Nakon što su se ministri i njihov gazda Andrej Plenković osunčani i razgaljeni vratili s raspusta, doživjeli su i prvi susret sa surovom stvarnošću na Markovu trgu. Zasuli su ih troznamenkasti broj dnevno zaraženih covidom-19 i rekordi novooboljelih koje obaramo iz dana u dan. A dočekao ih je i broj od 21 milijarde kuna, koliko nas je dosad koštala korona. Iako tvrde kako je sve to u okviru očekivanog, teško se oteti dojmu da kriza vlada Vladom, a ne obrnuto. Tome svakako pridonosi i činjenica da se Andrej Plenković, uz časne iznimke, okružio mladima, nepoznatima, neiskusnima i poslušnima, koji se u svojim dosadašnjim karijerama sasvim sigurno nisu bavili čupanjem državne ekonomije, socijale i potopljenog tržišta rada iz govana.

Iako nas s takozvane javne dalekovidnice tješe kako i nije toliko strašno to što su turisti prošloga tjedna masovno zapalili preko grane kako bi po povratku iz Rvacke izbjegli karantenu u domicilnim zemljama, i maloumnima je jasno da je isforsiranoj sezoni došao kraj, i to nešto brutalnije no što smo očekivali.

Svjesni da će početkom jeseni u kojoj ćemo kusati posljedice naše turističke gramzivosti morati postrožiti mjere, članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite sve više petljaju s nesuvislim preporukama i objašnjenjima, izazivajući povremeno omanje diplomatske skandale. Poput na primjer Krunoslava Capaka koji je zaprijetio Austriji da rvacke skijaše neće pustiti na njezina brda kada počne razdoblje zimskih radosti. Na što se Plenkovićev prijatelj Sebastian Kurz usrao od straha pa je na egzodus natjerao tisuće svojih sugrađana koji su se prošlog vikenda navrat nanos vraćali s Jadranske obale. Kako bi se oprali od odgovornosti, Capak, Božinović i društvo dosjetiše se jadu i prepustiše odluke o zabranama masovnih svadbi, krštenja i sprovoda te zatvaranju noćnih klubova županijskim i lokalnim stožerima.

Iako nas nakon Austrije sve veći broj zemalja stavlja na crvene liste, to ni najmanje nije pokvarilo raspoloženje staloženom premijeru, koji je u Zagreb nakratko svratio iz vile Costabella u Opatiji, gdje se odmarao od izbornog uspjeha. Nakon što se pohvalio senzacionalnim turističkim rezultatima i gomilom para koje nam je Europa obećala u sljedećem financijskom razdoblju, Andrej Plenković mrtav je ‘ladan ustvrdio kako je sve pod kontrolom – i upravljanje koronakrizom i financijama i obrazovanjem. A Zakon o obnovi samo što nije. U njegovo sugestivno prodavanje magle, naravno, nitko ne vjeruje, a najmanje Zagrepčani nagurani u Studentski dom Stjepan Radić, bez izgleda za skoro useljenje u svoje srušene kuće i stanove.

Od silne želje da dokaže kako vlada situacijom, posegnuo je nekad anemični Andrej za uhodanom metodom Ćaće Sanadera i pokazao ne samo članovima Vlade nego i svekolikoj javnosti tko je gazda. Ne bi li začepio usta ministru znanosti i obrazovanja Radovanu Fuchsu, koji se usudio primijetiti da, s obzirom na podivljali virus, ne može garantirati početak nastave 7. rujna, pregazio ga je pred kolegama oglušivši se na tu rečenicu. „Najvažnije je da je ministar obrazovanja istaknuo kako je ključna poruka da nastava počinje 7. rujna!“ reče odlučno premijer dok su mu obrve sijevale. To je u prijevodu značilo: „Budi kuš jer moja je zadnja!“ I zato škola počinje 7. rujna.

Taj istup neodoljivo podsjeća na davnašnju sjednicu Vlade na kojoj Ćaća tadašnjem sisačkom gradonačelniku Dinku Pintariću samo što nije odvalio šamarčinu. Nakon što je ovaj postavio pitanje o namirenju 10 milijuna kuna duga Valjaonice Gradu Sisku za komunalnu naknadu odbrusio mu je: „Nemaš riječ, gradonačelniče. Ovo je sjednica Vlade“. A onda mu je i zaprijetio : „Nemoj da još jedanput… I više te neće biti na sjednici.“

Iako se do sada često pozivao na epidemiologe i struku, svojim je autokratskim činom Andrej dokazao ne samo da je Sanaderov dostojni nasljednik nego i da sve odluke namjerava donositi sam. Nakon što je potaracao jastrebove u svojim redovima i dva puta dobio izbore u stranci i državi, kraja mu nema. Napuhao se ko cepelin, praveći se kao da zaista ima ideju za izlazak iz posvemašnjeg sranja, u kojem ćemo uskoro biti do grla.

Jedini je čovjek koji vjerojatno ima neki plan, ali ga mora jako nježno predstaviti rvackoj javnosti, ministar financija i vječni preživljavač Zdravko Marić. On će nam sa svojim dječačkim osmijehom uskoro priopćiti gdje sve Vlada kani rezati proračun. A rezat će sigurno, usprkos revolucionarnoj poreznoj reformi kojom će se porez na dohodak smanjiti s 36 na 30, odnosno s 24 na 20 posto, a porez na dobit za one koji imaju manje od sedam i pol milijuna prometa s 12 na deset posto. Zvuči obećavajuće, ali to bogznakakvog efekta na primanja najsiromašnijih građana neće imati, što je priznao i sam Marić. Naime, oni s najnižim plaćama reformu neće ni osjetiti, ali će ona zato bogate učiniti još bogatijima, budući da će njihove rasterećene plaće znatno porasti. Baš kao Superhik! S druge strane, ministar rada i mirovinskog sustava, obitelji, socijalne politike i svega i svačega Josip Aladrović ni sam ne zna što ga čeka i javnim službenicima poručuje kako se nada „da će shvatiti kakve će biti reperkusije koronakrize na fiskalne kapacitete“. Dakle, najebaše učitelji, profesori, liječnici i medicinske sestre, ma koliko se sindikati žilili i prijetili mučnim pregovorima i štrajkovima u jesen.

Navodno jedino penziće, koji ionako jedva preživljavaju na bijednoj crkavici, neće dirati, kako umjesto od korone masovno ne bi pocrkali od gladi. Jest da bi to prilično rasteretilo mirovinski sustav i prenapučene domove za starije i nemoćne, al’ se ipak ne bi svidjelo Europćanima, do čijeg mišljenja je Plenkiju jedino stalo.

Iako se loptaju brojkama, tako da nitko ne razumije što su prognoze, što je stvarno stanje i čemu se možemo nadati, čini se da će 2020. biti puno teža od 2009., koja nam je u kolektivnom pamćenju ostala kao početak kraja za mnoge velike i male tvrtke, poljoprivrednike, izdavače i medije, kao i odlazak na burzu za tisuće ljudi u najboljim godinama. Tada je pad BDP-a iznosio 7,4 %, dok većina ekonomskih analitičara procjenjuje da ćemo se ove godine strmopizditi za najmanje 10,5 %. Manjak u državnoj blagajni, koja i inače loše stoji, premašit će 27 milijardi kuna, a javni dug će eksplodirati do 87 % udjela u BDP-u. To znači da će u zemlji koja je po svemu na začelju EU-a – i po BDP-u i po zaposlenosti i po kupovnoj moći – biti još gore. Pa ti sada budi optimist.

Usprkos svemu, Andrej Plenković puca od samozadovoljstva. Baš kao i Zoranu Milanoviću na drugom brdu, vlast mu je lupila u glavu i sam sebi postao je naprosto neodoljiv. Vjerojatno je povjerovao u svoje nadnaravne moći, zbog kojih mu stručni ministri i jak kabinet naprosto nisu potrebni i smatra da će krizu svladati vlastoručno.

Jasno je jedino da nitko ne bi želio biti u njegovoj koži pa se nitko i ne gura da preuzme njegovo breme pregolemo. Rvacka je potonula u recesiju koja će biti dublja i vjerojatno bolnija od one prethodne, iz koje smo se izvlačili šest godina. Ova bi trebala trajati kraće, što je navodno dobra vijest. Dakako, ako kriza ne zavlada Vladom, koja bi hitno trebala smisliti projekte za izvlačenje 22 milijarde eura iz europskih fondova. Sudeći po dosadašnjim rezultatima, za to su šanse male, usprkos zaslugama Andreja Plenkovića na čiji brk su nam te pare navodno i odobrili.

Dotle Davor Bernardić puca od sreće što je popušio izbore i objavljuje vickaste fotografije iz Gardalanda, gdje se ludo zabavlja. On i djeca sitnog zuba s kojom se ondje druži ne opterećuju se brigama koje more Vladu i bezbrižno se spuštaju toboganima te vrte u šalicama koje se okreću. Zamislite, tko bi tek vladao krizom da je nekim nevjerojatnim slučajem on pobijedio na izborima? Tako je jedina utjeha, koja to zapravo i nije, da oni u opoziciji imaju još manje pojma što bi radili.