OTROVNA POLITIKA: Mi i oni

Očito je rvackom puku toliko dosadilo Čokolindino besmisleno prenemaganje da je bio spreman zažmiriti na Zoranovu agresivnost i uvrede na privatnoj razini

Svanuo je taj lijepi sunčani dan i Kolinda Nacionale izgubila je izbore. Uređena poput seoske mlade, uz zvuke domoljubne pjesme koju je i sama zapjevavala, oproštajno se obratila Hrvaticama i Hrvatima s očekivanom patetikom, zasuzivši tu i tamo. Najzanimljivije bilo je gledati kameno lice Gordana Jandrokovića Njonje koji ju je već politički pokopao izjavivši da je njena kampanja otišla previše udesno, kiseli smiješak i mlako aplaudiranje Andreja Plenkovića i neprirodno rumenog Jakova koji je nakon pet godina turbulentnog mandata svoje supruge nekako izdržao i nasilu vedre karmine u stožeru HDZ-ta.

Ni kršenje izborne šutnje i agresivno agitiranje jurišnika iz U ime obitelji, ni nuđenje izleta u Međugorje i poklon bona od 500 kuna biračima koji fotografiraju svoju osobnu uz njeno zaokruženo ime na listiću, ni najteža Vasina izborna artiljerija, ni mobilizirana vojska USKOK-ova optuženika Mileta Fontane, ni arlaukanje s Matom Bulićem, ni otvorena potpora Škorina kuma – ustašofilne megazvijezde Marka Perkovića Thompsona, ni Plenkovićevo cupkanje i dojmljivi motivacijski performans u Novom Jelkovcu, ni glasovi iz Melbournea, Minkena ili Ljubuškog, ni proglašenje pobjede u Zagrebu dva dana prije izbora, nisu pomogli Kolindi Nacionale da ostane na Pantovčaku. A baš je bila spremila sjajan pobjednički govor s puno gestikulacije, osmijeha i lažnih obećanja, uz izglede za valjanje najvjernijih HDZ-tovih primata po podu s nalijepljenom članskom iskaznicom na čelu. Kad od svega – šipak!

Ovoga puta pobijedio je inat pogažene građanske Hrvatske, a famozna tiha većina koja se najčešće ne bi štela mešati i ne izlazi na izbore, rekla je svoje. Urbana Hrvatska pobijedila je onu ruralnu, veliki gradovi rekli su: dosta! Mali doprinos dali su i oni koji su pod svaku cijenu željeli napakostiti Andreju Plenkoviću, pa makar morali glasati za omraženog kandidata ljevice. I tako smo dobili izabranog predsjednika Republike Zorana Milanovića, koji je u svom pomirljivom pobjedničkom govoru pokazao da je, barem za sada, osim dlake promijenio i ćud te kao politički zreo političar najavio zajedništvo u različitosti i zahvalio protukandidatkinji. I zaustavio negodovanje publike na spomen njezina imena. Bilo bi sjajno da nastavi u istom tonu kad jednom preuzme dužnost.

Variatio delectat iliti promjena godi, govorili su stari Rimljani. Budući da i u političkom životu svake zemlje vladaju zakoni fizike, prema kojima svaka akcija izaziva reakciju i obrnuto, tako je i Hrvatska nakon četiri godine jednoumlja na obama brdima izabrala promjenu. Iako je Zoran Milanović tijekom iscrpljujuće višemjesečne kampanje često jedva susprezao svoj čuveni karakter, njegov dolazak na Pantovčak donijet će malo propuha u učmalu rvacku političku močvaru kojom još od Karamarkove ere harače povampireni duhovi najcrnje desnice pušteni iz boce. A koje anemični Andrej Plenković ne uspijeva kontrolirati.

Ipak, nakon pet godina sramoćenja funkcije predsjednice Republike, bez stava i integriteta, nakon svih gafova i gluparija koje je tijekom kampanje izvalila, nakon Knina, otimanja mikrofona i nezaboravne izvedbe „U boj u boj“, nakon Osijeka i bulažnjenja o osiguravanju 8000 eura za internetski posao od kuće, nakon kolača za Mileta Fontanu u zatvoru, predsjednici se mora priznati da je u samoj završnici letećeg cirkusa zvanog predizborna kampanja uspjela savladati svoje estradne porive i odglumiti savršenu damu u debatama jedan na jedan pred kamerama nacionalnih televizija.

Usprkos činjenici da je imala određenih problema s neotesanim savjetnicima koji, kao državni dužnosnici, nisu ni smjeli biti u njenoj pratnji i koji su je svojim intervencijama dovodili u neugodne situacije pred TV ekipama, neokrunjena kraljica Balkana ponovo je potvrdila svoj talent za samokontrolu u ključnim trenucima. I iako je u svim trima sučeljavanjima sadržajno bila tanka i činjenično upitna, izvedba je bila maestralna. Često puno televizičnija od Zokine, s obzirom na to da on poriv za intelektualnom dominacijom alfa mužjaka koji puca od viška testosterona nije uspio suspregnuti.

No očito je rvackom puku toliko dosadilo Čokolindino besmisleno prenemaganje da je bio spreman zažmiriti na Zoranovu agresivnost i uvrede na privatnoj razini u debatama koje su već svima izlazile na uši i nos. Oprostili su mu i to što je u beskrajnim satima međusobnog televizijskog prepucavanja propustio izreći neke važne državničke teze – poput one da je uloga predsjednika prije svega čuvanje ustavnih i civilizacijskih temelja poput antifašizma, čime daje ton općoj političkoj klimi i sustavu vrijednosti – oprostili su mu i činjenicu da je umjesto na predsjedničinu ideološkom glavinjanju, uporno inzistirao na povlaštenom kreditu koji je kao HDZ-tovo mladunče dobila u MVP-u 1995. Birače za to briga kao za lanjski snijeg.

A imao je argumenata – od Argentine gdje je Kolinda izjavila da su tu odbjegle ustaše nakon Drugog svjetskog rata pronašle oazu slobode, preko koketiranja s fašističkim pokličem „za dom spremni“ koji je proglasila drevnim hrvatskim pozdravom, do druženja s pravomoćno osuđenim kokainskim dilerom, ikonom ustašofilne desnice Velimirom Bujancem.

Bilo bi mu pametnije i da se sjetio povlaštenih mirovina koje je podijelila vojnom ordinariju Jurju Jezerincu i generalnom vikaru Vojnog ordinarijata Jakovu Mamiću, predstavnicima Autokefalne Crkve u Hrvata koja se desetljećima besramno miješa u politiku, zakone i obrazovni sustav jedne sekularne države. A osobito u pravo žene na izbor. Mogao se i jasnije izraziti o onom drugom Mamiću – predsjedničinu obožavatelju Zdravku, koji se baškari kod Gospe u Međugorju zahvaljujući činjenici da mu je netko ljubazan iz pravosudnih krugova dojavio da zapali u drugu domovinu prije nego što ga pošalju u bajbuk. Njegov odgovor da bi se s Maminjom rukovao jer je odličan nogometni producent, nije zadovoljio čak ni one koji prepoznaju cinizam i ironiju.

Nijednom riječju nije spomenuo ni povijesni revizionizam koji je preplavio hrvatsko društvo i medije, osobito takozvanu javnu televiziju, a kojem je Čokolinda svojim dvosmislenim stavovima dala vjetar u leđa. Mogao je biti mudriji i u odgovorima o politici u BiH i istaknuti da je glavni grad konstitutivnog hrvatskog naroda u susjednoj državi Sarajevo, a ne Mostar ili Zagreb, kao i da s Komšićem, kao legalno izabranim hrvatskim članom predsjedništva, šef hrvatske države treba surađivati.

Sada kada je osvojio Pantovčak i dobio priliku mijenjati zatrovanu atmosferu u zemlji, zbog koje su tisuće mladih i obrazovanih ljudi pobjegle preko granice glavom bez obzira, Zoran Milanović morat će opravdati povjerenje građanske Hrvatske. One koja pamti greške i ne oprašta. Svjestan činjenice da je postao predsjednik svih građanki i građana Hrvatske, bez obzira na politička uvjerenja, ne smije ponoviti vlastite greške i svojim se postupcima dodvoravati tuđim biračima. Kao što je to pokušao na čuvenom sastanku s Josipom Klemmom i opskurnim braniteljskim udrugama, zbog čega se sve do danas nije ispričao ni Bošnjacima ni Srbima koje je uvrijedio prostačkim rječnikom mangupa s Trnja.

Onaj kojeg su rezultati izbora vjerojatno najviše pogodili je Mile Fontana, koji sada s pravom strepi od ruke pravde. Jer bez njegove zaštitnice na Pantovčaku, možda će institucije početi djelovati same od sebe, a da ih na to nitko s vrha vlasti ne mora podsjećati. Oni, naime, znaju da će Zoka u tome biti neumoljiv. A možda ga se i Andrej odrekne zbog političke higijene.

Kako god da okreneš, svaki izbori mogu se svesti na „mi ili oni“. Demokracija nije idealno, ali je najmanje loše rješenje, čak i za tako rudimentarno nedemokratska društva kakvo je hrvatsko. Duboko podijeljeno na urbano i ruralno, liberalno i konzervativno, civilizirano i zatucano, nacionalističko i tolerantno, bogato i siromašno, pošteno i korumpirano, obrazovano i primitivno.

Rat je završio, reče izabrani predsjednik. To je točno u smislu predizborne kampanje. Ali bratoubilački rat u HDZ-tu tek je započeo. I to u izbornoj noći. Jastrebovi se uzjoguniše, ne skrivajući ambicije da svrgnu Andreja s vlasti. Iskreno, ne bih mu rado bila u koži jer je unutar njegove vlastite stranke nezadovoljstvo upravo eksplodiralo. I iako je premijer najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom, u interesu je obojice da svladaju taštine i surađuju. Podjela na mi i oni među njima dvojicom ionako je manja od one u HDZ-tu.

Komentiraj