OTROVNA POLITIKA: Rasizam na rvacki način

Rvatinama su za sve, umjesto crnaca, Meksikanaca ili Arapa – KRIVI SRBI. Što bi se onda uzrujavali zbog nasilja nad tamo nekim Afroamerikancima

Dok se cijela Amerika i pola civilizirane Europe dižu protiv rasizma, a trgovima i ulicama marširaju mase demonstranata ogorčene brutalnošću policije i institucionalnom diskriminacijom obojenih i drugačijih, rvacki građani nisu imali primjedbi. Odnosno, da ne budemo sasvim nepravedni, nedavno je održan skromni skup na Trgu žrtava fašizma na kojem se pojavilo 600-tinjak entuzijasta i aktivista.

To je moglo začuditi tek jako neupućene u naše domaće prilike, s obzirom na to da otkad nam je slobodne i neovisne Rvacke, marljivo njegujemo svoj autohtoni rasizam i endemski nacionalizam. Naime, u kriznim situacijama Rvatinama su za sve, umjesto crnaca, Meksikanaca ili Arapa – krivi Srbi. Pa što bi se onda uzrujavali zbog nasilja nad tamo nekim Afroamerikancima, kad mi s njima nikakvih problema nemamo. Odnosno, njih je u Hrvatskoj toliko malo da ih se ne isplati ni mlatiti. Osim tu i tamo pokojeg migranta.

U UŽARENOJ PRETKAMPANJI, nakon nagomilanih frustracija koronakrizom i zagrebačkim potresom te nakon eskalacije tamburaško-desničarskog Domovinskog pokreta Miroslava Škore, ponovo se probudila nakratko zatomljena netrpeljivost prema Srbima kao takvima, a govor mržnje provalio svom žestinom.

Jesu li gnjusni transparent kojim se prijeti silovanjem srpskim ženama i djeci, a koji su razvili golobradi huligani, deklarirani navijači Dinama, kao i sramotni grafiti u Svetoj Klari i Borovju sa “srpskim obiteljskim stablom” na kojem su obješeni ljudi uz logo SS-jedinica, stvarno dio nečijeg političkog plana i malicioznog podmetanja, kako se međusobno optužuju stranke desnice? Ili su to dečki odradili spontano?

PRIJE BI SE MOGLO ZAKLJUČITI da je sve to odraz zatrovane atmosfere u društvu i rezultat višegodišnje anemične vladavine Andreja Plenkovića, koji se silno trudio biti jeben i pošten u isto vrijeme. I dok su, s jedne strane, njegovu saborsku većinu, između ostalih, osiguravali i zastupnici srpske nacionalne manjine, s druge strane su predatori iz HDZ-ta gadili te iste ljude i radili sve kako bi se mržnja prema Srbima 30 godina nakon završetka Domovinskog rata i čuvene Tuđmanove amnestije ponovo rasplamsala. I tako će, od velikog europejstva i zaklinjanja u antifašizam kao temelj hrvatske državnosti, što je redovito činio u inozemstvu, Plenkijev mandat, osim po lex Agrokor, skupini Borg, Lovri Kuščeviću, Ini, Tomislavu Ćoriću, Josipi Rimac i aferi Vjetroelektrane, ostati upamćen po čuvenom Povjerenstvu za prošlost i kurvanjskoj odluci da se ustaški poklič “za dom spremni” – koji je neustavan – eto, može koristiti u nekim prilikama. Time je zloduh pušten iz boce u doba njegova prethodnika Tomislava Karamarka, ostao zauvijek među nama, a dodatna krila dala mu je i sramotna presuda Visokog prekršajnog suda koja Marku Perkoviću Thompsonu, ikoni ustašofilne desnice, omogućuje da nekažnjeno araluče taj isti poklič na početku HDZ-tovcima omiljene uspješnice “Čavoglave”.

Na tu presudu, koliko nam je poznato, tehnički predsjednik Vlade također nije imao komentara. Utoliko je licemjernije zvučala njegova izjava kod Ace Stankovića u emisiji “Nedjeljom u dva”, u kojoj se nekim čudom ipak usudio pojaviti, da protagoniste govora mržnje i izvođače radova na transparentima i zidovima treba najstrože kazniti. “Ja sam čovjek koji je najviše učinio za dijalog i smanjenje tenzija”, reče Andrej i ostade živ. Predsjednik HDZ-ta koji je na liste stavio Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih i opasno nesuvislog Željka Glasnovića, omogućivši im da zagađuju javni prostor i parazitiraju na parama poreznih obveznika u Hrvatskom saboru, očito računa na kolektivni idiotizam i amneziju rvackog naroda. Treba li posebno naglašavati da će notorni Stevo Culej, također poznat po govoru mržnje, osobito prema Romima i Srbima, ponovo biti na listi u Vukovaru. Gdje se protiv zadrtih desničara Plenković očito misli boriti još zadrtijima.

Zar je moguće da netko tko se hvali da je smjestio HDZ u desni centar i vratio ga sa s radikalne stranputice kojom je krenuo u doba Oreškovićeve vlade, ne vidi vlastitu odgovornost za bujanje netrpeljivosti uslijed odsustva adekvatne reakcije na ono što se događalo u javnom prostoru? A koju i dalje simbolizira ploča poginulim HOS-ovcima s pozdravom “za dom spremni” premještena iz Jasenovca u Novsku. Treba li uopće spominjati sramotnu ulogu javnog medijskog servisa u promoviranju povijesnog revizionizma ili bezbrojne grafite koji su unakazili fasade rvacke metropole, s natpisima “Ubij Srbina!” “Srbe na vrbe!” ili “Mamiću, Srbine!” Jer to je očito najveća uvreda koju su za nogometnog mešetara i bjegunca od hrvatskog pravosuđa, predstavnici izgubljene generacije, stasale u obrazovnom sustavu izvrnutih vrijednosti, mogli smisliti.

Bit će da je tehnički premijer sam povjerovao u hrpu floskula koje ponavlja monotonim glasom kad god ugleda neki mikrofon ili kameru, a osobito kad gostuje na HRT-u. Gdje ga uglavnom puštaju da uspavljuje naciju bez previše potpitanja, koliko ga volja. To što su sad institucije naglo profunkcionirale pa su promptno pohapšeni protagonisti posljednjeg nemilog incidenta u Kustošiji, nimalo ga ne ekskulpira. Jer za razliku od crnokošuljaša s ustaškim znakovljem koje bi austrijska policija bez pardona globila i slala u bajbok kad bi se pojavili na Bleiburgu, neostvarenom Hitleru Marku Skeji i njegovim pajacima koji se redovito postrojavaju u Splitu prilikom obljetnice osnutka IX. bojne Rafael Vitez Boban, baš eto na dan osnutka NDH, 10 travnja, kao i Draženu Kelemincu koji svake godine izvodi svoje nakaradne protudemonstracije na komemoraciji pobijenim antifašistima, Srbima i Hrvatima u Srbu, ništa se dosad dogodilo nije. Čak je i policija odustala od pisanja prekršajnih prijava.

Badava zato Plenkoviću dirljivi govori na otvorenjima izložbe u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta, kada je svojim nečinjenjem dokazao da nema muda zauzeti jasan stav prema autohtonom rvackom fašizmu, odnosno prema ustaškim simbolima zločinačke NDH. A što je to negoli govor mržnje? Maglovite osude svih totalitarnih režima ni najmanje nisu koristile njegovoj uvjerljivosti, kao ni podrška odbjeglom vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi, kojem su glavna mantra i jedini politički program demonizacija Milorada Pupovca, SDSS-a i njegovih vukovarskih sugrađana srpske nacionalnosti. Pa na tim temeljima gradi novu političku karijeru među Škorinim pretorijancima.

S DRUGE, PAK, STRANE, vickasti narodni zabavljač, nekadašnji predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka, drug Škoro, sve više gubi živce i pokazuje svoju pravu prirodu malog diktatora. Iznenađen i uvređen što ga mediji, kao istinskog kršćanina, uopće pitaju za takve stvari, s gnušanjem je osudio rasističke transparente i grafite, ali isto tako ne vidi ništa sporno u ustaškom pozdravu i smatra da Visoki prekršajni sud ne treba poštovati Ustav. I pozivajući se na Tuđmana, prijeti HDZ-tu njegovim vlastitim oružjem, dok drčni članovi Domovinskog pokreta, poput Roberta Pauletića, uvjetuju eventualnu buduću mračnu koaliciju Plenkovićevim silaskom s trona predsjednika Vlade.

Iako je od silne ljubavi za Rvacku 1990. pobjegao preko bare u Ameriku, da tamo sklada visokotiražne domoljubne hitove, također računajući na kolektivnu amneziju naroda, ide Škoro Tuđmanovim stopama, okreće volove u Dubravi i uz porciju nepatvorenog desničarskog nacionalizma, dijeli okupljenoj masi pljeskavice i ćevape. Iako do sada, za razliku od neumrlog Franje, nigdje nije izjavio da je sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja, predizborni folklor koji ga prati neodoljivo podsjeća na mračne devedesete, kada je u Hrvatskoj najgore bilo biti lojalni Srbin koji je s Hrvatima žrtva velikosrpske Miloševićeve agresije. Poput Milorada Pupovca.

OKRUŽEN DEKLARIRANIM USTAŠOFILIMA, poput grotesknog Zlatka Hasanbegovića, nedrka Ladislava Ilčića, pravovjernog Hrvoja Zekanovića i Ruže Tomašić, koja je svojedobno u ustaškoj uniformi recitirala pjesmice o poglavniku Anti Paveliću, započeo je Škoro svoj tamburaški pohod i na Markov trg. Tamo je predao izborne liste, uz prigodni dernek i PR-ovski smišljen slogan kampanje temeljen na jednom od njegovih američkih megahitova: “Suuude mi! Jer svoje volim.” Da nije tragično, bilo bi smiješno slušati njegove oštre osude bilo kakve usporedbe provale nacionalističke mržnje u Hrvatskoj s onime što se događa u Trumpovoj supremacističkoj Americi.

Gdje građani masovno ustaju u obranu prava manjina. No nakon gnjusnih incidenata posljednjih dana, gotovo je sigurno da ništa slično na našim ulicama nećemo gledati. Jer se crnci nisu pobunili.

Komentiraj