Uf! Postoji li netko tko može zaustaviti verbalnog silnika s Pantovčaka koji je u svom obračunu sa svima posegnuo za naslovom filma „Ružni, prljavi, zli“? Više nisu važni ni povod, ni izbor predsjednika Vrhovnog suda, ni Zlata Đurđević, ni ustavne ovlasti šefa države, ni odluke DSV-a, ni glasanje protiv njegova prijedloga u Saboru, nije važno ni tko je ružan, prljav i zao, jer zbog uvredljivih eskapada ponovo je neugodno mnogima koje poznajem.

Ne zato što podržavaju bahatog Plenkovića ili ljigavog Jandrokovića ili koruptivnu hobotnicu koju HDZ desetljećima generira i štiti, nego zato što ne žele da bilo tko tako zastupa bilo kakve političke stavove. Nema tog cilja koji može opravdati takva necivilizirana sredstva. U čijem interesu i koju to istinu i pravdu tako brutalno brani Zoran Milanović? Mene je kao njegova birača posljednjih dana bilo sram, pa sve da je i sto puta u pravu i sve da zna, zahvaljujući izvješćima tajnih službi, nešto čega narod nije svjestan. 

Još da se zadržao na vrijeđanju ružnog i zlog, to jest Plenkovića i Jandrokovića, kao nositeljima zakonodavne i izvršne vlasti koji, po mnogima, štite korumpirano pravosuđe, posljednji nekontrolirani ispad predsjednika Republike možda bi se mogao shvatiti kao dio političkog folklora u sukobu dviju ideološki suprotstavljenih strana. No ovoga puta prevršio je svaku mjeru i svoj gnjev usmjerio na bivšeg koalicijskog partnera Milorada Pupovca kojeg je nazvao prljavim, a zatim nastavio grubo prozivati tako da bi mu na načinu pozavidjeli i Zlatko Hasanbegović, i Tomislav Josić, i Željko Sačić, i Hrvoje Zekanović, i svi najradikalniji braniteljski jastrebovi s krajnje desnice. Koji sada, bez sumnje, likuju ko prasci. Dok su Ljubo Ćesić Rojs i Ante Prkačin u ekstazi od sreće, a poznati Nedrk Ladislav Ilčić vjerojatno sladostrasno uživa. 

A sve zato što je Pupovac glasao za nestavljanje Milanovićeva prijedloga o kandidatkinji za predsjednicu Vrhovnog suda na raspravu. Odnosno, nije pristao na „padobranske metode“, protivno zakonu, pa bio taj zakon i loš. Je li tu bilo političke trgovine ili nije, posve je nevažno, jer predsjednik Republike u civiliziranoj zemlji ne obrušava se tako s pozicije moći na saborske zastupnike. „Lopino, bijedniče, plačibabo, jataci, grabež, lopovska kabala, tako ti Boga, dnevnice koje si naroljao kao promatrač u Europarlamentu, zasipaš stradale Srbe u Majskoj Poljani darovima čaršijskog ološa iz Beograda…“  Kakav je to stil? Tko tako razgovara, gdje je naš učeni, načitani i obrazovani šef države naučio takav rječnik? Tko uopće koristi takve izraze, pa čak i kad podivlja u autu na luđaka koji mu ulijeće u škare na autoputu? Osim toga, ako je toliko uvjeren u nepoštenje i nelegitimnost predstavnika hrvatskih Srba u Saboru – koji je devedesetih kao rijetki glas razuma nosio glavu u torbi, s obzirom na to da su ga i uspaljeni ustaše i četnici htjeli prikratiti za istu – zašto pravednik Milanović nije progovorio ranije? Već tek nakon što je Pupovac glasao suprotno onome što je od njega očekivao? 

Kažu da je put do pakla popločen dobrim namjerama, no ako su Milanoviću u početku ove runde inaćenja s vladajućom većinom namjere da uzburka pravosudnu močvaru i bile plemenite, to je sada palo u drugi plan. Jer da je doista htio maknuti Đuru Sessu i postaviti Zlatu Đurđević na mjesto predsjednice Vrhovnog suda, mogao je to učiniti mnogo mudrije, što znaju i oni koji nisu takvi samodopadni eksperti ustavnog prava kakav on tvrdi da jest. I oni koji nemaju blage veze s pravom shvaćaju da je trebao jednostavno zatražiti poništenje natječaja ako mu nijedan od prijavljenih kandidata, na čelu s Đurom Sessom, opravdano nije ulijevao povjerenje. A u međuvremenu bi stigao i ljubazno zamoliti svoju odabranicu da se javi na ponovljeni javni poziv. To je na kraju i učinio, ali tek kada ga je na to prisilila odluka Ustavnog suda i nakon što je HDZ-u servirao mogućnost da je diskvalificira.  

I što je na kraju postigao, osim što se njegovim nekontroliranim ispadima naslađuju HDZ-tovi medijski dušobrižnici s katolibanskog HRT-a ili političke spodobe kao što su Kolega Vladimir Šeks, bivši agent Udbe kodnog imena Sova, ili Ivan Zvonimir Čičak, poznat po lukrativnim poslovima s nevladinim udrugama, po tome što je mijenjao političke strane kako je vjetar puhao i što su mu pale hlače pa je ostao u gaćama prilikom primanja priznanja bivše predsjednice? 

Jer sada za Zlatu Đurđević, o čijoj stručnosti nitko ne dvoji, uznositi Andrej i njegov HDZ, po sistemu tuk na utuk, neće glasati. A neće bogami ni Domovinski pokret, ni Most, ni Suverenisti. A ni Milorad Pupovac, iako je cijeni i iako su navodno u prijateljskim odnosima. Sve mi se čini da takav spektakl dokonog gazde s Pantovčaka na kraju nema veze s općim dobrom, javnim interesom, čišćenjem pravosuđa od glave i brigom za Srbe na Baniji i njihova manjinska prava, već ima isključivo s njegovim pregolemim egom. Zbog sve očitije egomanije i učestalih napada logoreje, svaka usporedba s Donaldom Trumpom apsolutno je opravdana. 

Predsjednik od kojeg sam toliko očekivala, zajedno s cijelom lijevom nezavisnom scenom, pobjednik kojeg je iznjedrila građanska Hrvatska kako bi promijenio toksičnu atmosferu u društvu i vratio u fokus javnosti zaboravljene vrijednosti poput ljudskih i manjinskih prava, antifašizma, slobode govora i medija, tako je poput razjarenog bika nastavio stvarati političke neprijatelje među prirodnim saveznicima od kojih su ga mnogi podržali u prošloj kampanji. Od Rade Borić i nevladinih udruga, preko Sanje Sarnavke i Žarka Puhovskog kojeg je odavno optužio da je udbaški druker, do Dejana Jovića, posljednjeg na kojeg se obrušio nazvavši ga doušnikom i kvazi-znanstvenikom. Očito su kvazi-znanstvenici, kvazi-profesori ustavnog prava i nepismena i neobrazovana piskarala svi oni koji se usuđuju kritizirati predsjednikov javni diskurs – koji, osim toga, nije ni najmanje duhovit. Iako se Zoki u svojim skribomanskim statusima na Facebooku očito jako trudio da to bude. E, pa nije mu uspjelo. Ispao je samo egocentrik koji nema pametnija posla nego vrijeđati neistomišljenike. 

A uglađeni licemjeri na čelu Vlade i Sabora, u svilenim rukavicama, nisu ludi da se spuštaju na tu razinu komunikacije i prljaju svoj uglađeni imidž. Već puštaju Kolegi Sovi, čingilingi Superhiku Šeksu, kako ga je Zoki nazvao u naletu Facebook-bjesnila, da to odradi umjesto njih. Ta pravosudna štetočina, prema definiciji Nikole Grmoje kojeg ne vole ni u opoziciji ni u HDZ-tu, bila je jedina spremna zavaljati se u kaljužu verbalnog blaćenja i uzvratiti istom mjerom. „Milanović je jedna najobičnija politička protuva, jedna hulja, jedna propalica, obični spletkar. Trebalo bi pokrenuti izvide DORH-a po službenoj dužnosti da se provjeri kazneno-pravna odgovornost zbog prijetnji, ucjena i nasrtaja na ustavni poredak te pokrenuti postupak opoziva“, rigao je Sova, uz napomenu da bi predsjednika trebalo poslati na psihijatrijsko vještačenje i provjeriti mu ubrojivost. Na svoju ubrojivost očito nije pomislio.  

I na kraju, kome je sve to skupa trebalo? Kako će točno to divljaštvo u javnom prostoru pomoći stradalima od potresa, onima koji čekaju cjepivo u beskrajnim redovima, ugostiteljima koji propadaju zbog koronakrize, reformi pravosuđa ili neizvjesnoj turističkoj sezoni? Što osiromašeni građani Hrvatske, prestravljeni trećim valom epidemije koja pogađa sve mlađe žrtve i odnosi sve više života, imaju od takvog rata taština među nositeljima najviše vlasti? Nema tu empatije ni za oboljele od korone, ni za poharano gospodarstvo, ni za poduzetnike na koljenima. Tu se isključivo radi, kao što reče profesorica Sanja Barić, o Zoranovu dokazivanju da ima najvećega. E, pa čestitamo!  

Destruktivno sipajući otrov na sve strane, predsjednik Republike opet je dokazao svu razornost svog škorpionskog karaktera, koji teži padu od vlastitog otrova. Zbog svega navedenog jedan od njegovih birača izjavio je u televizijskom prilogu da bi najradije odrezao ruku kojom je glasao. Vjerojatno nije jedini.