OTROVNA POLITIKA: Silovanje pravde

Kolinda Nacionale poručila je da pravosuđe mora slušati narod. Ni manje ni više. Iako bi po funkciji trebala štititi ustav, naša narodna predsjednica smatra da bismo trebali zanemariti zakone

Narod, na kojeg se svi pozivaju, izišao je na ulice i trgove u 15 hrvatskih gradova, zgrožen monstruoznim grupnim silovanjem petnaestogodišnje djevojčice, a još više sucem koji je silovatelje pustio da se brane sa slobode. Iako puk domesticus, poznat po čuvenoj rvackoj šutnji, može progutati svašta, ipak instinktivno reagira na nasilje, brutalnost i nepravdu. Više od činjenice da su se nad djevojčicom seksualno iživljavala i pritom je ucjenjivala gnjusnim snimkama sedmorica ćaćinih sinova, razjarilo ih je silovanje pravde, tako uobičajeno za rvacko pravosuđe.

Kud baš opet u Zadru, teško je odgovoriti, ali indikativno je da su posljednji slučajevi nasilja u kojem su stradale žene, djevojčice i djeca završavali baš pred tamošnjim sudom. Treba li spominjati sličan scenarij koji se prije šest godina dogodio bespomoćnoj djevojci na zadarskoj plaži Kolovare, kamo su je odvukla i serijski silovala petorica mladih siledžija. Četiri godine trebale su zadarskom Županijskom sudu za presudu, da bi ionako preblage kazne Vrhovni sud na kraju dodatno razvodnio. I slučaj oca monstruma koji je kroz prozor bacio četvero djece čeka na pravorijek pred tim istim sudom i nikako da dočeka. Jer se ročišta odgađaju unedogled. Ne tako davno i čuvenog Darka Kovačevića Daruvarca, koji je gotovo do smrti umlatio svoju osamnaestogodišnju djevojku, s istog zadarskog suda pustilo je da do pravomoćnosti presude slobodan ka’ tica radi krš po klubovima s cajkama i zabavlja se prije odlaska u bajbok. Na koji je osuđen iz drugog pokušaja, tek nakon pobune naroda koji je u nesretnoj djevojci prepoznao svoju kćer, majku, sestru, prijateljicu.

I sve to u zemlji u kojoj vjeronauk već 25 godina caruje u javnim školama, dok se 90 posto Rvatina izjašnjava katolicima, a Crkva se rukama i nogama bori protiv građanskog i zdravstvenog odgoja. Nažalost, ovoga puta moram se složiti s Hrvojem Zekanovićem koji je, dakako iz svojih razloga, slavodobitno konstatirao kako se ratifikacijom Istanbulske konvencije u praksi nije promijenilo ništa. I nije. Čak nije došlo ni do presude notornom županu Alojziju Tomaševiću, čija zlostavljana žena mjesecima nastoji dokazati da je doista bila zlostavljana. I to u doba dok joj je suprug bio visokopozicionirani član HDZ-a, a ona vapila za pomoći premijera i predsjednika stranke.

Jer problem nije u zakonima, konvencijama i deklaracijama, već u činjenici da se ne primjenjuju. Odnosno, služe da se preko njih siluje pravda. Silovatelja pravde među sucima je poveliki broj, no to se ne smije javno reći jer su zaštićeni k’o lički medvjedi. Doista, ne bih rado bila u cipelama ministra Bošnjakovića koji je po tko zna koji put morao braniti neobranjivo i kleti se u neovisnost pravosuđa u koje se on kao ministar ne smije miješati. Pa ni utoliko da se s notornog zadarskog suda predmet grupnog silovanja premjesti na neki drugi sud. Dok policija štiti ugroženog suca Ivana Markovića koji se zbog prijetnji nakon puštanja siledžija na slobodu boji za vlastiti život. Koga se sve boji nesretna žrtva, nikoga očito ne zanima. Nije ni čudo da se povjerenje u rvacko pravosuđe strmopizdilo na najnižu razinu u Europi.

Silovanju pravde najčešće prethodi silovanje sudaca koje vrše politički i ostali moćnici visoke platežne moći. Ili se ipak radi o seksu uz privolu i razumnu novčanu naknadu? Pa se možda baš zato dio sudaca protivi objavi svojih imovinskih kartica. Da politički moćnici i bez pomoći sudaca dovode u pitanje vladavinu prava, i na to smo već odavno oguglali. Primjera je bezbroj, a posljednji koji to dokazuje je izgred podivljalog gradonačelnika Ivana Penave, koji je dvaput na sjednici Gradskog vijeća bacio na pod Statut Vukovara pisan na ćirilici, iako je odluku o slobodnoj upotrebi srpskog jezika i ćiriličnog pisma u javnom životu i službenoj komunikaciji još 2009. Statutom grada donio upravo HDZ, tada u koaliciji s gradskim SDSS-om.

Pokušaj Srđana Kolara da mu preda Statut u okviru kampanje „Da se bolje razumijemo“ proglasio je novom velikosrpskom agresijom u režiji SDSS-a i Milorada Pupovca, pozivajući se pritom na silovane žene i mrtvu djecu. No u ovom slučaju moglo bi se govoriti ne samo o silovanju odluke Ustavnog suda i zloupotrebi žrtve Vukovara u dnevnopolitičke i sitnosopstveničke svrhe. Kada će se stvoriti preduvjeti za proširivanje opsega individualnih prava pripadnika srpske manjine i kako bi točno zabrana upotrebe ćirilice kao drugog pisma u Vukovaru mogla pomoći ubrzanju pravosudnih procesa protiv ratnih zločinaca, prilično je teško shvatiti. Koliko je pretjerao, najbolje govori činjenica da se nekim čudom oglasio i Miroslav Šeparović, poručivši da se odluke Ustavnog suda imaju poštovati, a Vlada RH treba osigurati njihovo provođenje.

Zanimljivo kako je pobunu protiv neučinkovitosti institucija 23 godine nakon mirne reintegracije Podunavlja i opće amnestije koju je proglasio neumrli Franjo, poveo čovjek koji je stradanje Vukovara gledao na televiziji. Doduše, ne svojom krivnjom – Penava je tada bio premlad i kao prognanik je pohađao gimnazije u Varaždinu i Zagrebu. Ipak, teško se oteti dojmu da njegova fiksacija na sprečavanje mirnog suživota u Vukovaru i neprestano kopanje po prošlosti, s kojom mladi Vukovarci srpske nacionalnosti i njihova djeca nemaju ama baš ništa, služe isključivo za njegovu vlastitu političku promociju, kao uvod u puč protiv Plenkovića u HDZ-u.

I zato ustrajno gradi svoj rejting na raspirivanju najnižih strasti u podijeljenom gradu, u kojem nije mogla zaživjeti nijedna zajednička škola za hrvatsku i srpsku djecu. Već je radije vratio gotovo pola milijuna eura Norvežanima koji su je željeli financirati i godinama radili na njenom osnivanju. Nije teško zaključiti zašto mu je odjednom tako jako stalo do toga da se procesi protiv počinitelja ratnih zločina baš sada završe, iako su mogli završiti i u prvom desetljeću autokratske HDZ-tove vladavine Hrvatskom, i za vrijeme Ive Sanadera, i Jadranke Kosor, i Tomislava Karamarka. Pa nisu. Nisu jer je pravosuđe takvo kakvo jest, svjedoci su pomrli, kao i počinitelji, a većina onih koji su živi nije dostupna jer su pobjegli u Srbiju. Prava je šteta što Penava vjerojatno nikada neće doći na poziciju premijera pa da vidimo kako bi on to riješio.

Sve ovo neodoljivo podsjeća na isti scenarij iz 2013., kada su na Dan sjećanja na žrtve Vukovara stvorene dvije kolone i blokiran put cijelom državnom vrhu na čelu s predsjednikom Josipovićem i premijerom Milanovićem, s diplomatskim korom. Bio je to uvod u Karamarkovo mračno doba, koji je kulminirao šatorašima pred Ministarstvom branitelja, plinskim bocama na ulicama Zagreba i cirkusom u crkvi Svetog Marka u koju su se zabarikadirali profesionalni braniteljski provokatori u uzdama krajnje desnice.

Puno veću spremnost na pomirenje s pripadnicima srpske manjine i okretanje zajedničkoj budućnosti Vukovara, pokazivali su vukovarski ratni veterani i zatočenici srpskih logora smrti – bivši SDP-ov gradonačelnik Željko Sabo i bivši ministar branitelja Fred Matić. Kao i sin mučenika Ovčare, legendarnog novinara Siniše Glavaševića, Bojan Glavašević. Koji je, za razliku od Penave, u paklu Vukovara izgubio i oca, i baku, i djeda, i djetinjstvo. No svi oni u očima Penave i sličnih koji lešinare nad sudbinama nesretnih obitelji nestalih i ubijenih, imaju jedan ogroman grijeh – nisu članovi HDZ-a. Pa se njihova žrtva u Domovinskom ratu ne računa.

Na Penavinu tragu sakupljanja jeftinih političkih bodova je i Kolinda Nacionale, koja je poručila da pravosuđe mora slušati narod. Ni manje ni više. Iako bi po funkciji trebala štititi Ustav, naša narodna predsjednica smatra da bismo trebali zanemariti zakone. Uostalom, nije li njen omraženi prethodnik drug Tito, čiju je bistu izbacila s Pantovčaka, navodno isto tako ustvrdio da se ne treba držati zakona k’o pijan plota?

Ukratko, uslijed unutarstranačkih obračuna HDZ-ta i predizbornog populizma, svi oni koji se najviše pozivaju na narod i pravdu, isti taj narod siluju svojim beskrupuloznim ambicijama i željom za moći. I zato narodu hitno treba nova akcija „Spasi me“, i to od političara i pravosuđa. U čijoj režiji?

Komentiraj