Na drugoj su strani stola kockari, a neki među njima imaju i do 30 godina hazarderskog staža pa u društvu koje je i danas u svakom kasinu više-manje isto predstavljaju prave legende. Oni spadaju među malobrojne takozvane prave kockare, igrače koji strpljivo razrađuju vlastite sustave ulažući u svaki pokušaj i prilične novčane iznose. Osim ovakvih veterana među stalnim gostima kockarnica priličan je broj sportaša, novinara, glumaca, pa i političara, a neki od njih slove kao vrlo dobri kockari. Najbolje igrače u pravilu je najlakše pronaći oko ruleta koji, prema europskoj tradiciji, zauzima mjesto kralja među igrama. Upravo je taj “generator slučajnih brojeva”, kako mu je tepao njegov tvorac, genijalan matematičar, filozof i inženjer Blaise Pascal, izmišljen u prvoj polovici 17. stoljeća odgovoran za otvaranje prve kockarnice u Monte Carlu dva stoljeća poslije, a kockarnice se nisu u bitnome mijenjale do današnjih dana. U njima je rurlet najveći magnet za hazardere.

Premda je za dobitak u ruletu u najvećoj mjeri potrebna sreća, dobri poznavatelji igre trikovima pokušavaju potpomoći sreću. Jedni prate brojeve na kojima se kuglica zaustavlja i služe se teorijom vjerojatnosti u predviđanju gdje će kod sljedeće vrtnje pasti. Drugi pak spadaju u kategoriju “watchera”, a upravo takvi oko svakoga ruleta proizvode ugođaj koji je najlakše opisati kao zlatnu groznicu. “Watcheri” su, naime, igrači koji do posljednjeg trenutka čekaju da postave svoje žetone.

“Postoji nekoliko dobrih ‘watchera’ u Hrvatskoj koji vrlo dobro prate kuglicu na taj način. Oni igraju na procjenu gdje će kuglica pasti jer krupje je obavezan tri ili četiri kruga prije nego što će se kuglica zaustaviti upozoriti igrače da je vrijeme za uloge završilo. ‘Watcheri’ igraju u posljednjem času, čak na granici regulacije, postoje ljudi koji su u tome doista vješti, ali oni su morali jako puno uložiti u igru da bi to naučili”, objašnjava Jelavić dodajući kako su “watcheri” ujedno za blagajnu kasina i najopasniji igrači. Matematičkom teorijom vjerojatnosti u igri se, kako tvrdi, najbolje koriste šahisti. Glumica Semka Sokolović-Bertok osam je puta osvajala naslov šahovske prvakinje Hrvatske, pa iako nije često imala prilike igrati na ruletu, u svojem je društvu poznata kao kartašica koja ih je na remiju i pokeru znala često pelješiti.

“Da imam para, kockala bih na ruletu i vjerojatno gubila, a možda nešto i dobivala. Volim kockati u novac. Kad kartamo s društvom, uglavnom kartamo u sitne uloge, koji služe kao stimulans igri. Ne želim ni igrati bez tih novčića, ili kako kod nas u Bosni kažu za piljke. Metnite nešto na stol pa da igramo za to, da to dobijem ili izgubim. Moj muž je jednom prilikom rekao kako mu je žao što nema novca da me pošalje u svijet da kockam”, otvoreno je o svojoj strasti rekla Semka Sokolović-Bertok. Ipak, pravim igračima ruleta smatraju se samo oni koji igraju na broj ili pokrivaju skupinu brojeva prema sektorima na cilindru ruleta. Igrati na crveno ili crno, par-nepar ili bilo koju takozvanu šansu ostavljajući žeton u poljima što na čoji okružuju tablicu s brojevima, smatra se amaterizmom za kakvim najčešće posežu turistički kockari. Upravo na takvima kockarnica najviše i zarađuje jer ako se kuglica ruleta zaustavi na nuli, to je za kasino čisti dobitak. Nula nije ni paran ni neparan broj, a na cilindru je označena zelenom bojom. Nula u tolikoj mjeri predstavlja siguran prihod kockarnici da u američkim kasinima na ruletu postoje čak dvije, po čemu se američka inačica razlikuje od europske igre. Bez obzira na to igra li se američki ili originalni, europski rulet, činjenica je kako iz kockarnice nitko ne izlazi bogatiji nego što je u nju ušao, a ako to kome i uspije jedne večeri, već će idućih ponovo biti na gubitku. Ili kako je to HTV-ov urednik lijepo sročio za beogradski Svet: “Kocka nekome škodi, a nekoga pomlađuje, kao mene na primjer. Volim igrati rulet, a ide mi kao i mnogima – ponekad dobiješ, dugoročno gubiš…”

Vlasnik nekoliko enigmatskih izdanja, novinar i putopisac Robert Pauletić tvrdi međutim kako je svoje izlete u kockarnice u konačnici zaključio s plusom. “Rulet je udar adrenalina, sam taj trenutak kad pogodiš broj, kad ti padne kuglica, trenutak je čistog užitka koji je teško usporediti s bilo čim drugim. Tko to nije probao ne može ni znati o čemu govorim. Igrao sam nekoliko godina. Bilo je razdoblja u kojima bih igrao jednom tjedno, ali i onih kad bih kockarnice posjećivao svaku večer. Jedne večeri izgubiš, druge dobiješ, a kako sam vodio svoju malu evidenciju, mislim da sam ostao u plusu, što je pravi raritet”, rekao je Pauletić koji je ujedno jedan od najproduktivnijih autora pitanja za kviz “Tko želi biti milijunaš”. Strast za kockom ga je, kaže, u međuvremenu napustila, ali priznaje kako je u tih četiri, pet godina koliko je pohodio zagrebačka kasina bio prilično zagrijan za igru: “Nikad nisam bio ovisan ni o čemu, ali u vrijeme dok sam često bio za ruletom znao sam se katkad i zamisliti jer bih kojiput znao doslovno vibrirati od iščekivanja kad ću doći u kockarnicu. Dogodi ti se da cijeli dan misliš na to kako ćeš navečer ići kockati, a to je već stupanj koji se može nazivati laganom ovisnošću.”

Igraću strast pratilo je, otkriva, i praznovjerje pa je tako u kasina dolazio odjeven u havajsku ili bijelu košulju marke Prestige za koje je vjerovao da mu donose sreću. Sretna mu je, prisjeća se, bila i kravata s uzorkom kartaških boja. Zbog činjenice da poznavanje trikova i pravila igre na ruletu malo pomaže ako igrača izda sreća, svaki pasionirani kockar donekle je i praznovjeran pa tako nije neuobičajeno da neće igrati kod ženskog krupjea, pojedini ne žele igrati za stolom ako je krupje koji vodi igru plavokos ili ćelav.

“Ima među igračima i tužnih primjera, siromaha koji pobjegnu od žene i djece pa prokockaju i zadnju koricu kruha. To su u pravom smislu riječi bolesni tipovi kojima se za stolom tresu ruke. U našim kockarnicama toga ima dosta, ali vani to baš i nisam viđao. Kockari su inače u pravilu ugostitelji, neki sportaši, takav tip bogataša, gangsteri, koji imaju višak vremena i višak novca pa onda traže nove senzacije kojima bi sebi ugodili, a rulet je zaista zavodljiv”, otkriva Pauletić strukturu ekipe koja čini elitu u hrvatskim kockarnicama. Iznimku predstavljaju tek kockarnice na obali u kojima je, ali samo u jeku turističke sezone, moguće osjetiti dašak raskoši tipičan za hobi tako ekskluzivan kao što to kockanje bez sumnje jest – bar dok se strasti ne otmu kontroli, a igra postane bolesna opsesija.

A da nije samo fama da kockarska opsesija može samljeti normalan život zorno dokazuje primjer koji je ne tako davno osvanuo na stranicama crne kronike. “Bila sam uvjerena da ćemo dobiti dobitak života, ali nismo. Samo smo padali sve dublje. Pali smo tako nisko da smo se zadužili kod kamatara. Prijetili su mi fizičkom silom i seksualnim zlostavljanjem. Prijetili su i da će mi ubiti muža”, zavapila je nekadašnja sutkinja Dubravka Rovišnjak na suđenju na kojem su se ona i njezin suprug, odvjetnik Vatroslav Rovišnjak, našli na optuženičkoj klupi. Sudilo im se zbog falsificiranja 11 presuda na temelju kojih su od Zagrebačkih cesta naplatili više od milijun i pol kuna za izmišljene odštete. Kada je u lani u prosincu izvedena pred sud, Dubravka Rovišnjak plačući je priznala da je sa suprugom falsificirala presude kako bi se domogla novca za otplatu kockarskih dugova. S mužem i društvom je, kako je rekla, devet godina prije slučajno posjetila jedan zagrebački kasino i odmah su osvojili manji dobitak. Sreća im se osmjehnula još nekoliko puta pa su od dobitka uspjeli kupiti novi hladnjak. No sljedeći posjet kockarnici na čiji su stol uložili obje plaće odnio im je uloženo. “Svaki bi pametan čovjek u tom trenutku stao, ali mi smo nastavili i padali sve dublje”, ispričala je sudu. Dodala je kako su ona i suprug počeli posjećivati i druga kasina u gradu, a dugovi koji su zaredali nakon gubitaka natjerali su ih na podizanje kredita. Izmišljene presude morala je, tvrdila je na suđenju, falsificirati kako jamci ne bi morali otplaćivati njihov dug. No u kasino nisu prestali odlaziti. Ali nisu prestali ni gubiti pa su novac potražili kod kamatara. A kamatari ne praštaju. Trebalo je smoći novac. Sutkinja i njezin suprug stoga su izmislili zahtjeve za odštete, fingirali presude i pokupili novac od Zagrebačkih cesta. Oboje su tvrdili da od tih milijun i pol kuna nisu vidjeli ni lipe, sve su navodno vratili kamatarima. Kockarsku strast na kraju su platili mnogo skuplje – Dubravka Rovišnjak u ožujku je osuđena na 12, a njezin suprug Vartoslav na 11 godina zatvora.

Ante Prkačin
Ante Prkačin kaže kako je vjerojatno kockar od rođenja. To je, veli, negdje u njemu. Kockarski staž poznatog slavonskog ugostitelja trajao je dvanaestak godina, a voli reći da je za razliku od mnogih u taj svijet ušao tek nakon ozbiljnog razmišljanja i psihičke pripreme.
“Na kraju sam na sličan način i izišao iz svega toga, dakle racionalno. Mislim da lažu oni koji pričaju da su počeli kockati zbog kockarske strasti. Strast se razvije tek poslije. Uvjeren sam da se čovjek upusti u kocku zbog želje da na lak i brz način dođe do novca. I sa mnom je bilo tako”, priča Prkačin. Kockati je, kaže, počeo u kasnim dvadesetim. No nikad nije volio rulet i općenito igru protiv stroja. Vabila ga je igra čovjek protiv čovjeka.
“Kartao sam poker i priprosti, ali meni dragi ajnc. To su bile moje igre. Znali smo igrati po tri, četiri dana. Pokatkad bismo za susjednim stolom odspavali sat, dva pa nastavili da dovršimo partiju. Nekad bih na kraju kući nosio nekoliko tisuća maraka, nekad toliko gubio. Prestao sam kada sam počeo raditi dobre poslove i zarađivati dosta novca. Tada sam se uplašio velikog gubitka, i to ne toliko onog novčanog koliko samog poraza u igri. Igrao sam s ljudima koji su bili slabiji igrači od mene, no kako sam u džepu znao imati po pedeset tisuća maraka naspram njihovih 100 do 200, njihov je pristup igri bio mnogo ozbiljniji. Moglo se dogoditi da ih deset putra zaredom dobijem, no kako sam u to vrijeme bio puno temperamentniji nego sad i imao kud i kamo manju moć samokontrole, postojala je i opasnost da ja u jednoj igri izgubim pedeset ili sto tisuća maraka. Doduše, novčani gubitak podnio bih mnogo lakše, ali ne bih prebolio da mi se kojekakvi magarci izruguju da su me opelješili. Osim toga, kada se počelo događati da ne osjetim nikakvo zadovoljstvo u pobjedi, a očajavam nad gubitkom, shvatio sam da je kraj. Da je kod pobjede količina sreće bila jednaka količini tuge prilikom poraza, vrijedilo bi nastaviti”, kaže Prkačin. I danas se sjeća dana kada je definitivno odlučio stati.
“Nas četvorica igrali smo poker i dogodilo se da svaki put potučem čovjeka koji mi je bio drag i kojeg nisam htio oderati. Kada sam vidio da me gleda s dozom mržnje, prisjelo mi je. Ustao je od stola i odustao od igre, no drugi ga je čovjek zamijenio i u dva dijeljenja odnio 1800 maraka. No kada je ustao, rekao je da je zaradio koliko mu treba da kupi garažna vrata, a ja sam tog trena odlučio nikad više. Nepojmljivo mi je bilo kukavičko ustajanje od stola kada se dobiva i, eto, prestao sam biti kockar zbog jednih garažnih vrata.”

Božidar Alić
Nekad strastveni kockar i jedna od rijetkih javnih osoba koja je pristala otvoreno govoriti o svom nekadašnjem poroku zagrebački je glumac Božidar Alić. Da kockanje doista ima svoju tamnu stranu on jako dobro zna, a za Nacional je ispričao kako je na Black Jacku, kartaškoj igri sličnoj ajncu, prokockao stan u središtu Zagreba.
“Pitate što me je nagnalo da prokockam stan od 160 kvadrata u epicentru Zagreba u Hebrangovoj ulici na broju 11, a ja ću vam odgovoriti prije svega oholost, umišljenost, narcisoidnost, taština, potreba za aplauzom i kad pustim vodu na WC-u, potreba da mi tiho plješću dok idem spavati, potreba da mi gromoglasno viču bravo kad se dižem, a to je sve ono što Gospodar Laži obožava jer je zbog toga i sam Lucifer istjeran iz raja. Nakon svih strahota koje vidjeh u Domovinskom ratu, a bijah i ranjen naravno da je to bio nepatvoreni posttraumatski sindrom kojeg ne bijah svjestan, želja za samouništenjem. Potreba da se ne misli ni o čemu drugome već da se pažnja, koncentracija, duh, duša i svijest fokusira samo na tu prokletu kuglicu i plastične žetone. Bogu hvala mogu posvjedočiti samo put svog obraćenja koji traje eto 14. godinu, a koji je započeo kod patera Zvjezdana Linića. Volim ga kao jedinog preostalog člana moje obitelji, jer ustvari obitelj i prijatelje stječeš životom, načinom života, molitvom, kao i ljubav. Obraćenje se može dogoditi u jednom trenu, čemu nam svjedoči sveto pismo ali traje do kraja ovoga života i danas mi je moj dragi Zvjezdan iliti Vjekoslav, kako mu je svjetovno ime, moj dragi, mudri, karizmatični stariji brat i duhovnik. Negda u pluskvamperfektu sam se družio s bludnicama, slučajnicama kroz moj krevet kao kroz Importanne, kamatarima, kockarima, dnom dna koje i sam dosegoh, ali nije sramota pasti, sramota je ne dići se”, pripovijeda Božidar Alić koji svoju kockarsku prošlost danas smatra dijelom križnog puta koji je prošao kako bi ponovo otkrio Boga i zato je naglasio da dijelovi gdje u svojoj ispovijesti govori o vjeri nipošto ne budu izuzeti.
Alić se, veli, poput mnogih drugih kockara zanosio razmišljanjem da će ga sljedeća igra izvući iz dugova. Zbog toga se sve više zaduživao kod zelenaša. “Kocka bilo koje vrste, oklade bilo koje vrste nisu karitativne ustanove koje bi davale ljudima, nego Crna i tamna mjesta u kojima vlada Sotona. Recite mi, ili neka mi netko kaže, gdje je u svijetu na ovoj našoj kuglici od Zemlje vidio ili pronašao kockarnicu koja ima danje svjetlo, koja ima prozore koji nisu zastrti debelim sagovima od zavjesa. Te tako nakon nekog vremena ne zna se dal je pet ujutro ili popodne. Na koncu konaca kockarnice su smišljene da nam uzmu novce, a ne da vam daju. To nije Caritas, nego gubitas. Kamatari su uvijek tu kao lešinari, četverokrilni ormari u jeftinim grobarskim odijelima. Ljudi koji su za aparatima su kronični masturbatori ili onanisti, no nečastivi je uvijek prisutan. Mogu posvjedočiti da sam jednom zaigrao ruski rulet s pet metka u bubnju, te tako izazvao te jadne duše od kamatara i neke predjutarnje vlasnike kockarnica ne bi li odigrali sa mnom ukoliko imaju petlje. Ostali su u šoku. Drugi su se smijali i sprdali su se, a dok su oni to činili, ja sam samo rekao cifru, zavrtio bubanj, prislonio ga na sljepoočnicu i pritisnuo okidač. Bog mi je svjedok da je sve ovo što govorim istina”, kockarska su iskustva glumca Božidara Alića, a način na koji je nekontrolirano gubio ostao je zapamćen među zagrebačkim kockarima.

Komentiraj

Source:Melisa Skender, Marina Biluš