OTROVNA POLITIKA: Nestali u dva mjeseca

Milanović je prepustio Vladi da se batrga i s koronom i s Miletom Fontanom i s kaosom koji je zbog njega nastao u zagrebu. Uz preporuku o socijalnoj distanci, koja mu je ionako urođena, nije se pretrgao ni pružiti moralnu podršku građanima

Netko mudar davno je rekao da su u politici dva mjeseca kao dvije godine. Tko bi gori, eto je doli, a neke koji su bili na vrhu svijeta i izlazili nam na nos i uši, više nitko i ne spominje. Uslijed gotovo ratne situacije u Hrvatskoj i svijetu, prioriteti su se okrenuli naglavačke, dok ostrašćene političke debate – od onih ideoloških do onih sindikalnih – nikoga više ne zanimaju.

Iako su jedva prošla dva mjeseca od otužne inauguracije novog predsjednika Republike Zorana Milanovića, shrvani epidemijom koronavirusa i zagrebačkim potresom, građani se jedva, vrlo maglovito, sjećaju Kolinde Grabar-Kitarović. Kolinda? Ah, da, to je ona gospođa koja je arlaukala „U boj, u boj!“ na kninskoj tvrđavi, trabunjala o poslovima preko interneta za osam tisuća eura i obećavala da će nositi kolače Miletu Fontani u zatvor – ako ga ikada uhapse. Čini se kao da se sve to događalo u nekom lošem filmu, a navodna miljenica Donalda Trumpa i neokrunjena kraljica Balkana izgubila se u bespućima povijesne zbiljnosti puno prije no što bi se očekivalo. I dok njene prethodnike Stipu Mesića i Ivu Josipovića svako malo pitaju za komentar i mišljenje o dvostrukoj krizi koja nas je snašla, Kolindin broj telefona nitko se nije sjetio utipkati. Toliko o njenoj političkoj ostavštini i pečatu koji je ostavila u rvackoj povijesti.

Teško je uopće zamisliti da smo ne tako davno napeto pratili brutalnu predsjedničku kampanju, TV okršaje bez rukavica i režirane skupove na kojima je Kolinda cupkala i nesuvislo gestikulirala dok su joj stranački drugari, na čelu s neuvjerljivim premijerom Andrejem, pljeskali u ekstazi. A gdje je sada? Kao što smo mogli saznati iz šturog medijskog priopćenja, nakon što je početkom pandemije ostala zatočena u Americi, sretno se vratila doma u samoizolaciju. I otada od nje ni pisma ni razglednice. Nijednog tweeta podrške ljubljenom joj rvackom narodu, izraza solidarnosti sugrađanima čiji su stanovi porušeni i kuće neuseljive ili poziva na ostanak doma. Nije čak ni s ostalim celebrityjima u TV spotu zapjevala Zagrebu, što je velika šteta za hrvatsku glazbenu scenu. Bivšu predsjednicu Republike kao da je zemlja progutala.

Doduše, imamo ludu sreću da Kolinda više nije na Pantovčaku i ne jezdi Rvackom pod rotirkama kako bi skrenula pozornost na svoju duboku zabrinutost za stanje nacije. Ostali smo pošteđeni i njenih obraćanja s blesimetra putem hrvatske dalekovidnice, kao i molitvi i patetičnih čestitki za korona-Uskrs. Ove godine proslavljali smo skromno u svoja četiri zida, bez prejedanja, bez masovnih druženja i bez Kolindina prenemaganja.

I njen nasljednik Zoran Milanović nestao je s vidika. Odlično mu je poslužila formulacija prema kojoj rješavanje kriznih situacija nije propisano njegovim ustavnim ovlastima, pa je prepustio Vladi da se batrga i s koronom, i s Miletom Fontanom, i s kaosom koji je zbog njegove nesposobnosti nastao u Zagrebu. Je l’ zbog poštovanja parlamentarne demokracije ili zbog urođene mu lijenosti i nedostatka socijalne inteligencije, Zoki se nije nešto pretrgao čak ni pružiti moralnu podršku građanima, obići porušene dijelove Krapinsko-zagorske županije, poslušati probleme onih s prve linije obrane – liječnika, sestara, vatrogasaca – ili onih najugroženijih, poput blokiranih, nezaposlenih ili umirovljenika. Uz preporuku o socijalnoj distanci, koja je njemu ionako urođena, mogao se poslužiti čudima tehnike, video-konferencijama, online sastancima i pokazati da mu je stalo. Ovako je sveo svoje pojavljivanje na jedno mlako televizijsko obraćanje, uskrsnu čestitku, zahvalu na podršci Borutu Pahoru i pokoju objavu na Facebooku. Dovoljno da narod zaboravi da uopće i postoji, pa čak i oni koji su masovno izašli na predsjedničke izbore ne bi li mu osigurali pobjedu.

Zaboravilo se i na uobičajene polemike o ustašama i partizanima, vezane uz obljetnicu osnivanja fašističke NDH i proboja iz Jasenovca. Iako su se donedavno vodile rasprave o tome hoće li nakon pet godina u Jasenovcu biti održana jedinstvena komemoracija ili će zbog premijerove anemije i nedostatka volje da zabrani ustaške simbole i pozdrave u javnom prostoru, opet biti dvije ili tri kolone, nitko se ni tom temom previše ne zamara. Čak ni spekulacijama o tome hoće li Zoran Milanović održati govor ili ipak neće. Premda će, uslijed izvanrednih okolnosti, pod Kameni cvijet, čini se, doći svi – i predsjednik, i premijer, i predstavnici Srba, Židova i antifašista – izostat će medijska pompa kakvu smo donedavno mogli očekivati.

A sjeća li se itko Mire Kovača, Ivana Penave ili Davora Stiera iz Opcije za promjene, koji su još 15. ožujka najavljivali da će prodrmati HDZ iz temelja i odvesti zemlju u sasvim drugom pravcu od onog kojim ga vodi Andrej Plenković? Iako je bilo zabavno pratiti njihov bratoubilački rat, javno iznošenje prljavog veša i međusobno vađenje crijeva, nakon što su na unutarstranačkim izborima poraženi do balčaka, ispuhali se kao probušeni balon. Ni Mire ni Stiera čuti nije. Ni riječi o epidemiji ili o Viliju Berošu, spasitelju rejtinga HDZ-ta, koji je pokupio svu slavu i vratio povjerenje građana u državu prije no što si rek’o keks. Zbog kojeg je Milana Kujundžića, nestašnog bivšeg ministra zdravstva čijim se nekretninskim aferama javnost tjednima naslađivala, također progutao zaborav.

I kurčevitog gradonačelnika Vukovara gotovo smo smetnuli s uma, sve dok početkom travnja nije na jedvite jade procijedio pred novinarima da su Vukovarci preživjeli i gore stvari pa će i koronavirus. Sve u svemu, sva trojica pokazala su se savršeno beskorisni i potpuno nepotrebni na političkom horizontu, ne samo HDZ-ta, već i Rvacke. Gledano iz ove perspektive, jezovito je i pomisliti što bi se dogodilo da su doista hametice potukli Plenkija na unutarstranačkim izborima, kao što su najavljivali. A sad su zaboravljeni.

Miroslav Škoro, čija je nepostojeća stranka navodno treća po rejtingu, također je ispario, i to ne samo iz medija i s vlastitih koncerata, nego i iz misli svojih navijača. Jest da je čovjek pokazao da je široke ruke u ovim teškim vremenima, nesebično ponudivši besplatno parkiranje na svom privatnom parkingu uz bolnicu Merkur, kojeg se dočepao na zanimljiv način, ali ni to mu nije pomoglo. Iako se možda želio iskupiti za sitne poduzetničke grijehe, kako bi na krilima koronavirusa počeo ostvarivati plan o vraćanju Rvacke doktrini neumrlog Franje kad osvoji vlast.

Ima li u svojim plemenitim namjerama i dalje podršku Hrvoja Zekanovića, Željke Markić ili izgubljenog Zlatka Hasanbegovića, koji bi s njim trebali na parlamentarne izbore, malo koga zanima. Kao što narod zabole uvo i kada će se ti izbori održati, s obzirom na to da ljude trenutno više brine nemogućnost putovanja u susjednu županiju, kao i hoće li dobiti sljedeću plaću.

Ali kad jednom sve ovo prođe, a proći će, premijer bi trebao imati na umu da će i za njega vrijediti isto pravilo. U politici su dva mjeseca kao dvije godine. Pa kada nakon propale turističke sezone dođe neplodna jesen, broj nezaposlenih poraste u nebo, a državu razvali najgora kriza u posljednjih nekoliko desetljeća, zaboravit će se i na Vladine mjere za spas gospodarstva i na zasluge Kriznog stožera. Doći će na naplatu i protuprirodni politički blud s razornim gradonačelnikom Zagreba Miletom Fontanom, protiv kojeg Zagrepčani lupaju loncima i poklopcima, kao i stranačko uhljebljivanje po općinama, županijama i ministarstvima, koji opterećuju proračun. Moglo bi se premijeru dogoditi što i Winstonu Churchillu, koji je nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu izgubio izbore u Velikoj Britaniji. Naime, narod instinktivno traži drugačije vođe za mirnodopska vremena. Pitanje je samo tko su oni. Jer iako se iz petnih žila trudi ostati vidljiv, Davora Bernardića Beru nitko ne doživljava. Čak i kada dečko iz najbolje namjere zasipa Vladu prijedlozima za pomoć najugroženijima i ukidanje mature, ne ide pa ne ide. U njegovu slučaju već za dva sata, a ne za dva mjeseca, svi zaborave da je išta rekao.

Komentiraj