OTROVNA POLITIKA: Odvažno

A od pustih spekulacija o tome što Tuđman danas bi, a što ne bi, jedno je sigurno – on nikada ne bi bio u koaliciji sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem jer se devedesetih, kao ljuti politički protivnici, očima nisu mogli vidjeti

Bolje se roditi bez muda nego bez sreće. Jer ako imaš sreće, muda će ti sama narasti, kaže stara narodna. Je li se Andrej Plenković rodio bez sreće ili bez muda, procijenite sami.

U svakom slučaju, indikativno je da slogan njegove unutarstranačke kampanje glasi „ODVAŽNO!“ što zvuči kao dobra šala. Jer anemični premijer u svom je dosadašnjem mandatu pokazao svašta, ali odvažnost nikada. Zbog već notorne neodlučnosti, kao i sitnosopstveničkih kalkulacija, poput sramotnog natezanja oko zagrebačkog GUP-a s Miletom Fontanom, njegove navodne europćanske kvalitete, na koje se opet pozivao na sigurnosnoj konferenciji u Mikenu, pale su u drugi plan. Doista, urnebesno je smiješno kada su nekome tko je u koaliciji s višestrukim USKOK-ovim optuženikom, s kojim trguje oko broja ruku u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, puna usta vladavine prava i borbe protiv klijentelizma.

Treba li spominjati i sve one situacije u kojima je nacija čekala da Plenki konačno lupi šakom o stol i odvažno zauzme neki stav – od Agrokora i Martine Dalić, preko čuvenog spomenika palim HOS-ovcima na ulazu u Jasenovac s ustaškim pozdravom „za dom spremni“ zbog kojeg je osnovao famozno povjerenstvo za prošlost, do kvarnih ministara kojima se zahvalio tek kad je njemu samom voda došla do grla, a koalicijski partneri ga doveli pred zid.

No unatoč spektakularnim rezultatima o kojima premijer ne prestaje pričati bajke te predsjedanju Europskim vijećem i bavljenju svjetskim problemima – od Brexita do Zapadnog Balkana – HDZ-tu se već drugi mjesec zaredom rejting strmopizdio na drugo mjesto. Kako je to moguće kad je Andrej tako uspješan, a predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen baca mu se u zagrljaj kad god ga vidi? Iako je odvažan, nema sreće, to vam je.

Za razliku od Andreja, Davor Bernardić Bero rodio se pod sretnom zvijezdom. Dapače, čovjek ima više sreće nego pameti. Tako da mu muda i ne trebaju. Otkad je preživio jalove pokušaje unutarstranačke dekapitacije, Beri sve ide od ruke. A da pritom ništa ne radi. On sjedi i čeka, a rejting SDP-u raste k’o blesav. Shvatio je valjda da je najbolje kad šuti i zato se u posljednje vrijeme nije nešto previše glasao. I bez prolivene kapi znoja dobio je europske i predsjedničke izbore i pritom se riješio stranačkih oponenata koji su mu, da su eventualno u Zagrebu a ne u Bruxellesu ili na Pantovčaku, mogli opasno raditi o glavi.

Nevjerojatnim spletom okolnosti stvari mu i nadalje idu u korist, s obzirom na to da će se, kako je krenulo, HDZ bespoštednom bratoubilačkom makljažom u vlastitim redovima eliminirati sam. Što će im politički neprijatelji kad im nitko ne može toliko puniti javni prostor gadarijama kao igre prijestolja u stranci i državi!

Jer nema tog SDP-ovca koji mrzi Andreja Plenkovića koliko ga mrze Milijan Brkić, nekada Vaso, Miro Kovač ili Ivan Penava. Zato Berini puleni mogu mirno gledati, prekriženih ruku, kako si oni sami vade crijeva i ruše rejting stranke do parlamentarnih izbora. Malo će im u tome pomoći i Mile Osvetnik, koji je upravo započeo sječu HDZ-tovaca po Zagrebačkom holdingu nakon što su mu njegovi vijećnici pod velikim pritiskom javnosti odbili izglasati GUP. No da Mile nije zaprijetio obračunom s kadrovima iz HDZ-tove kvote, javnost vjerojatno ne bi saznala koliko je rodijaka, ljubavnica i sinova po plemensko-stranačkom ključu uhljebljeno u Zagrebu za naše pare. O čemu pravednik Plenković i njegovi nemušti ministri nisu imali pojma, iako je ta mreža čvršća od bilo kakvog koalicijskog sporazuma.

Sada kada su sve ograde pale i udara se ispod pojasa, mogli smo čuti ne samo da je premijer izgradio kult ličnost i vlada HDZ-tom kao faraon, već i da je na svoju ruku donosio sve strateške odluke – od naprasne smjene trojice Mostovih ministara do ratifikacije Istanbulske konvencije, što Franjo Tuđman, dakako, nikada ne bi odobrio. Inače, u igri pod nazivom „Što bi Tuđman danas“ u neumrlog Franju kunu se sve zaraćene strane i natječu se tko mu je bio bliži u mračnom razdoblju njegove autokratske vladavine, privatizacijske pljačke i međunarodne izolacije Rvacke. Kao da nacija pati od kolektivne amnezije, mitomanija o nepogrešivu ocu nacije sve se više razmahuje, kako se zahuktava kampanja unutar HDZ-a.

Čak su i na dvadesetu godišnjicu povratka svetog imena Dinamo prešutjeli da je zahvaljujući diktatorskoj opsesiji nogometom, Tuđmanov omiljeni klub bio preimenovan u HAŠK Građanski i Croatiju, zbog čega su Bad Blue Boysi na stadionima nosili transparente s porukom neumrlom Franji i njegovom unuku: „Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu!“ Kriminalne tajkunizacija i kutlizacija hrvatskog gospodarstva u doba dok je narod krvario na frontu, odjednom su zaboravljene, kao i činjenica da je zbog nesankcioniranja ratnih zločina hrvatske strane u opravdanoj i pobjedničkoj akciji Oluja, Hrvatskoj bio blokiran put prema euroatlantskim integracijama sve dok biologija nije učinila svoje. Odnosno, dok Tuđman nije zauvijek napustio ovaj svijet i otišao u bespuća povijesne zbiljnosti.
A od pustih spekulacija o tome što Tuđman danas bi, a što ne bi, jedno je sigurno – on nikada ne bi bio u koaliciji s Milanom Bandićem jer se devedesetih, kao ljuti politički protivnici, očima nisu mogli vidjeti. Još da je Tuđman saznao da mu Mile diže spomenik koji sliči na Pavla Kalinića, okrenuo bi se u grobu. Više puta.

Pa kada Andrej Plenković tvrdi da je neumrli Franjo postavio HDZ taman gdje treba – ni krajnje desno ni u centru – teško je povjerovati da se toga ne sjeća. Možda bi želio zaboraviti da je u to doba on sam bio veliki kritičar politike prvog hrvatskog predsjednika, što mu je jedna od rijetkih kvaliteta. Ali ne za njegove stranačke drugare, osobito za Miru Kovača koji mu ne može oprostiti što se u „stranku opasnih namjera“ učlanio tek 2011., kao i da do tada nije bio neki fanatični vjernik.

Treba li nas onda čuditi što u svom programu za stranačke, a kako reče i parlamentarne izbore, premijer nije najavio odvažnu borbu protiv uhljebizma i korupcije u vlastitim redovima, već su mu opet na prvom mjestu domoljublje, demokršćanstvo i demografska obnova bla bla bla. A od svega – šipak! Ta tko bi lud rađao djecu u državi u kojoj možeš dobiti posao i stan jedino ako si Bandićev kum ili Vasina bliska prijateljica, poput prpošne načelnice Lovreća Anite Nosić.

I famozni trojac za promjene – Miro Kovač, Davor Ivo Stier i Ivan Penava, koji tvrde da im Plenki podmeće nogu pri skupljanju potpisa za kandidature – kani se baviti posrnulom ideologijom i vraćanjem stranke udesno, nakon što su navodno shvatili poruku koju su im poslali birači na predsjedničkim izborima. No prije bi se moglo zaključiti ili da loše čuju ili im ne rade najbolje sive ćelije. Jer nisu njih birači u Zagrebu kaznili zato što su skrenuli ulijevo, već zato što su u koaliciji s gradonačelnikom osumnjičenim za korupciju i kriminal na najvišoj razini. I još će ih kazniti nakon što im bivši predsjednik stranke Ćaća Sanader na ponovljenom suđenju radi budale od cijele nacije tvrdeći da je prodajom fotografija golih sisa i guzica Vjesnikovim izdanjima i predavanjem vjeronauka u Austriji zaradio milijune eura i stekao imovinu do koje normalan svijet ne može doći u tri života. A čini se da je taj isti Ćaća Sanader poštenjačini Miri Kovaču osigurao mjesto u nadzornom odboru PBZ-a, uz izdašnu novčanu naknadu i povlašteni kredit. Koji je nekim čudom iz „švicaraca“ prebacio u kune onda kada to nikome još nije uspjelo. Sposobni ljudi ti HDZ-tovci, nema što! I što će Plenkiju u takvoj stranci odvažnost?

Zbog svega navedenog Davor Bernardić Bero, dečko koji je lupetao razne gluposti na aktualnim satovima, objavljivao idiotske tweetove koji su bili smiješni samo njemu i fotografirao se s čokoladom Dorina i glavicom kiselog zelja, ima sve više šanse zasjesti u fotelju predsjednika vlade. Tako nam Bog pomogao!

Komentiraj