OTROVNA POLITIKA: Ukinimo antifašizam

Da je Plenković bio manje anemičan i manje sklon trulim kompromisima, mogao je odavno lupiti šakom o stol i savladati zloduha koji je Tomislav Karamarko pustio iz boce. Ovako ga granatiraju na više frontova, od lokalnih organizacija do predsjedničkih izbora, dok mu stranački lešinari sve otvorenije kruže nad glavom

Čemu više da se lažemo – Stevo Culej i Josip Đakić konačno su glasno zatražili ono što HDZ-tovi jastrebovi i veliki dio sljedbe zapravo misle! Ukinimo više taj Dan antifašističke borbe kao blagdan, kad nas ionako dijeli! Jer rvacki narod još nije dovoljno sazrio da prizna kako je antifašizam u preambuli Ustava i u temeljima suverene nam države. Dio ih valjda još uvijek misli da su se branitelji borili za rehabilitaciju NDH, kao i da smo sve te gluposti o antifašizmu morali usvojiti kako bi nas svijet priznao, a ne zato što je neumrli Franjo duboko u sebi stvarno to htio.

To nam je lijepo objasnio Davor Ivo Stier na svom Facebooku, napadajući „neke“ za zlonamjerno manipuliranje imenom Franje Tuđmana „da bi pod krinkom antifašizma rehabilitirali jugoslavensku komunističku diktaturu“. Pametnome dosta, a je li se Andrej Plenković prepoznao negdje u Stierovu opisu, to zna samo blagoglagoljivi Branko Bačić, po zanimanju gasitelj požara u HDZ-tu. Morao se on intenzivno baviti i društvenim mrežama koje su posljednjih dana gorjele, a unutarstranački rat do istrebljenja harao je i WhatsAppom i Viberom i otkrio svu raskoš pluralizma mišljenja i govora mržnje koji vlada među Plenkijevim oponentima.

Smjerni Stier pozvao se čak na slobodu i zaštitu tajnosti dopisivanja, koje nijedna partija više ne može kontrolirati ili zabraniti, i citiravši riječi pape Ivana Pavla II. poručio HDZ-tovskim pobunjenicima: Ne bojte se! Iako, teško da je Papa svojedobno mislio baš na poruke poput onih da bi „neke trebalo leđno pustiti niz Savu“, „nabiti sve na kolac“ i „dat im metak u čelo“. Više od Stiera Plenkovića je ipak vjerojatno razjario poziv „Uskoka&Hajduka“ i ostalih grupa na bojkot njega i njegovih „janjičara“, jer je „Škoro pogodio sve mete!“. Očito ga je ta drugarska komunikacija osvijestila kao hladan tuš pa je naš europćanski premijer konačno shvatio da mu to divno društvo u kojem se našao svakodnevno sprema političko smaknuće, daleko opasnije od jalove opozicije. Pitam se, je l’ mu dođe povremeno da sam sebe išamara što je takve uveo u Sabor i pustio ih da zagađuju javni prostor i kopaju mu jamu? Jer badava mu prijetnje sankcijama i isključivanjima iz stranke, sad je kasno da se kaje. Da je bio manje anemičan i manje sklon trulim kompromisima, mogao je odavno lupiti šakom o stol i savladati zloduha koji je Tomislav Karamarko pustio iz boce. Ovako ga granatiraju na više frontova, od lokalnih organizacija do predsjedničkih izbora, dok mu stranački lešinari sve otvorenije kruže nad glavom.

Zato i ne čudi što se u obrani Dana antifašizma kao praznika, Plenković nije mogao pozvati na vlastita uvjerenja i vrijednost na kojoj počiva koncept ujedinjene Europe, već je kao izgovor izvukao činjenicu da ga je otac nacije Franjo Tuđman takvim proglasio. Inače bi nam se valjda fućkalo za antifašizam! Da je premijer kojim slučajem upotrijebio svoju omiljenu frazu za vanjskopolitičku upotrebu – da se Hrvatska, zahvaljujući najmasovnijem antifašističkom pokretu po glavi stanovnika, našla na strani saveznika i zato ravnopravno sudjelovala u pobjedi u Drugom svjetskom ratu, možda bi zvučao uvjerljivije. Možda. Ali ne svojima.

Nije, naime, nikakva tajna da su Tuđmanov dolazak na vlast obilato financirali ustašofilni fratri iz Norvala u Kanadi i da je njima morao nekako vratiti dug. Zato je koketiranje s ustašlukom u samim temeljima HDZ-ta i za mnoge je upravo to, osim želje za uhljebljivanjem i brzim bogaćenjem, bilo glavni mamac za članstvo. Stevo Culej i Josip Đakić imaju pravo kad kažu da su oni autohtoni HDZ-tovci. I jesu. Oni su dvadeset godina prije Andreja Plenkovića ušli u stranku za koju sigurno nisu mislili da je proeuropska demokršćanska stranka desnog centra, već nacionalistički, radikalno desni pokret koji tolerira pozdrav „za dom spremni!“ i samo zbog međunarodne zajednice prikriva svoje stvarne namjere. Zato je i odlučeno da se HOS-ovce integrira u Hrvatsku vojsku, kako svojim crnim uniformama i ustaškim obilježjima ne bi previše upadali u oči. Uostalom, nije li i Stipe Mesić, skupljajući pare za obranu domovine početkom devedesetih, i sam pokleknuo i iseljenicima u Australiji trabunjao o Hrvatima koji su dvaput pobijedili u Drugom svjetskom ratu, čega se poslije sramio? Jer bio je itekako svjestan toga što publika u dijaspori misli i kojoj je ideologiji naklonjena.

Pa kada Milijan Brkić, nekada Vaso, uporno izjednačava antifašizam s komunizmom i totalitarizmom, ne radi to slučajno. Zna on dobro kojem se biračkom tijelu obraća i što bi oni željeli čuti. Za njih su valjda i Churchill i Roosevelt, na čelu Antifašističke koalicije, bili komunisti.

I ma koliko mahali Franjinim nepokolebljivim odlukama, Vaso i njemu slični sigurno nisu zaboravili njegovu povijesnu izjavu da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, a kojom je na Cvjetnu nedjelju 1990. započeo kampanju. U sjećanju su im zacijelo utisnute i bolesne ideje poput miksanja kostiju ustaških krvnika i njihovih žrtava, kao i umanjivanje broja ubijenih u Jasenovcu gdje se, prema Franjinim tlapnjama iz „Bespuća povijesne zbiljnosti“, izvodila „Mala Floramye“. Uostalom, sve one Ulice Mile Budaka, Jure Francetića i 10. travnja, zbog kojih nas proziva četnik-početnik Aca Vučić, istovremeno podižući spomenike ratnim zločincima, ostavština su njegove ere. Istina je, doduše, da neumrli Franjo nikada nije dopustio da se promijeni ime Trga maršala Tita i makne njegova bista s Pantovčaka, ali to je bilo zato što ga se i mrtvog bojao, kao njegov ratni komesar, komunistički kadrovik i general JNA. Kako su povijesne činjenice HDZ-tovcima prilično fluidna kategorija, Plenković je očito procijenio da provokatore iz saborskog Odbora za ratne veterane može natjerati na povlačenje jedino pozivanjem na Tuđmana i njegovu čeličnu volju. Ili prijetnjom izbacivanja iz stranke. Na što je neukrotivi Stevo Culej imao zanimljiv komentar: „Od volje im, k’o Šokcu post!“

Nije li to znak da je Stevo konačno odlučio izići iz ormara i pridružiti se istomišljenicima koji se počinju okupljati pod vodstvom neiživljenog Bad Blue Boya, bivšeg suradnika ustaških glasila i bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Očekivano, inicijativa za ukidanje praznika 22. lipnja nadahnula je Hasine verbalne bravure pa je sladostrasno, kako samo on to zna, nadrobio hrpu toksičnih idiotarija na temu antifašizma kao floskule. Bila je to medijski efektna najava osnivanja Bloka za Hrvatsku, nove suverenističke, ekstremno populističke, nacionalističke, bla – bla – bla stranke, koja srećom nikada neće prijeći izborni prag.

Nemali doprinos paradi licemjerja koja traje već gotovo 30 godina, dala je i estradno-operetna predsjednica, poznatija kao žrtva režima iza željezne zavjese. Ideološki vrludajući od Izraela do Argentine, od Bujanca do Hrvatskog tjednika, od Thompsonovih koncerata do komemoracija pripadnicima poražene ustaške vojske, silno se nastojala svidjeti Škorinim poklonicima u HDZ-tu. A oni su toliko bezobrazni da otvoreno agitiraju za bojkot njene predsjedničke kampanje. No usprkos makljaži HDZ-tovaca na društvenim mrežama i sabotaži u vlastitim redovima, Kolinda Nacionale pravi se nemušta i izjavljuje kako „čvrsto drži da svi članovi žele da baš ona bude čimbenik okupljanja i zamašnjak zajedništva“ . I vjeruje u Hrvatsku. Blago njoj.

Mada su se, pritisnuti prijetnjama da će letjeti iz stranke, Stevo i Jopa na čas smirili, postigli su svoj cilj. Izazvali su Plenkijev gnjev i novi kaos u HDZ-tu, dok se kao novi izazivač u igru ubacio i svrgnuti Tomislav Karamarko, najavivši da će nastaviti borbu protiv bedema antifašizma.

Kakva šteta da će Andreja političke glave doći njegovi jurišnici, a ne SDP i rasuta ljevica nesposobna iskoristiti raskol u HDZ-tu. Dok je nacija gladna istinskog vođe koji će se jasnim, odlučnim i razumljivim porukama suprotstaviti klerikalnom nacionalizmu i revizionizmu koji vladaju javnim prostorom, Zoran Milanović u govoru na početku svoje službene kampanje teoretizira o normalnosti, žaleći se na vlastiti karakter koji ga ponekad satire kao mlinski kamen. I ne može pobjeći od svog elitizma, zbog kojeg je najsličniji upravo Andreju Plenkoviću. Koji ga, normalno, najbolje razumije.

Komentiraj