OTROVNA POLITIKA: Ucijenjeni premijer

Premijer šakom i kapom dijeli 26 milijuna kuna za 89 projekata u susjednoj državi Bosni i Hercegovini, gdje ga svojom podrškom vrlo vjerojatno ucjenjuju tamošnji potencijalni glasači Miroslava Škore i Milijana Brkića Vase

Iako mrzi ultimatume i iako je sve svoje političke poteze – one koje je povukao, a osobito one koje nije – podvrgnuo jedinoj ambiciji, a to je ostati na vlasti, premijer Plenković našao se u nezavidnoj situaciji. Naime, glava mu je ucijenjena sa svih strana. Nije slobodan čovjek. Ruke su mu vezane. I to zato što ga ucjenjuju pripadnici njegove nakaradne parlamentarne većine. I stranke. Ne smije prdnuti, a da o tome ne pita za mišljenje Mileta Fontanu. Morao je smijeniti Lovru Kuščevića, a onda i rekonstruirati Vladu, jer ga je stisnuo HNS. I mediji. Ne smije ni kritizirati predsjednicu u javnosti, iako mu njeno ideološko vrludanje, estradni nastupi, a osobito intervjui ustaškim glasilima, sve više štete u međunarodnim krugovima, idu na jetra i izlaze na nos i uši. Ali, eto, ucijenjen je njenim uspjehom na izborima, jer ako ona popuši, leti i on pa mora šutjeti.

Nije mu, dakako, lako ni kada su u pitanju predstavnici manjina, osobito oni iz SDSS-a s kojima je u protuprirodnom bludu već nekoliko godina. I nagovara ih da nastave s orgijama, uz određene Pupovčeve ograde od vlastitih izjava. Dodatno ga ždere i kako će svojim europćanskim prijateljima objasniti eventualnu rastavu braka, osobito u svjetlu činjenice da će Hrvatska predsjedati Europskim vijećem od početka 2020.

I dok, kao i obično, sjedi na dva stolca, moramo shvatiti Plenkovićevu duševnu borbu, koja se često događa ucijenjenim ljudima. S jedne strane, mora osuditi nacionalnom mržnjom motivirano nasilje protiv Srba u Kninu i dokazati da je Rvacka pravna država koja počinitelje promptno pronalazi i kažnjava, a s druge se mora dodvoravati jastrebovima u vlastitim redovima i podivljalim braniteljskim udrugama koje su mnogim premijerima prije njega radile o političkoj glavi. A nekima su je, bogami, i skinule. Kao, na primjer, Zoki Milanoviću. Iako on to ni danas ne želi priznati. Mislite li vi da je lako istovremeno osuđivati ustašluk i tolerirati ustaške pozdrave i veličanje NDH? Kleti se u antifašizam i puštati Skeju da neometano maršira sa svojim crnokošuljašima? Biti umjereni političar desnog centra i plaćati Thompsonove derneke na splitskoj rivi? Uz obvezni „za dom spremni“. Al’ što ćeš, mora se, kad te ucjenjuju s obje strane. Sva sreća da je premijer anemičan pa se nema energije uzrujavati.

Dodatni mu problem predstavlja činjenica da se njegovi koalicijski partneri međusobno očima ne mogu vidjeti i rado bi se riješili jedni drugih pa ne biraju sredstva. Vrlo je izvjesno da je Mile Fontana ljubomoran na status HNS-a koji se promjenom strane i davanjem dupeta HDZ-tu domogao dvaju ministarstava i jednog potpredsjednika Vlade, iako ima tek petero saborskih zastupnika. Čini se da bi njihovu ministricu Blaženku Divjak Mile najradije zadavio pa koristi svaku priliku da je brutalno izvrijeđa uz sočne seksističke primjedbe. I populistički ucjenjuje premijera povišenjem učiteljskih plaća u Zagrebu, iako mu je, koliko ga poznajemo, do učitelja vjerojatno stalo k’o do lanjskog snijega. A ministra Štromara, koji mu podmeće zakonske klipove na putu ostvarenja megalomanskog megaprojekta „grada u gradu“, Mile bi vjerojatno zgazio k’o muhu, samo da može. S druge strane, Josip Đakić Jopa, navodni ratni vojni invalid koji jaši bijesne motore bez kacige, i njegova virovitičko-slavonska sljedba najradije bi valjda uvaljali Milorada Pupovca u katran i perje i torpedirali ga iz vladajuće koalicije. Pa što košta da košta!

Da ne spominjemo sindikate učitelja i zdravstvenih radnika koji s pravom traže povišicu svojih crkavica i ucjenjuju Vladu štrajkovima, koji bi doveli do kolapsa ionako slabašnog javnog sustava. I dok se za njih navodno nema, premijer šakom i kapom dijeli 26 milijuna kuna za 89 projekata u susjednoj državi Bosni i Hercegovini, gdje ga svojom podrškom vrlo vjerojatno ucjenjuju tamošnji potencijalni glasači Miroslava Škore i Milijana Brkića Vase.

A još je gore što će se najgora ucjena od svih ucjena najvjerojatnije poklopiti ne samo s predsjedanjem Hrvatske nad Europskom unijom, već i s parlamentarnim izborima sljedeće godine. A to je ucjena Mileta Fontane u Skupštini Grada Zagreba. Što se može prevesti i kao vezana štednja. Ili ruka ruku mije. Kad smo već kod ruku, sudbina famoznog Manhattana na Savi doslovce je u rukama HDZ-ta. Bez njih, od gradonačelnikova memoranduma koji je dugo skrivao od očiju javnosti, a prema kojem je spreman prepustiti milijun kvadrata zemljišta arapskim investitorima, inače omiljenim poslovnim partnerima Ace Vučića, ne bi bilo ništa.

Upravo će taj nakaradni, navodno neobvezujući ugovor s Eagle Hillsom, koji funkcionira po principu Ostapa Bendera – ideje naše, benzin vaš, odnosno – ideje naše, zemljište i troškovi vaši – biti pravi test Andrejeva častohleplja. Vrlo skoro moći ćemo se uvjeriti do koje mjere će se on, onako uznosit i transparentan, dati ucjenjivati od zagrebačkog pastuha iz Pogane Vlake. Hoće li, u silnom strahu od gubitka parlamentarne većine, ipak pristati na ultimatum? I uvjeriti uvaženog doktora Dragu Prgometa, predsjednika zagrebačkog HDZ-ta i Gradske skupštine, da savine kičmu i prisili članove svoga kluba na podršku Bandiću?

Je li Prgomet zaista spreman zamjeriti se svojim pacijentima i javnosti koja ga smatra časnim čovjekom, kako bi osigurao šest mjeseci Andrejeve vlasti? Vrijedi li devastacija Hipodroma, Velesajma i pola Novog Zagreba te kratke Pirove pobjede? Ma koliko da mu je stranačka stega misao vodilja, cijena ucjene čini se previsokom, a usporedbe s četnikom-početnikom Acom Vučićem preočite. Zanimljivo kako to ne smeta ostrašćenim Rvatinama iz redova HDZ-ta, kojima Vučko svojim prekograničnim provokacijama upravo pomaže u kampanji. Kao što je Janša svojedobno radio usluge Sanaderu manevrima po Piranskom zaljevu. Uostalom, ima li išta bolje za nacionalnu konsolidaciju i jačanje desnice od vanjskog i po mogućnosti nutarnjeg neprijatelja? Vjerojatno će zahvalni jastrebovi srpskom predsjedniku to znati vratiti, kada dođe vrijeme. I poslati vojsku u Srbiju bez najave, tik pred izbore.

Jedini čije se ucjene premijer ne mora bojati je Zoran Milanović. Jer on svojim izjavama radi protiv sebe, a ne protiv Plenkija i ucjenjuje svoje biračko tijelo koje, nažalost, zna da boljeg s ljevice nema. Pa bi trebalo začepiti nos i glasati za njega, kakav je da je. Čak i ako je indirektno negirao da je kandidat ljevice, objašnjavajući da je njegov politički program moderna, sretna, liberalna, progresivna Hrvatska. Ma što to značilo.

Iz Milanovićevih najnovijih javnih nastupa vidljivo je da u posljednje tri godine baš ništa nije naučio. Prema onoj da vuk dlaku mijenja, a ćud nikada, nije se pokajao ni zbog jednog političkog gafa koji je doveo do poraza na prošlim parlamentarnim izborima. Dobro, možda zbog Tomislava Sauche, ali i za njegovo imenovanje šefom svog kabineta imao je neko neuvjerljivo obrazloženje. Umjesto da pokaže političku zrelost i ispriča se zbog ružnih izjava o Andrejevoj majki lekarki, sramotnog sastanka s Josipom Klemmom, Srbije kao šake jada i BiH kao zemlje koja ne postoji, nastavio je drviti po svome. I jahati na svađi sa Zlatkom Komšićem, hrvatskim članom predsjedništva BIH kojeg tamošnji HDZ na čelu sa svim mašćama premazanim Draganom Čovićem demonizira već godinama. Zanimljivo, puno je više teksta potrošio na prirodnog saveznika iz susjedne države, nego na kritiku Miroslava Škore. Dapače, po stavovima o BiH ili o predstavnicima srpske vlasti kojima ne bi dopustio „da šeću po Hrvatskoj“, pokazao se bliži desnici nego ljevici.

Prema onoj gradaciji da u politici postoje prijatelji, neprijatelji i stranački prijatelji, Plenković ima puno „stranačkih i koalicijskih prijatelja“ kojih se mora bojati daleko više nego Milanovića. Osobito onih koji s figom u džepu podržavaju Kolindu, a zapravo navijaju za Miroslava Škoru. Koji bi po kratkom postupku zabranjivao političke stranke. Za početak SDSS.

A što se tiče Zokine poruke „bolje mu je da šuti“, možda bi mu Plenković mogao uzvratiti istom mjerom. Predugo se poznaju da se ne bi mogli međusobno ucjenjivati grijesima iz prošlosti. Što ni jednom ni drugom neće previše štetiti. Jer obojica najviše štete sami sebi. I ucijenjeni su vlastitim karakterima.

Komentiraj