Kud su baš sad svi navalili na Plenkovića zahtijevajući više para za zaposlene u javnom sektoru? Stvarno, što bi ti pohlepnici htjeli, zar im nije dosta da je u posljednje tri godine osnovica plaća za prosvjetare porasla za punih 11 posto, odnosno za nevjerojatnih 587 kuna! I još su im vraćene božićnice i regres, povećani troškovi prijevoza, kao i dnevnice. Ukratko, Plenki im je dao sve ono što im je svojedobno okrutni Milanović oteo. A njima je toliko dobro da nisu ni osjetili!

Nezasitni kakvi jesu, učitelji i profesori potaknuti famoznom kurikularnom reformom povampirili su se za povećanjem koeficijenta složenosti poslova od 6,11 posto i ne odustaju od cirkularnog štrajka ni pod razno. Što je 100 posto diglo tlak premijeru koji bi najradije cirkularnom pilom otpilio ministricu Blaženku Divjak i HNS iz Vlade, samo da može. Odnosno, teoretski može, al’ bi postalo gusto. Osobito zato što drugi partner u nakaradnoj saborskoj većini Mile Fontana traži za njih povišicu od 17 posto, kako bi pokazao da je velikodušniji od mrske mu HNS-ove ministrice i izazvao moždani udar kod premijera! Uostalom, kad je Mile bio Cicija?

O medicinskim sestrama koje su se uzjogunile i pomamile za sedam posto, a neke posebno revolucionarne i za 25 posto većim plaćama, da i ne govorimo. Digli se i vozači autobusa, i pravosudni policajci, i obični policajci, a i neukrotivi Vilim Ribić najavljuje štrajk na fakultetima, što iznervirani Plenković naprosto ne razumije. Pa što fali sigurnoj plaćici od četiri, pet ili čak šest i pol tisuća kunića? Rmbačiš cijeli tjedan, radiš za troje, provodiš kurikularnu reformu, ali kad ti pare sjednu na račun, možeš s njima čuda. Platiti račune i jesti kruh i mast! Tu i tamo malo mesa, godišnji na kredit i Bog te veseli! Iako se po kupovnoj moći i BDP-u i dalje borimo s Rumunjima i Bugarima za posljednje mjesto u EU-u, ipak bi svi ti nezahvalnici morali biti svjesni senzacionalnih uspjeha ove vlade, osobito na ekonomskom planu!

Uostalom, vrijeme je da svi pogledaju širu sliku, kao što reče vizionar Plenković. Nisu valjda retardirani da ne shvaćaju zašto za učitelje, medicinske sestre i policajce nema, al’ se zato bogami našlo za umirovljene pripadnike HVO-a, kao i novih 1097 branitelja koji su se sjetili da su branili domovinu 25 godina nakon rata. Ima se i za projekte vrijedne milijune kuna u Vasinoj Hercegovini, prišparalo se i za vojne avione koje sanja Krstičević, ulupale se pare poreznih obveznika i u spas privatnih brodogradilišta i oltare domovini. To su prioriteti ove države! A ne nekakvo obrazovanje, ludom radovanje! Od obrazovanih ionako nikakve koristi. Samo misle svojom glavom. I glasaju za opoziciju.

I umjesto da zaposleni u javnom i državnom sektoru uživaju u blagodatima koje im je omogućio Plenki, zahvaljujući suficitu proračuna u 2018. od punih 0,2 %, eto, baš u završnici njegova turbulentnog mandata svi nagrnuli k’o sivonje sa svojim zahtjevima, štrajkaju i prijete novim štrajkovima, a njihovi HNS-ovi pokrovitelji postavljaju ultimatume na koje je premijer posebno alergičan. I to baš dok mu Ivan Penava, drčni vukovarski gradonačelnik, sapuna dasku i najavljuje puč, HVIDRA je na rubu eksplozije, a u HDZ-tu jastrebovi vrebaju. Logično je da je Andrej 100 posto ispalio na mozak i počeo se ponašati kao Zoran Milanović, kad mu je nakon svega Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa presudilo da je u slučaju imenovanja kuma Igora Pokaza za veleposlanika u Londonu povrijedio načelo savjesnog djelovanja! Toliko ga je to potreslo da je odlučio organizirati zabavno obraćanje novinarima, kojima je objasnio da je to bio „diskvalificirajući autogol Povjerenstva koje ne živi u ovom svijetu”. Teško je u ovoj situaciji procijeniti tko ne živi na ovome svijetu, jer bi premijer, koji je pola svoga života živio po svijetu, a osobito po Europama, morao znati čemu služe neovisna tijela poput spomenuta Povjerenstva. Čije je osnivanje bilo jedno od uvjeta za ulazak Rvacke u EU.

Da se, recimo, suzdržao od cirkusa pred novinarima i obrušavanja na Natašu Novaković, mnogi ga problemi ne bi snašli. A i djelovao bi manje bahato i sumnjivo u očima onih koji bi mu rado plesali na političkom grobu. A ima ih sve više. Čak i nakon što je organizirao igrokaz s promjenama državnih blagdana i spomendana kojih ima toliko da se prosječnom puku zavrti u glavi. Slavodobitno vrativši Dan državnosti na 30. svibnja računao je na emotivnu memoriju nacije, koja se ipak najemotivnije veže uz produljene vikende. A njih je masovno ukinuo. Osim toga, taj datum može biti emotivno bitan jedino HDZ-u, jer je tog famoznog 30. svibnja 1990. konstituiran prvi višestranački Sabor u kojem su, eto, baš oni imali većinu.

Dočim je 25. lipnja 1991. taj isti Sabor donio ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Logično da taj povijesni datum ne izaziva emocije HDZ-tovaca, jer ga je Račanova vlada proglasila Danom državnosti. U svom nadahnutom pohodu na kolektivne emocije pokušao se Plenki umiliti i Penavi i Vukovarcima. No odlukom da će 18. studenoga, dan pada Vukovara, postati praznik na koji će se roštiljati umjesto komemorirati, također je dao dreku pljusku. I tu je kraj loptanja s nacionalnim praznicima, čime se ozbiljne države ne bave jer imaju pametnijeg posla.

Kako je najvažniji posao Andreja Plenkovića ostati na vlasti do kraja hrvatskog predsjedanja Europskim vijećem, što će reć’ do 1. srpnja 2020. godine, bit će zanimljivo vidjeti kako to misli postići. Odnosno, do kada će trenirati strogoću baš na prosvjetarima i istovremeno trpjeti ucjene koalicijskih partnera koji si međusobno vade crijeva i naslađuju se premijerovim mukama, nastojeći ušićariti pokoji postotak glasova i za sebe.

Na primjer, pokojni HNS koji će Vladu, a i Sabor ubuduće gledati tek na televiziji. Utoliko su i neuvjerljivije njihove prijetnje da će iste napustiti. Ili k’o što reče lukavi Mile Fontana: njih će korbačem tjerati iz Vlade. Teško se, naime, oteti dojmu da im je puno više nego do obrazovne reforme stalo do sudjelovanja u vlasti i dobro raspoređenih uhljeba po ministarstvima i agencijama raznim.

Tko zna, možda će Plenki i prije nego što se nadao morati potrčati u zagrljaj svog najdražeg neprijatelja Zorana Milanovića, koji se s pozicije predsjedničkog kandidata licemjerno solidarizira s učiteljima i profesorima i čudom čudi zašto im država ne calta tih pišljivih 400 milijuna kuna godišnje. Kad može. Iako je i on, da je baš jako htio, mogao dok je bio u sedlu a nije. Dapače, prvima im je nemilosrdno srezao plaće i istovremeno se kleo u važnost obrazovanja.

Ukratko, ako je Andrej ikada razumio Zorana koji se koprcao u sličnim govnima, doduše u malo težim recesijskim vremenima, onda je to bilo prošloga tjedna. Došlo mu je vjerojatno da mu se k’o čovjek isplače na ramenu, jer ako ga itko pozna k’o svoj džep, onda je to Milanović. Uostalom, ispali su iz istog Granićeva legla i zajedno pekli zanat u Ministarstvu vanjskih poslova, kako bi u znoju lica svoga zarađivali taj tvrdi kruh sa sedam kora. Budući da su od malih diplomatskih nogu živjeli u kuli bjelokosnoj na Zrinjevcu ili po europćanskim ambasadama, logično je da susret sa sindikatima i ljudima iz stvarnog života kod njih izaziva nelagodu, pa čak i paniku, a možebitno i probavne smetnje. Na koje slično reagiraju, uz neke razlike u nijansama javne izvedbe.

Zato je Plenković od muke i posegnuo za zoranizmima koji su zazvučali pomalo neprirodno iz njegovih usta. Cinizam nekako ne ide uz anemiju pa premijerove ironične primjedbe o tome da bi bilo najbolje svima povisiti plaću 100 posto, nisu najbolje legle sindikatima. Ni učiteljima, ni profesorima, ni kuharicama, ni domarima. Koji će u inat i dalje cirkularno štrajkati, usprkos visprenim plenkizmima. A premijer će i dalje razgovarati i razgovarati s vrećom rogova koji čine protuprirodnu saborsku većinu. Ako već ne razgovara s Davorom Bernardićem.