Čovjek bi pomislio da se radi o najavi za UFC spektakl ili reklami za fight night u kojoj će se dvojica krvožednih teškaša držati za grkljane u lovu na naslov svjetskog prvaka u kickboxingu, a kad ono – HRT je danima bombastično najavljivao okršaj Milanovića i Plenkovića u udarnom terminu hrvatske dalekovidnice. No na kraju – tresla se brda, rodio se miš. Puno buke nizašto. Civilizirano i isprazno. Ono što moram priznati – Zoka je bio bolji. Znao je on to još dok je na megdan izazivao Velikog Tomu – brojke i slova pred kamerama mu idu, a škorpionski um treba samo sputavati da ne izbaci previše otrova. Jesu li mu dali dva apaurina ili je ipak pohodio onaj autogeni trening, ne bih znala, no rezultati se vide. Problem je samo što u svemu tome nije bio iskren, kalkulirao je na previše mjesta i previše se dodvoravao Franji Tuđmanu i tuđem biračkom tijelu, izvukavši iz naftalina svog zatajenog didu ustašu, u nadi da će se svidjeti hrvatskim ljudima koji ni za njega više nisu građani.

PLENKI JE IMPONIRAO svojom staturom, no njegovi ga nisu dovoljno dobro pripremili, a manjak poznavanja unutarnje situacije, poreznog sustava i praktične politike, bio je očit. Prekonekoliko godina u Bruxellesu ipak ostavlja traga. Šteta što ga nisu bolje informirali o aferi Madison, koja će kad – tad SDP-u doći na naplatu, pa ga je Zoka sistemom “napad je najbolja obrana” i tu bacio na tlo. Činjenica jest da je posebna savjetnica za medije premijera Milanovića bila direktorica navedene PR agencije i formalno radila za SDP. Ali zna se da je umjesto na Iblerovom, uglavnom boravila u kabinetu premijera i kao takva bila upućena u najtajnije državne posliće, bez ikakve sigurnosne provjere, a o njenom manipuliranju medijima, upravo s pozicija vlade, a ne SDP-a, da i ne govorimo. No najveći Plenkovićev problem bio je neuvjerljivi pokušaj opravdavanja Oreškovićeva tima u odlasku, njihovih štetnih poteza i još štetnijih ministara. Da je imao muda odreći se onoga što je Karamarko zasrao, a prije svega Zlatana Hasanbegovića, kojeg je branio njegovim navodno superiornim intervjuom u Le Mondu i širinom privatnih stavova, još bi se izvukao. Umjesto toga, preuzeo je na se grijehe svoga prethodnika, a i stranke, koja bi morala proći kroz temeljito čistilište ne bi li se uzdigla do razine europske demokršćanske obitelji na čije se vrijednosti Plenki stalno poziva. Ovako – nit’ se svidio svojim jastrebovima niti je uvjerio svekoliku javnost da je HDZ pod njegovim vodstvom postao čist nekaj drugega. Ukratko, Zoka i Plenki ispuhali su se ko dva prenapumpana balona, bez konkretnih rješenja kojima bi probudili optimizam među rezigniranim biračima, osobito onima u centru. Puno općenitosti u rukavicama – možda zato što zapravo i nemaju što novo ponuditi ili zato što je veliki mag svih dvorskih kuhinja, neuništivi Vlaja Šeks, preporučio Plenkiju lagano taracanje puta k velikoj koaliciji koja bi jedina mogla spasiti dvije zavađene stranke od ucjena manjih pirana u političkom bazenu. Teško će se netko neodlučan nakon njihova dvosatnog pripetavanja s Mislavom Togonalom osjetiti preobraćenim. Jest da je učinjen civilizacijski iskorak te je bilo oku ugodno gledati dva visoka i plećata muška primjerka u dobrim odijelima, od kojih svaki pretendira da bude alfa, u pristojnom razgovoru, uglavnom bez udaraca ispod pojasa. U usporedbi s Hillary i Trumpom, ispada da je Hrvatska jedna visokocivilizirana zemlja s dobro uhodanom demokracijom. Kao i mnogo toga izrečenog u debati, i to je bila opsjena, al’ dobro zvuči.

MALO SU, DODUŠE, ovi na HRT-u preveslali zakon o praćenju izbora i organizirali sučeljavanje nekoliko dana prije no što je kampanja i službeno počela, a sve to kako bi izbjegli iznenađenog i uvređenog Božu Petrova koji bjesni što i on nije pozvan. Čudo jedno što šest mjeseci vlasti napravi od skromnog psihijatra i gradonačelnika jednog malog mjesta, koji je nakon prošle izborne noći tvrdio da nema ambicije obnašati bilo koju dužnost u Vladi Republike Hrvatske. A kamoli onu premijersku. U međuvremenu, apetiti su porasli, kao i Božo u svojim očima. Samouvjerenost tehničkog potpredsjednika Vlade buja svakim javnim nastupom, a poprimio je i geste prekaljenog političkog mahera koji svakoga jutra pažljivo upasuje kravatu s košuljom i cipele s odijelom. I ležernim korakom korača k novinarima. Nikad ne znaš kad će te kamera zaskočit’, zar ne? No onog drugog premijerskog kandidata nije posebno smetalo što ga nije zvalo na HTV. Jer, badava Zoki i Plenkiju najave i nabrijavanje atmosfere, kad im za osobni PR i privlačenje birača fali talent za spektakle, kojim je priroda obilato obdarila velemajstora političkog PR-a, s urođenim instinktom iskonske političke životinje – Mileta Banderosa. Koji osim što na izvanredno sazvanim presicama čita proglase o tome da je Drugi svjetski rat završio, kao novi prorok svehrvatskog pomirenja, bez ustezanja troši gradske pare za sve svoje izborne kampanje. Kako onu za #Premijera, tako i za šesti mandat u Zagrebu sljedeće godine. Dva u jedan! U prednosti je onaj koji prvi krene, logično rezonira naš Mile, jer dok drugi trljaju krmelje, on donosi odluke i dela! I potkiva konje, po potrebi. Uostalom, kad je beg bio cicija?! Ima se, brate, proračun od preko milijardu eura godišnje u metropoli svih Hrvata. Za razliku od političkih stranaka, Mile ima gradsku kasu i obećanje za svakoga. Mreža njegovih dužnika najveća je garancija njegova budućeg uspjeha. Kako medijskog, tako i političkog. Vidjet ćemo koliko će mu to mandata donijeti, ali da će sa svojom novom akvizicijom – Ćirom Blaževićem, šine moj, zaljuljati barem dijasporu, nema nikakve sumnje. Jedini je problem što su svi kandidati iz njegove koalicije neostvareni premijeri – od Čačića, preko Jurčića, do Linića – pa će biti zanimljivo pratiti kako će se ta nakupina snažnih mužjaka na kraju raskusurati oko podjele moći. Pitanje je i s kim!

U MEĐUVREMENU, TRAJALA JE prava drama i makljaža oko izbornih lista, osobito onih u HDZ-etu, s kojih je Plenki željeznom metlom pomeo problematične pripadnike starije generacije i izazvao tektonske poremećaje. Što je osobito pogodilo čovjekolikog Darka Milinovića, koji nije skrivao bijes zbog četvrtog mjesta u svojoj izbornoj jedinici te je izjavio da između fotelja i ponosa – bira ponos. Čini se da je na kraju ipak izabrao fotelju. Skroman kakav jest, Milijan Brkić, nekada Vaso, popratio je svoje 14. mjesto na listi za dijasporu s nekoliko narodnih mudrosti i dubokih misli kojima je potvrdio lojalnost stranci. A što mu drugo preostaje? Tko bi doli, sad je gori, kolo sreće se okreće, tako to ide kad se baviš tim varljivim poslom kao što je politika. Koja je kurva. Novi ljudi za novo vrijeme iliti – Plenkijevi ljudi za Plenkijev HDZ – tako bi se dalo definirati ono što je izbornim listama nastojao pokazati. Ali ne dovoljno. Pitanje je samo što na njima rade imena poput Zlatana Hasanbegovića, sa svim odiumom koji ga prati, Hrvoja Zekovića iz Hrasta ili, na primjer, Miroslava Tuđmana, akademika Reinera i Branka Hrga, koji baš i nisu u cvijetu mladosti. Za razliku od prpošne Josipe Rimac, koje nema ni u tragovima. Badava joj dizajnerska odjeća i adekvatan nakit. O frizuri da i ne govorimo. Valjda Plenki više voli plavuše. A voli li više vlast ili principe, saznat ćemo uskoro. Ćaća Sanader dokazao je da se i bez jednog i drugog može, kad imaš dobre prijatelje. Kako u pravosuđu, tako i među vlasnicima jahti. I dok se stari pajde u HDZ-u nesmiljeno čerupaju, Ćaća se igra DJ-a na jahti negdje oko Caprija. I sad recite da nije vridilo biti #Premijer i malo sidit u pržunu? A Gospa Sinjska sigurno će sve oprostiti, ako već nije…