Iako se oduvijek volio pozivati na razne autore čija je djela u dokolici između dvaju ručkova u Taču upravo čitao, u posljednje vrijeme Zoran Milanović bacio se na recitiranje pjesama domaćih i pjesnika iz regiona. Prvo je, ponesen ljubavlju prema domovini i Franji Tuđmanu, u Kninu parafrazirao stihove „Jame“ Ivana Gorana Kovačića „Živjela Hrvatska, kao narod silna, k’o sunce visoka!“ pa je na komemoraciji pobijenim srpskim civilima u Gruborima nastavio s Aleksom Šantićem: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat k’o što ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba. Gdje svoga nema i gdje brata nema!“ Jest da su mu melodija rečenice i akcentuacija bile malo u banani, ali izvedba je svejedno bila snažna.

Sve skupa nije moglo proći ni bez Winstona Churchilla, čiji su citati neizbježan dio svakog Zokina govora, tako i onog na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. “U ratu odlučnost, u porazu prkos i otpor, u pobjedi velikodušnost i u miru dobra volja!“ grmio je nadahnuto u Kninu. Dosjetio se i Dositeja Obradovića, srpskog prosvjetitelja, i njegovih „Savjeta zdravog razuma“ kojima bi se i danas – kada su u pitanju odnosi „dviju najsličnijih nacija s najvećim brojem dodira u povijesti“, kako reče u Gruborima – trebalo vraćati.

No badava Milanoviću stihovi i velike riječi o dugu časti koji Hrvatska kao pobjednica u obrambenom ratu ima prema nevinim srpskim žrtvama, zločinački pobijenima u ime neke proklete pravde, i o šteti koja je time nanesena međunarodnom ugledu države, kada je on – k’o krava koja daje puno mlijeka pa onda ritne kantu – sve dobre poruke koje je poslao upropastio svojim muljanjem oko putovanja u Albaniju.

Da njegov ured nije prvo obavijestio svekoliku javnost o tome da je riječ o privatnom posjetu, a onda, nakon što se saznalo da je tamo putovao helikopterom i brodom Hrvatske ratne mornarice, priopćenjem ustvrdio da je na put išao kao predsjednik Republike Hrvatske, nitko vjerojatno po tome ne bi posebno čačkao.

I zato su umjesto o sjajnom državničkom govoru, tezama o odgovornosti pobjednika, poštovanju civilnih žrtava koje nemaju nacionalnosti, pružanju ruke pomirenja i okretanju k budućnosti, mediji bili prepuni kontradiktornih informacija o tome što je predsjednik Republike zapravo radio kod Edija Rame – je li mu otišao dati par stranačkih savjeta, jesu li prilikom večere i neformalnog druženja raspravljali o važnim državničkim poslovima ili se tek ‘nako šegačili kušajući albanska vina, bureke i dagnje, je li nečija supruga fotografirana u badekostimu i je li se radilo o turističkom obilasku albanskih znamenitosti ili pak o političkom promišljanju gospodarske i svekolike suradnje dviju zemalja. I još važnije, postoje li o svemu tome pisani tragovi i dokumenti, što osobito zanima Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa koje sada žili po definiciji razine putovanja i opravdanosti trošenja javnog novca. Kao što je svojedobno tražilo i dokumentaciju o putovanju hrvatske delegacije na kongres Europskih pučana u Finsku, koju bahati Plenković također nije želio dostaviti, već se jednako tvrdoglavio i na kraju tužio Povjerenstvo Upravnom sudu.

A Zoka k’o Zoka, ne može protiv sebe i svog privremeno zatomljenog karaktera pa je dodatno zasrao motku izjavivši da je sve to bila omaška, i to njegova. I izio vuk magare. Da je ta njegova navodna isprika zvučala manje arogantno i prgavo, možda bi mediji manje sladostrasno danima brojali kilometražu i kerozin koje je potrošio na pustim putovanjima helikopterom s Hvara i na Hvar, kao i Titovom luksuznom jahtom „Učka“ u čijim su raskošnim salonima prekrivenim skupocjenim perzijskim ćilimima sjedili i Indira Gandhi, i Naser, i Nehru, i Gaddafi, i Elizabeth Taylor, i Sofia Loren, i Richard Burton. Sve skupa, na 55 sati leta helikopterom i četiri dana brodom otišlo je 330 tisuća naših kuna, i to samo na gorivo.

Nema nikakve sumnje da predsjednik Republike ima pravo koristiti ne samo helikopter, nego i Titovu morsku ljepoticu i malo je provozati morem da ne zahrđa, pitanje je samo zašto odmah nije objasnio javnosti prirodu svog posjeta Albaniji. Kao iskusni diplomat iz Granićeva legla u MVP-u, a osobito kao bivši premijer, Milanović je odlično upućen u gradaciju vanjskopolitičkog posjeta koji je mogao biti radni, službeni ili državni i odmah reći ono što je rekao naknadno, kada je već bilo kasno. S tolikim iskustvom u dupetu i godinama rada u državnoj upravi, i to na najvišim dužnostima, vjerojatno je upoznat i s činjenicom da je u trenutku kada je prisegnuo na predsjedničkoj inauguraciji prestao biti privatna osoba i da je svaki njegov korak javan. Osobito ako je na račun poreznih obveznika. Morao bi se toga sjećati i iz svog premijerskog mandata, kada mu se znalo omaknuti da leti vladinim avionom na Krk iz samo sebi poznatih razloga, a onda bi nakon takvog privatnog izleta mjesecima morao lizati govna.

Utoliko više čudi obrušavanje na novinare na konferenciji koju je sam sazvao, kada im je odbrusio da nisu bili pozvani da ga prate u Albaniju niti su dobili priopćenja nakon povratka – jer je on tako htio. A i ubuduće će biti kako će on htjeti. „Ja na to imam pravo i ubuduće ću tako raditi. Fotografije ni ubuduće nećete dobiti ako ja tako odlučim!“ reče Zoka u najboljoj maniri Ćaće Sanadera, kojeg je zbog takvih ispada, još kao vođa opozicije, napadao na pasja kola. Kao da je monarh i kao da su vojska i Ured predsjednika njegova privatna prćija. Dakle, sve ono što je cinično ismijavao kod svojih prethodnika i prezrivo kritizirao, čim se domogao Pantovčaka, radi i sam, ma koliko to sugestivno demantirao.

Da je Plenković blebnuo nešto slično o svom putovanju na konferenciju Europskih pučana u Finsku i poručio novinarima da ih o svojim putovanjima ne namjerava obavještavati, Zoka bi mu vadio crijeva. Vadio mu je i ovako iako se Andrej tamo – doduše, radno i kratko – sastao s finskim premijerom, dočim su se stari – novi predsjednik Sabora i vječni potpredsjednik istog Željko Reiner susreli s predsjednicom parlamenta Finske Paulom Risikko. Po istoj logici i oni su, kao štićene osobe, ma gdje bili i što god da radili, u svojim funkcijama predstavljali Republiku Hrvatsku – iako im je, navodno, dnevnice i putne troškove platio HDZ.

Treba li u ovom kontekstu posebno spominjati Kolindu Nacionale koja se svojedobno naslikavala pred ogradom Bijele kuće i također pokušavala svoje misteriozno privatno putovanje u Ameriku opravdati susretima s budućim dužnosnicima Trumpove administracije, u što nitko nije povjerovao. Čak i nakon što je famozno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa odustalo od pokretanja postupka. Koliko se sjećamo, ni ona nije imala putni nalog za svoj provod u Washingtonu i okolici – iako je s njom putovala šefica protokola i sigurnjaci – baš kao ni Zoka za svoj turizam u Albaniji. Koja je onda razlika?

Umjesto da se bavi takvim banalnostima kao što su objašnjenja da kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske i predsjednik Republike ne uzima dnevnice kada putuje u inozemstvo i nikome o tome ne mora polagati račune, mogao bi se Milanović, koji je u svojoj kampanji obećao da će biti vrhovni pravobranitelj Hrvatske, njezina naroda i građana, pozabaviti nekim važnijim stvarima. Na primjer, stanjem ljudskih prava, novinarskih sloboda i medija koje napada, kao i stvaranjem atmosfere u društvu u kojoj nasilje poput premlaćivanja devetnaestogodišnjaka u Kaštelima neće biti zamislivo.

A mogao bi i glasnije progovoriti o korupciji u društvu i HDZ-tovoj hobotnici koja, kako se može iščitati iz SMS-ova Josipe Rimac, i dalje caruje u svim institucijama i javnim poduzećima, dok biznis s namještanjem i prodajom državnih ispita rodijacima i prijateljima cvate. Umjesto toga, očito je na djelu pakt o nenapadanju s Vladom, koji bi vjerojatno funkcionirao i u slučaju njegove omaške oko puta u Albaniju samo da nije taknuo Plenkijevu slabu točku. A to je let Vladinim avionom na stranački skup u Helsinkiju, na čiji spomen se premijeru posebno diže živac. Ovako su kvit.