Još od mračne 2013., kada su Karamarkovi poslušnici prijeteći Molotovljevim koktelima blokirali put do Ovčare cijelom SDP-ovu državnom vrhu, Kolona sjećanja beskrupulozno se politizira
Kakva sreća da je neumrli Franjo napustio ovaj svijet baš početkom prosinca te davne 1999.! Tako je generacijama političara iza sebe omogućio da im se predizborne kampanje preklapaju s nekima od najtragičnijih godišnjica iz Domovinskog rata, koje, dakako, spretno koriste za prizemno skupljanje političkih bodova i lešinarenje nad Vukovarom i Škabrnjom. A kad se u sve uplete još i nogomet, po mogućnosti hrvatske reprezentacije u borbi za kvalifikaciju za Europsko prvenstvo, sreći populista nema kraja.
Sirenskom zovu komemoracija i nogometnog navijanja nisu, dakako, odoljeli potencijalni predsjednički kandidati, kao ni Plenkovićevi izazivači u HDZ-tu koji svim silama nastoje dokazati da su veći Rvatine od aktualnog premijera, koji ni s nogometom, a ni s Vukovarom, nema baš prevelike veze.
Kao što nema veze ni predsjednica Kolinda iako je, po vlastitu priznanju, silno željela uzeti pušku u ruke i otići na bojište, ali nije. Bila je prezauzeta poslom kao tajnica Ćaće Sanadera u Ministarstvu vanjskih poslova. Još manje veze s Vukovarom, nad kojim nariče, ima Miroslav Škoro, koji se nekim recentnim izjavama prikazao kao Hitler iz našeg sokaka koji bi prekopavao Jasenovac. Jer kao što je poznato, on je u doba dok je Vukovar padao, a njegov vjenčani kum pogibao s usklikom „za dom spremni“ na usnama, miljama bio daleko, na prijateljskom kontinentu Sjeverne Amerike, i tamo hrabro skladao stihove „Ne dirajte mi ravnicu“. Zato valjda i piše ljutite poruke na Facebooku da rat nije gotov, kako na svojim predizbornim plakatima tvrdi Zoran Milanović, njegov izborni oponent. Čovjek zasigurno ne zna iz prve ruke kako je rat izgledao. Kao, uostalom, ni oktroirani predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković – Njonjo, koji se također isticao u Koloni sjećanja.
Treba li tom nizu dodati i ime Ivana Penave, koji je rat također samo gledao na televiziji? On je, naime, silom prilika izbjegao s obitelji iz opkoljena grada i pohađao gimnazije u Varaždinu i Zagrebu. E baš taj Ivan Penava, koji u tom ratu srećom nije nikoga izgubio, najviše želi politički profitirati na žrtvi Vukovara i Plenkovića skinuti s trona.
Dižući pobunu protiv institucija kojima ne vjeruje, sijući razdor i pokazujući uvredljivi prezir prema Miloradu Pupovcu i njegovu odavanju počasti svim stradalima u Domovinskom ratu, Penava svjesno odbija ruku pomirenja. I iz svojih sitnopolitikantskih razloga optužuje čovjeka koji se početkom devedesetih jasno i glasno suprotstavio Miloševićevoj agresiji, za prodavanje velikosrpske demagogije u celofanu: “Nevažno je je li gospodin Pupovac danas bio u Vukovaru i što je rekao. On je došao brojiti krvna zrnca, pokloniti se hrvatskoj i srpskoj žrtvi, a zna se tko je bio agresor“, rekao je, između ostalog, vukovarski gradonačelnik koji se pravi da ne zna da je među 1800 hrvatskih građana nestalih u Domovinskom ratu, nešto manje od polovice srpske nacionalnosti.
I Branimir Polovina, vjerni kolega junaka Radio Vukovara Siniše Glavaševića, s kojim je mučen i svirepo pogubljen na Ovčari, bio je Srbin. Možda ih se zato i ne vole previše službeno prisjećati ovih dana.
Još od mračne 2013., kada su Karamarkovi poslušnici prijeteći Molotovljevim koktelima blokirali put do Ovčare cijelom SDP-ovu državnom vrhu, Kolonu sjećanja beskrupulozno politiziraju uvijek isti profesionalni branitelji, populisti i predstavnici tvrde desnice. Za razliku od tisuća građana iz cijele Hrvatske, koji, bila predizborna godina ili ne, spontano dolaze paliti svijeće i odati počast gradu heroju, vladajući političari i oni koji bi to željeli postati spontano koriste medije kako bi upozorili na sebe. Pa su se tako na vidna mjesta opet ugurali i Miro Kovač, i Željko Glasnović, i neizbježni Milan Bandić, i svi Plenkijevi ministri.
Zato su iz Kolone izostali neki koji su Vukovar branili, zbog njega bili mučeni u srpskim koncentracijskim logorima ili u njemu izgubili najmilije, ali eto, imaju ogromnu manu – a to je da nisu u HDZ-u. I nikoga ne mrze.
To su, između ostalih, Fred Matić i Bojan Glavašević, junak i žrtva stradanja grada od kojeg Ivan Penava uz pomoć Plenkovićeve vlade svim silama nastoji napraviti vječnu grobnicu. Jer jedino uz uvjet da Vukovar ostane zarobljen u prošlosti, a pomirenje i miran suživot građana svih nacionalnosti nikada ne budu uspostavljeni, HDZ-tovi jastrebovi novije generacije mogu ostati na vlasti. Proglašavanje Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta samo mjesec dana prije predsjedničkih izbora, a Dan sjećanja na žrtvu Vukovara praznikom koji bi nacija možda po nečijem viđenju trebala proslavljati uz prigodno roštiljanje i spajanje u produljeni vikend, u najmanju je ruku gadljivo.
Slično je i s nogometom i uspjehom rvacke reprezentacije koji je i ovoga puta iskorišten za promociju aktualne predsjednice i globalno poznate navijačice Kolinde Nacionale. Iako se zbog uvreda koje je izvalila na račun NK Rijeke kao rezervnog srpskog kluba u mrskoj joj Jugoslaviji, KGK usrala od straha od mogućih zvižduka i žestoke reakcije publike na Rujevici, ipak je procijenila da vrijedi riskirati pa se hrabro latila uloge koja joj najbolje leži. Podršku joj je svojim snažnim plećima došao dati i Andrej Plenković, zlu ne trebalo. No kako se na sudbonosnoj utakmici sa Slovacima našlo puno našijenaca iz dijaspore, a i uzbuđenje je bilo preveliko, kraljica Balkana s raspuštenim loknama i u pripijenom dresu na crveno-bijele kockice prošla je lišo i nakon vatrena navijanja i ekstaze koja ju je obuzela, rezultat od 3:1 svakako je dao veliki doprinos njenoj predsjedničkoj kampanji.
Snagu nogometa u ujedinjavanju razjebane nacije u suverenoj i neovisnoj Rvackoj prvi je provalio neumrli predsjednik Franjo. Poput Kolinde, bio je čest gost na stadionima, u društvu vječnog Ćire Blaževića, zaljubljenog u svakog državnog poglavara, muškog ili ženskog, njemu svejedno. Pa kao što je volio Tuđmana, tako danas voli Kolindu, a prije nje je volio Jadranku Kosor. Uostalom, i Ćiro je vrhunski populist s kojim se svaki političar voli fotografirati, jer i njega svi vole iako mijenja stavove k’o čarape.
Doduše, Tuđman je, u skladu s bespućima povijesne zbiljnosti, diktatorski Dinamu mijenjao ime – od HAŠK Građanskog do kluba Croatia – zbog čega su mu nerijetko s tribina skandirali „Franjo, pederu!“ uz transparente na kojima je pisalo „Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu“. Aludirali su pritom na njegova senzacionalno uspješnog unuka, čiji je otac iz Zemuna. Što je svakako hvalevrijedan podatak koji bi trebao pridonijeti pomirenju u regionu. Na svoju veliku sreću, Kolinda nije doživjela ništa slično iako je o NK Rijeci iza željezne zavjese trabunjala gotovo iste gluposti kao neumrli Franjo kada je o Dinamu govorio kao komunističkom imenu kluba.
Važnost nogometa spoznao je odavno i car populizma u Rvata Mile Fontana. On je godinama trpao milijune naših para u održavanje rugla na Maksimiru i privatnog kluba svog sunarodnjaka Zdravka Mamića – Maminja, koji se od rvackog pravosuđa sklonio kod Gospe u Međugorje. Što možda i Miletu želi. No prije nego mu se možda pridruži, Bandić je najavio gradnju novog stadiona kojim će ovjenčati svoju dugogodišnju vladavinu Zagrebom. Kao i Manhattanom na Savi, sumanutim megaprojektom drugi put odbijenim od Štromarova Ministarstva graditeljstva. Naravno, tek nakon što je Miletovih jedanaest glasalo za državni proračun i podržalo Plenkovićevu saborsku većinu. Tko je tu koga, tek će se vidjeti jer Bandić ne voli da ga veslaju i nikome ne ostaje dužan. Čak ni kada javno podržava predsjedničku kandidaturu Kolinde Grabar-Kitarović. Hm! Tko zna, možda će glasovi tisuća Bandićevih poslušnika, ako se Štromar nastavi tvrdoglaviti, ipak naposljetku pripasti Miroslavu Škori?
„Blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko“, tako je zagrebački gazda odgovorio drskim novinarima na pitanje o novom GUP-u, koji će očito proći silom ako neće milom. Kao što je prošao najam 51 kućice Bandićevu bivšem šoferu Zdravku Krajini, za ciglih 10.500 kuna. A na kojima će, dajući ih u podnajam, čovjek čini se zaraditi 239.000 kuna u tjedan dana. No Mile je institucija koja se takvim glupostima ne zamara. Jer zna da u zemlji bivših kmetova, u kojoj vole da ih gaze i potkradaju, populizam ima najbolju prođu. I u nogometu, i u Vukovaru, i u Zagrebu.
Komentari