OTROVNA POLITIKA: Sovin poučak

I Andrej Plenković, kojem je također bio desna i lijeva ruka u vrijeme strelovitog uspona na čelo stranke, zahladio je odnose s drugom Kolegom, što je inače bilo još jedno Udbino kodno ime za odvjetnika Vladimira Šeksa u mračnom socijalizmu

Pazi što želiš jer bi ti se moglo i ostvariti, kaže stara narodna. Sva sreća da ova vlada ima pametnijeg posla, a i vrlo tanku većinu, jer bi se možda nekadašnja želja bivšeg premijera Zorana Milanovića i najnovija tlapnja vječnog HDZ-tova consiglierea Vladimira Šeksa, kodno ime Sova, o smanjenju ovlasti predsjednika Republike i ukidanju njegova neposrednog izbora, mogla ostvariti.

Zanimljivo kako takve ideje uvijek padaju na pamet onima koji su izgubili poziciju u vlasti ili od dosade laprdaju svašta ne bi li privukli pozornost medija. Budući da je Šeks prije nekoliko godina dobio pedalu s Pantovčaka, gdje je na kraju svoje političke karijere figurirao kao posebni savjetnik Kolinde Nacionale za ovo i ono i ustavna pitanja, očito mu se Ured predsjednika kao takav zgadio do kraja.

A i Andrej Plenković, kojem je također bio desna i lijeva ruka u vrijeme strelovitog uspona na čelo stranke, zahladio je odnose s drugom Kolegom, što je inače bilo još jedno Udbino kodno ime za odvjetnika Vladimira Šeksa u mračnom socijalizmu. Zahlađenju je kumovala epizoda s Karlom Resslerom, Šeksovim posinkom i Plenkovićevim odabranikom za nositelja liste za Europski parlament, koji je za vrijeme unutarstranačkih izbora u HDZ-tu počeo migoljiti između dviju zaraćenih frakcija.

Budući da je Šeks kao siva eminencija svih HDZ-tovih garnitura desetljećima kontrolirao igre prijestolja i povlačio poteze iz pozadine, očito se teško miri s činjenicom da ga više nitko ne šljivi ni pol’ posto. Usprkos tome, na tridesetu obljetnicu Božićnog ustava, kojem je uz Smiljka Sokola, Krunislava Olujića, Ljubomira Valkovića i neumrlog Franju bio jedan od tvoraca, poželio je promijeniti Ustav tako da totalno kastrira funkciju predsjednika Republike i pretvori ga u protokolarni fikus njemačkog ili austrijskog tipa.

Slično je mislio i Zoran Milanović dok je bio na čelu Vlade koja je 2011. godine imala dvotrećinsku većinu. Tada je tvrdio da je dužnost predsjednika Republike nepotrebna jer nema nikakvih ovlasti, zbog čega bi se trebao birati u Saboru. Po sistemu „ja reko, ja poreko“ išao je još i dalje. „Ne vidim se kao kandidata za direktno izabranog predsjednika Republike jer to nema smisla“, izjavio je svojedobno Zoki u jednoj televizijskoj emisiji i ostao živ. A gle gdje je sad!

Kao što je poznato, u međuvremenu su se okolnosti dramatično promijenile i iako se ponaša kao da ga muči bol u preponama kada su u pitanju određene predsjedničke ovlasti, Milanoviću se ideja o izboru šefa države u Saboru više ne sviđa. Zato je i opatrnuo po drugu Sovi i između ostalog izjavio: „On je ostao vjeran sebi, on je licemjer, mračan čovjek koji je nanio ogromnu štetu hrvatskom pravosuđu.“

Daleko od toga da u tome nema istine – dovoljno je sjetiti se vitezova Pakračke poljane i ubojstva obitelji Zec, među njima i dvanaestogodišnje Aleksandre. Ma koliko se prao i branio, ostaje činjenica da je Šeks u to doba bio državni tužitelj i da počinitelji, Merčepovi koljači, i nakon priznanja nisu kažnjeni, već su zbog „proceduralnog propusta“ pušteni na slobodu. U posljednjih trideset godina mlade hrvatske države, od svih pravosudnih sramota ova je sigurno najveća i najmračnija.

„Dželat hrvatskog pravosuđa”, kako je Šeksa nazvao Milanović, požalio se da je nakon Milanovićevih izjava preko društvenih mreža dobio desetke prijetnji. “U njima razni anonimusi pišu kako sam ja napisao Ustav i zakone da bi dozvolio privatizacijsku pljačku devedesetih godina, da sam kriv za sve nesreće Hrvatske u zadnjih 30 godina, a takve poruke u glavama radikala i patoloških tipova mogu dovesti do svakakvih ideja”, smatra ugroženi Šeks i zato žarko želi Zokiju podrezati krila ako mu padne na pamet kandidirati se za drugi mandat.

Nema sumnje da je za razmatranje uloge predsjednika Republike sam Zoran Milanović dao puno i previše povoda, od samoga početka nastojeći demontirati instituciju koju predstavlja. Usprkos obećanjima da ne kani biti korektivni, već konstruktivni faktor, da će biti „vrhovni pravobranitelj Hrvatske, njenih građana i njihov glas“, kao i da će od države stvoriti „kuću za sve nas“, na sve je to uspješno zaboravio. Predsjednik s karakterom, kojeg je malo zatomio tijekom predsjedničke kampanje, opet je pokazao svoju pravu ćud i u više navrata funkciju koju obnaša doveo do besmisla.

U godini iza nas, prepunoj – kako to sada vole reći – izazova, prirodnih katastrofa, boleština i kriza, Milanović je imao priliku dokazati se kao ujedinitelj naroda, moralni autoritet, tješitelj i donositelj optimizma i vjere u bolju budućnost. To je u puno težim uvjetima Drugog svjetskog rata činio njegov veliki uzor Winston Churchill, kojeg najviše voli citirati. Winston je, doduše, Britancima obećavao krv, znoj i suze, ali je svoj najslavniji govor završavao s „We shall never surrender!“ Mi se nikada nećemo predati! Umjesto takvih poruka, koje se od šefa države očekuju čak i kada nema prevelike ovlasti, Zoka se bavio sitnarijama; u najgorim trenucima nije ga bilo vidjeti, a kada je progovorio, brojni su poželjeli da nikada nije.

Treba li posebno podsjećati na beskrajno prepucavanje s Plenkovićem oko afere JANAF i famoznog Kluba u Slovenskoj, a koje je, čak i kada je Milanović imao pravo, bilo na sramotnoj razini, od plamenog jazavca do herojskog zeca. Služeći se uličarskim rječnikom i manirama, obrušio se na saborske zastupnice, aktivistkinje, novinare – ukratko, sve one koji su ga se usudili kritizirati – i time uspio otjerati veliki dio svog biračkog tijela. A onda je uslijedila trakavica oko poziva na sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, jer ga je, po Milanovićevu mišljenju, trebao poslati osobno premijer, a ne njegov „kaluđer“ Zvonimir Frka Petešić. Nakon što su se tjednima tresla brda, rodilo se uglavnom ništa. Iz nekog samo sebi poznatog razloga Zoki se od početka mandata redovito dodvoravao desnici, potezima na kojima su mu aplaudirali Miro Tuđman, Ante Prkačin i Ljubo Ćesić Rojs. Na primjer, odlikovanjem generala HVO-a Zlatana Mije Jelića, optuženog za ratne zločine u Mostaru.

I na vanjskopolitičkom planu nije se proslavio. Dapače, u politici prema BiH čvrsto drži štangu HDZ-tu i njegovu voždu u komšiluku Draganu Čoviću, baš kao i njegova prethodnica Kolinda Nacionale. No za razliku od nje, primio je na Pantovčaku gazdu Republike Srpske i simpatizera četnika Milorada Dodika. Uspio je izvrijeđati i američkog državnog tajnika Mikea Pompea, kao i Bošnjake, poručivši im da prvo upotrijebe sapun, a onda parfem, s obzirom na težnje prema građanskoj državi. Da ne bi bio glasnogovornik Vlade, odbio je molbu covidom zaraženog Plenkovića da ga zamijeni na Europskom vijeću i pustio je da Hrvatsku zastupa problematični Slovenac Janez Janša. Treba li podsjećati i na to da je kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske odbio biti član povjerenstva za nabavu borbenih aviona, jer mu se, eto, baš neće!

No usprkos svemu, hrvatska demokracija, koja je na krhkim nogama, ne može si dopustiti taj luksuz da riskira politički monopol jedne stranke na svim razinama. I ma što Zoki mislio o ulozi predsjednika Republike kao korektiva vlasti, ona je upravo tako mišljena. I to promjenom Ustava 2000., nakon ere neumrlog Franje, kada ni HDZ-tovci ni SDP-ovci s Račanom na čelu nisu više željeli predsjednički sustav. Ali ni kancelarski!

Na veliku žalost dijela svojih razočaranih birača, Zoran Milanović odavno se ponaša kao da predsjedničkih ovlasti ni nema. Dapače, svakim danom dokazuje da mu je smrtno dosadno na Pantovčaku, gdje od puste dokonosti čita razne knjige pa ih onda citira rvackom puku. Umjesto da mijenja atmosferu u društvu, on daje materijala likovima kao što je lukavi Vladimir Šeks. Nije ni čudo da je drug Sova 30 godina nakon donošenja Ustava odlučio primijeniti svoj poučak i pobijediti neprijatelja njegovim oružjem. Drugim riječima: Zorane, što si želio, moglo bi ti se i ostvariti!

Komentiraj