OTROVNA POLITIKA: SDP protiv SDP-a

Ima li veće sreće i naslade za HDZ od međusobnog vađenja crijeva SDP-ovaca koji su se u Saboru oteli kontroli i ne priznaju rješenja novog šefa? Logično, jer većina se tamo našla odlukom poraženog Davora Bernardića i vraća Peđi milo za drago

SDP-u ne trebaju neprijatelji, politički protivnici ili oponenti. Oni za to koriste vlastite resurse i sami su sebi najveći neprijatelj. Dobro, možda im je trenutačno još veći neprijatelj podivljali predsjednik Republike kojeg su podržali na izborima i koji je potekao iz njihovih redova, ali to je već druga priča. O kojoj je dovoljno rečeno i nema smisla na nju više trošiti riječi i živce. Uostalom, Milanovićem će se ubuduće baviti njegovi novi obožavatelji – Velimir Bujanec, urednici Hrvatskog lista, tjednika 7 Dnevno i Romano Bolković.

No vratimo se mi Peđi Grbinu i njegovom jatu, koje ga je posralo čim je izabran za novog predsjednika stranke. Ima li veće sreće i naslade za HDZ od međusobnog vađenja crijeva SDP-ovaca koji su se u Saboru oteli kontroli i ne priznaju kadrovska rješenja novog šefa? Logično, jer većina se tamo našla odlukom poraženog Davora Bernardića i vraća Peđi milo za drago. Pa bi im se zato opet moglo dogoditi da vladajuća većina rješava njihove unutarstranačke kavge. Zato im je HDZ-tov Branko Bačić na svom specifičnom hrvatskom, kojeg je teškom mukom svladao, dobrohotno poručio da uzmu desetak dana pauze i probaju se dogovoriti. Na sve to lukavi je premijer Andrej likovao do boli i poželio im puno sreće. A tko ne bi na njegovu mjestu?

Neobjašnjiva potreba Davora Bernardića da nakon gubitka parlamentarnih izbora i višemjesečnog izostanka iz javnosti dokazuje kako još uvijek vlada svojom sljedbom u SDP-u, tako je ponovo prošloga tjedna uzburkala stare netrpeljivosti. I eto, baš kad se moglo pomisliti da se nameračio baviti fizikom, izronio je Bero iz bespuća Gardalanda i krenuo onako, sporta radi, mutiti vodu novom vodstvu.

Zar nije divno kada se poljuljana, ali još nominalno najjača, opozicijska stranka umjesto korupcijskim aferama HDZ-ta i njihovim posrnulim dužnosnicima ili osnivanjem saborskog povjerenstva zbog nefunkcioniranja represivnog sustava i aferom JANAF, bavi sama sobom? Rat taština, sitne duše i slatke osvete odavno su nadvladali elementarni instinkt SDP-ovaca za preživljavanjem, koji im je nasušno potreban kako ne bi postali sasvim irelevantni na političkoj sceni. I krenuli putem sestrinskih stranaka u Srbiji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i ostalim zemljama Europe, u kojima socijaldemokracija izumire.

Ipak, nakon prigodnog cirkusa u Saboru, konstituirajuća sjednica Glavnog odbora SDP-a u Westinu koja je uslijedila, nekim je čudom prošla bez podmetanja klipova i frakcijskih borbi, uz misao vodilju koju je izrekao dosadašnji v.d. predsjednika stranke Zlatko Komadina: „Ne čini drugima ono što ne želiš da se čini tebi!“ I napomenu da treba više i bolje komunicirati pa će sve biti dobro. Hoće li biti tako i je li problem samo u komunikaciji, pokazat će prvi test na Markovu trgu, gdje bi članovi SDP-ova kluba, nakon što su prošloga tjedna uveseljavali javnost stranačkim neposluhom, trebali prihvatiti promjene na čelu triju saborskih odbora i složiti se s izborom Sabine Glasovac na mjesto potpredsjednice Sabora.

Čak i da im to uspije, sve je manje onih koji vjeruju da su SDP-ejci nakon toliko godina bratoubilačkog rata doista spremni na novi početak, da mogu svladati osobne animozitete i zaboraviti na sve gadosti koje su si međusobno radili. Premda biraju visoke i sve više vođe stranke, što valjda podsvjesno smatraju ključem uspjeha na nacionalnoj i regionalnoj razini, do sada se to nije pokazalo spasonosnim receptom. Peđa Grbin s preko dva metra uvjerljivo je najviši i može odozgor gledati Andreja Plenkovića, no trenutačno bi ga teško mogao prešišati na izborima. Budući da Rvatine vole očinske figure i drčne alfa mužjake, nema garancije ni da će tako skoro steći neku megapopularnost. Čovjek je, doduše, smiren, pristojan, nije ni bahat, ni ciničan, ni arogantan, a nije ni pokazao sklonost neduhovitim objavama na društvenim mrežama ili stupidnim ispadima u Saboru. No je li to dovoljno da se motivira rezignirano lijevo biračko tijelo koje je izgubilo svaku nadu da će socijaldemokrati ikada ponovo doći na vlast u Hrvatskoj?

A i da dođu, što bi s njom napravili, s obzirom na to da su dvaput dosad ostavili na cjedilu sve one koji su očekivali konkretne rezultate, jačanje socijalne države, osjetljivost prema radničkim i ljudskim pravima, reformu zdravstva i obrazovanja, suradnju sa sindikatima, depolitizaciju javnog servisa, obračun s korupcijom, nacionalizmom, klijentelizmom, pljačkom, povijesnim revizionizmom i opasnim desničarskim idejama.

Dakako, ne treba zaboraviti da urušavanje i ideološko vrludanje SDP-a nije počelo s Davorom Bernardićem, već je za to odgovoran aktualni predsjednik Republike Zoran Milanović, koji je strankom vladao gotovo deset godina. Iako je 2011. do nogu potukao HDZ uvaljan u kaljužu afere FIMI MEDIA, dok je Ćaća Sanader nakon neuspjelog bijega u Austriju završio u bajbuku, Zoki nije znao iskoristiti šansu koja mu je pružena i goleme ovlasti koje mu je davala dvotrećinska većina u Saboru. Svojom arogancijom i neradom uspio je razočarati birače SDP-a i rastjerati simpatizere iz redova intelektualaca, okruživši se raznim Tomislavima Sauchama i ministrima koji uglavnom nisu bili dorasli funkciji koju su obnašali. Da bi na kraju tajno snimili Zokin sramotni razgovor s Josipom Klemmom i šatorašima, u kojem je opleo i po Srbima, i po Bošnjacima, i po susjednim državama. I Plenkovićevoj majki lekarki, što je bilo ispod svake razine.

Ono što se dogodilo kao reakcija na Milanovićevo razorno vladanje SDP-om, bilo je još razornije jer je i maloumnima od početka bilo jasno da Davor Bernardić nije taj. Iz aviona se vidjelo kako dečko nema kapaciteta, a bogami ni talenta za politiku. Treba li posebno podsjećati na to kako se nacija znojila od muke svaki put kad bi se javio za riječ u Saboru, gdje bi izvaljivao gluposti koje su kasnije postale viralni hitovi, dok u duelima jedan na jedan sa samodopadnim i samouvjerenim Plenkovićem nije imao šanse. Tijekom mučne Berine ere ključnih pozicija u stranci, a onda i na izbornim listama, domogli su se njemu bliski anonimusi koje javnost, a još manje biračko tijelo SDP-a, nije uspjela prepoznati pune četiri godine. Rekordnih sedmero zastupnika SDP-a u prošlom sazivu Sabora zapalilo je u tuđe klubove, uglavnom zbog nezadovoljstva vodstvom stranke. Osim bivšeg šefa Milanovićeva kabineta Tomislava Sauche, koji je to učinio zbog problema s pravosuđem i za kojim nitko nije pretjerano žalio.

Usprkos svim pokušajima pobunjenih članova i Berinom mizernom rejtingu koji nikada nije prelazio postotak statističke greške, SDP-ejce vođene sitnosopstveničkim interesima ništa nije moglo natjerati da promjene kurs. Sve dok nisu doživjeli potop na parlamentarnim izborima, a podrška se strmopizdila na više od skromnih 18 posto. Ljudi su ih naprosto prestali ozbiljno shvaćati. Ostalo je povijest.

Ne treba biti neki analitički genije kako bi se zaključilo da su zbog svega navedenog ovoga srpnja birači ljevice ili ostali doma ili glasali za lijevo-zelenu političku platformu Možemo! koja im je svojim idejama, angažiranošću, političkom neiskvarenošću i entuzijazmom bila daleko bliža od razorenog SDP-a i neuvjerljivog Bernardića. Zanimljivo kako je on pokazivao jednaku dozu prezira i nezainteresiranosti prema novim lijevim strankama, civilnom društvu i medijima, kao i nekada Zoran Milanović. A koji i na funkciji predsjednika Republike ne prestaje rigati otrov na one koji bi mu trebali biti prirodni saveznici.

Zato je pred Peđom Grbinom doista težak zadatak. Nisu to samo pospremanje unutar stranke i izgradnja barem prividnog zajedništva, već i promjena percepcije SDP-a u javnosti i među potencijalnim partnerima na političkoj sceni. Za početak, mora se suočiti s bolnom istinom da ni u jednom velikom gradu u kojem pikira na vlast, SDP nema snažne i prepoznatljive kandidate. A teško da će ih i izroditi u sljedećih pola godine. Je li Peđa dovoljno velik da podrži one koji dolaze iz ideološki bliskih manjih stranaka i imaju najviše šanse ili je stranačka taština ipak veća i od njega i od interesa lijevog biračkog tijela, moći ćemo procijeniti već na sljedećim lokalnim izborima. Ako se sve do tada ne bude bavio tučnjavom SDP-a protiv SDP-a.

Komentiraj