OTROVNA POLITIKA: Premijer s faraonskim sindromom izgubio busolu

Nitko se nije nadao da će se fijasko s petim zastupnikom tako brzo pretvoriti U RAT CRNIH I ĆELAVIH PROTIV BIJELIH I BAHATIH LABUDA unutar stranke. Prividni mir i idolatrija velikog vođe u HDZ-tu traju samo dok je veliki vođa u sedlu i pobjeđuje. Čim ga načnu porazi, crno mu se piše

Tko je kriv, to je pitanje svih pitanja nakon izbornog potopa, kada se uzjogune nezadovoljnici, a prstom se upire u sve, samo ne u velikog vođu. Zvao se on Andrej Plenković, Božo Petrov ili Milan Bandić.

Dramska napetost ipak je na najvišoj razini u HDZ-tu, u kojem se naslućuje konačni obračun Vasinih i Plenkijevih, narodnjačkih klerikalaca, s eurobirokratima desnog centra. Uostalom, to je prvi prilično direktno najavio i profesionalni viritelj iza ramena predsjednika stranke Gordan Jandroković Njonjo koji HDZ-tu služi kao Amerikancima svizac Phil, za dugoročne prognoze. Svizac Jandroković, osim preciznim analizama, zaprijetio je i kaznama za sve koji su namjerno pod­bacili. Nomina odiosa sunt, govorili su stari Rimljani, a Njonjo nije morao ništa reći. Dok je iz njega kiptjela pravedna srdžba, još od izborne noći, imena su sama navirala.

EJ, VASO, VASO, CRNI LABUDE, ipak su te provalili. I to ne bilo tko, već bivši obavještajac i čovjek za tajne zadatke, a ne stručnjak za ornitologiju, Robert Kopal. Iako je iz njegovih medijskih nastupa bilo teško zaključiti što mu je točno bilo na pameti dok su mu se priviđali crni labudovi, očito je htio reći kako je uspješno odrađena sabotaža – uspješno odrađena sabotaža.

Jesu li krivi oni koji nisu viđeni na terenu ili oni koji su se odnarodili i godinama nisu sreli živog čovjeka, već s nacijom opće isključivo putem medija, je li kriva bahatost, navodno skretanje ulijevo i zanemarivanje želja vlastitog biračkog tijela ili protukampanja stranačkih oponenata?

Ili su sve zakuhali pokvareni novinari, sindikati sa svojim referendumom protiv mirovinske reforme i glupi birači koji nisu prepoznali genijalnost predizbornih poruka i programa? Te­ška je to trilema koja muči pobješnjelog Andreja Plenkovića koji je totalno ispalio na živce.

Jer kad predsjednik stranke i Vlade počne optuživati medije i građane za svoje neuspjehe, onda je stvarno vrag odnio šalu. A još kada zatraži izuzeće predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i to u svom slučaju vezanom uz lex Agrokor i grupu Borg, zvoni na alarm. Nataša Novaković mogla bi tako ispasti jedina žrtva osvetničkog pohoda na neposlušne, čime će Plenki steći još veći broj neprijatelja. Ne samo u opoziciji, već i u vlastitim uzdrmanim redovima. Što će reć’ da je anemični premijer s faraonskim sindromom totalno izgubio busolu. A nesposobna ljevica ne mora ništa raditi, samo čekati i gledati. Jer smaknut će ga njegovi. ‘Ko će koga, ako ne svoj svoga, kaže stara narodna. Doduše, Milijan Brkić i Andrej Plenković nikada baš nisu bili svoji.

Iako je i onima koji slabo prate političke marifetluke bilo jasno da Plenkijev eksperiment s listom za EU parlament na čelu s anonimnim Karlom Resslerom neće požnjeti bogznakakve rezultate, a i maloumni su prozreli igru na terenu na kojem Vase formalno nije bilo, ali je nekim čudom uvjerio svoju sljedbu da ostane doma ili glasa za sve osim za HDZ, ipak se nitko nije nadao da će se fijasko s petim zastupnikom tako brzo pretvoriti u otvoreni rat crnih i ćelavih protiv bijelih i bahatih labuda unutar stranke. A kao izazivač s ambicijom da postane predsjednik stranke očekivano se prijavio i dosad pritajeni Davor Ivo Stier, dočim je diskretni Miro Kovač uvijek u pričuvi. Jer prividni mir i idolatrija velikog vođe u HDZ-tu, kao što je poznato, traju samo dok je veliki vođa u sedlu i pobjeđuje. Čim ga načnu porazi, crno mu se piše. Stranački jastrebovi već su u niskom startu s ambicijom da protutnje preko njegova politi­čkog leša. Badava mu rast BDP-a od 3,9% i badava mu što ga je u Europskoj pučkoj stranci imenovalo pregovaračem za Spitzenkandidata Europske komisije. Njegovu autohtonom biračkom tijelu do toga je ko i do lanjskog snijega. Kakav Manfred Weber, kakvi bakrači! Ionako je većina onih koji su izašli na izbore glasala za Ružu.

Eto kako jedno zastupničko mjesto može izazvati tektonske poremećaje na političkoj sceni. Davor Bernardić u jednoj je noći od luzera postao pobjednik, od razaratelja SDP-a mudri vođa koji okuplja ne samo članove svoje stranke, već i sve druge satelite na ljevici. I osokoljen pobjedom za koju nema ama baš nikakve zasluge – osim što je na listu za Europski parlament poslagao sve svoje stranačke neprijatelje i poslao ih u Bruxelles, da mu ne smetaju u Zagrebu – snatri o pobjedi na predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Da je samo bio jednako lukav, stavio bi Plenki Miru Kovača za nositelja liste, a za njim i Milijana Brkića i Davora Stiera i Josipa Đakića Jopu. Ubio bi nekoliko muha jednim udarcem – pobijedio na izborima, smirio tvrde desničare u Dalmaciji, Slavoniji, Hercegovini i Mikenu i riješio se najljućih oponenata na pet godina. Al’ eto, taština mu nije dala pa je Bero ispao vrhunski politički strateg.

A narod ko narod, željan novih lica, osim Ruže Tomašić i Živog zida, nepogrešivo bira potencijalne diktatore s opasnim poremećajem percepcije demokracije i priređuje izborna iznenađenja koje niti jedna racionalna anketa nije mogla predvidjeti.

Jedan takav, Mislav Kolakušić, nakon senzacionalnih rezultata izbora koji su ga lansirali u srce Europe, dok si reko keks, razotkrio je svu raskoš svoje egomanije. Ne samo da će biti eurozastupnik, već će biti i predsjednik države i premijer i ministar unutarnjih poslova i pravosuđa u jednoj osobi. I sve bu nas tužil i sve pozatvaral! Pa tko ne bi želio takvog pravednika na čelu države da nas sigurnom rukom vodi u totalitarizam i radne logore. Postoji mala nada da će se gospodin Kolakušić poskliznuti na bananu vlastitih obećanja i prija­šnjih grijeha, koji već pune novinske stupce i da će ovaj narod, koji često glasa inatom umjesto mo­zgom, shvatiti s kime ima posla.

Sve nas bi ipak najviše trebala zabrinuti činjenica da je Ruža Tomašić, politička megazvijezda dijaspore, otvorena zagovarateljica ustaškog pokreta (ali molit ću lijepo, samo do 1941.), koja je svojedobno recitirala pjesmice o Anti Paveliću, a ni danas joj nije mrzak, pobrala najviše preferencijalnih glasova na euroizborima. Kao i da je upravo ona stožerna figura okupljanja stranaka najcrnje desnice – od Hrasta, preko Neovisnih za Hrvatsku do HSP-a koji se na čelu s Antom Đapićem već nastoji ugurati u njen pobjednički šator. A da su progutali govno, svladali sukobljene ambicije i osobne animozitete i stvorili veliku koaliciju, mogli su osvojiti tri mjesta u Europskom parlamentu. Što su konačno i shvatili. Kao pouku za sljedeće izbore.

Nekad je takve neumrli Franjo usisao u vlastite redove, a Ivo Sanader razbio ko zvečku. I to ne zato što se nije intimno s njima slagao, već zato što se nisu uklapali u imidž demokratske Rvacke u procesu eurointegracija. No Andreju to nikako nije uspjelo. Mo­žda i zato što nije shvatio na čelu kakve stranke se zatekao, kojoj je poslužio tek kao umiveno lice. A onda je, onakav diplomatičan i bez političkog integriteta, od silne želje da se sviđa svima – i ustašofilima i Europćanima i urbanima i ruralnima – došao do toga da se ne sviđa nikome.

I zato bi nas puno više od Labuđeg jezera i borbe crnih protiv bijelih labuda u HDZ-tu trebao brinuti smjer kojim Hrvatska kreće. Jer zbog taština na ljevici, nesposobnosti Davora Bernardića i drčnosti Zorana Milanovića koji se mnogima zamjerio snimkom svog razgovora sa šatorašima i Josipom Klemmom, stvaranje velike lijeve koalicije puno je neizvjesnije od one desne. Birači SDP-a, osobito pripadnici srpske i bošnjačke manjine, neće Zoki zaboraviti dedu ustašu, majku lekarku, Srbiju kao šaku jada i BiH koja nije država. Teško da on može biti univerzalno rješenje za ljevicu. A što više predsjedničkih kandidata, to su šanse Kolindi u zemlji čudesa za novi mandat na Pantovčaku veće. Osim ako se Miroslav Škoro, nakon spektakularne pretkampanje u kojoj je pjevao sam sebi na zagrebačkim fontanama, stvarno ne kandidira. Tko će onda biti crni labud? I tko će biti kriv HDZ-tu? Andrej Plenković.

Komentiraj

Source:Zrinka Vrabec Mojzeš