OTROVNA POLITIKA: Vukovar žrtvovan drugi put

Nije narod tako glup da ne vidi što radi njegova vlada koja se još nije izliječila od potrebe pripetavanja u domoljublju s krajnjom desnicom, a osobito s odmetnutim HDZ-tovcem i gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom. Pa što košta da košta

Premijer Plenković inteligentan je čovjek, pitanje je samo zašto po tko zna koji put podcjenjuje inteligenciju građana Rvacke. Nije narod tako glup da ne vidi što radi njegova vlada, koja se još nije izliječila od potrebe pripetavanja u domoljublju s krajnjom desnicom, a osobito s odmetnutim HDZ-tovcem i gradonačelnikom Vukovara, Ivanom Penavom. Pa što košta da košta.

Jer i maloumnima je jasno da je u situaciji u kojoj broj zaraženih covidom-19 skače u nebo, dok zdravstveni sustav puca po šavovima, a ljude se uz krilaticu „ostanimo odgovorni“ svakodnevno poziva da sva, pa i ona obiteljska okupljanja svedu na minimum, Nacionalni stožer civilne zaštite ponovo donio odluku koja nema blage veze sa strukom i epidemiologijom, ali ima sa sitnosopstveničkim razlozima vladajuće stranke i njenim populizmom.

Kako drugačije protumačiti odluku prema kojoj se iz ranije odluke o ograničenom okupljanju odjednom izuzimaju okupljanja koja se organiziraju radi obilježavanja blagdana i neradnih dana? Dakle, đuskati na podijima noćnih klubova ne smijete, ne smijete roštiljati u većem društvu ili organizirati koncert na otvorenom poput onog u Muzeju suvremene umjetnosti, ne smijete, dakako, organizirati ni demonstracije protiv restriktivnih epidemioloških mjera, a da vam opskurni covid-redari ne naplate kaznu. Ali okupljati se radi obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, koji je prethodna Plenkijeva vlada proglasila državnim blagdanom – smijete.

Baš kao što se nakon totalne zabrane svega i svačega u proljeće, tijekom prvog vala pandemije, kada smo bili zatvoreni u kuće maltene preko noći zbog isforsirane predizborne kampanje odjednom sve smjelo i moglo, tako se i sada za potrebe iskorištavanja žrtve Vukovara u dnevnopolitičke svrhe može hodati u Koloni sjećanja. Da se ne bi reklo da premijer Plenković ne poštuje Domovinski rat, kad već u njemu nije sudjelovao.

Pa kad Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, koji je isto tako inteligentan čovjek, kaže da u Koloni sjećanja smije biti do 500 ljudi, ali da ih nitko neće brojati, očito i on misli da su svi oni koji su mu donedavno pobožno vjerovali, užasno glupi. Odnosno da su oglupavili od straha i neizvjesnosti zbog korone, dok Stožer kojem je na čelu ponovo dokazuje svu raskoš svoje nedosljednosti. Osobito nakon što je Hrvatska udruga bolničkih liječnika zbog zabrinjavajućeg pogoršanja epidemiološke situacije i dnevnih rekorda koji su prešli psihološku granicu od tri tisuće zaraženih, zatražila uvođenje strožih mjera, policijski sat ili čak lockdown, od kojeg Vlada trenutačno bježi k’o vrag od tamjana. Jer se, za razliku od Slovenaca, Austrijanaca, Britanaca, Francuza, Belgijanaca i Talijana, ne bi šteli zameriti narodu, a ni Crkvi.

Iako smo na ovom mjestu prije koji tjedan konstatirali da će Kolona sjećanja biti sljedeći test za državničko ponašanje dvojice drčnih alfa mužjaka na čelu države, premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, pokazalo se da nema tog višeg cilja koji bi ih mogao natjerati da u ovim teškim vremenima pokažu barem simbolično zajedništvo.

Uostalom, nemaju vremena razmišljati o višim ciljevima kada su se ponovo proteklog vikenda podžapali i zamarali javnost međusobnim gađenjem i neuspješnim dogovorom o sazivanju sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost. Budući da predsjednik Republike priznaje samo osobni poziv premijera ili ništa, ne treba čuditi da je predstojnika Vladina ureda Zvonimira Frku Petešića nazvao kaluđerom koji ga, kako reče, u ime vladike poziva na sjednicu. Vladika je, naravno, Plenković, kojeg je ovo posljednje poprilično razjarilo pa je vratio istom mjerom, optuživši Milanovića da je veći stalker od Marasa, da je kilavac i da se zalaže za interese Hrvata u BiH u krivom trenutku i na pogrešan način. I tako unedogled… Hračkanje se nastavilo prozivkama za kukavičluk, yutelovska priopćenja, Milanovićeve helikopterske vožnje, hakl u kojem Plenkoviću namještaju faule kako bi pobijedio i neizbježnim kroasanima koje je navodno mlatio tijekom svoje dokoličarske diplomatske karijere u Parizu i Bruxellesu, dok je Milanović svoj patriotizam dokazivao padom s Patrije. Za sada je makljaža bez dogovora u političkom ringu završila Plenkijevim pozivom na okršaj u košarci, u kojem je spreman dati 10 koševa fore Zokiju, al’ nema šanse da ga pobijedi.

Kad ih čovjek sluša i gleda, pomislio bi da je Rvacka zemlja Nedođija u kojoj teku med i mlijeko, zdravstveni sustav funkcionira k’o podmazan, svi su zaposleni i bogati, a zaraženih nema – i općenito, ništa se dramatično ne događa pa se oni od puste dosade nabacuju uvredama kako bi unijeli malo živosti u javni prostor i zabavili naciju. Iako je stvarnost upravo suprotna, lako se zaborave jer je svakome od njih ego velik k’o vodotoranj u Vukovaru i važnije od svega je dokazati tko je pametniji, kurčevitiji, politički iskusniji, diplomatski uspješniji i veći frajer od onog drugog. Zato su valjda opsjednuti međusobnim ruganjem zbog cmizdrenja i plakanja, jer to pravi muškarčine ne rade.

No ma koliko se arogantno i nepristojno nadjebavao s premijerom i ma koliko to zamaglio nedokučivim asocijacijama i metaforama, predsjednik Republike ovoga puta u biti ima pravo. Koji je smisao odluke o održavanju Kolone sjećanja ako je ona potencijalno novo žarište masovne zaraze? Zašto se uopće u ovakvim izvanrednim okolnostima organizira ako u njoj ne mogu sudjelovati svi obični građani koji to stvarno žele i zaslužuju?

Naslikavanje 500 odabranih iz redova političke i državne elite doista je šamarčina svima koji su osobno sudjelovali u bitki za Vukovar ili su podnijeli žrtvu njegova pada. Iako travestija – što inače znači groteska ili tragikomedija – možda nije najbolja riječ za takav scenarij, kad ju je Zoki, poslovično sklon pametovanju i stranim izrazima, upotrijebio, bio je na dobrom tragu. Možda je za to što je želio reći bolji stari hrvatski izraz licemjerje, s obzirom na to da Vlada i Krizni stožer prilagođavaju mjere i preporuke političkoj, a ne epidemiološkoj situaciji, koju sve teže kontroliraju. Kako će onda kontrolirati broj ljudi u Koloni sjećanja? I oprezni Europćani koji uvode sve strože i strože mjere, čudom se čude – pa Zoki ima pravo kada kaže da će se situacija vjerojatno oteti kontroli: „Bit će 5000 ljudi u Vukovaru, mi ćemo biti ne ruglo Europe, nego će nas gledati kao lude ljude!“

Nije li činjenica da su vukovarski gradonačelnik Ivan Penava i njegovi zamjenici covid-pozitivni i u samoizolaciji, dovoljno jasan znak s neba da ne treba vući vraga za rep? Vladi bi bilo pametnije da zapali svijeće u prozorima i 25 godina nakon rata poradi na pomirenju i izgradnji budućnosti grada heroja, a ne da ga opet pretvara u grobnicu. Ovoga puta zaraženih koronavirusom.

No čak i da posljedice ne budu tako dramatične, koju poruku šalju Vlada i Krizni stožer? Da ista pravila ne vrijede za sve? Odnosno da su zbog nešto političkih bodova među braniteljskim udrugama i desnicom koja ih ne doživljava, spremni ponovo žrtvovati Vukovar. Kao što je to učinio neumrli Franjo ne bi li ušićario međunarodno priznanje Hrvatske, o čemu najbolje svjedoče snimke dramatičnog noćnog razgovora Mile Dedakovića Jastreba s Pantovčakom. On je tada preklinjao predsjednika za pomoć i upozoravao da grad samo što nije pao, dok pojačanje u oružju i ljudstvu iz neobjašnjivih razloga nije stizalo. I kao što se tada neumrli Franjo oglušio na Jastrebove vapaje, tako se sada samozadovoljni Plenković oglušio na javne apele liječničkih udruga koje se pribojavaju da će zdravstveni sustav pasti zbog nedovoljnog broja liječnika, medicinskog osoblja i respiratora.

Doista, Hrvatska nije u ratu kao 1991., ali je u izvanrednom stanju. Ili kako reče predsjednik Milanović: „Tko god mi kaže da ovo nije izvanredno stanje, moram mu opipati puls i pogledati zjenice.“ Umjesto da si pipaju puls i gledaju zjenice, bio bi krajnji trenutak da Plenki i Zoki prestanu međusobno ratovati u ionako prenapregnutoj atmosferi. Da nas umjesto korone, nedajbože, zadesi neki novi rat, njih dvojica, zaokupljeni jedan drugim, vjerojatno to ne bi ni primijetili.

Komentiraj