OTROVNA POLITIKA: Lubenice

 

 

Prepao se premijer da bismo svi zajedno mogli letjeti u zrak, zbog čega će Davor Božinović napraviti novi plan sigurnosnih mjera na Markovu trgu. To je rezultat kojem se Ivan Vilibor zacijelo nije nadao

Besposleni pop i jariće krsti, kaže stara poslovica. Ivanu Viliboru Sinčiću čini se da je smrtno dosadno kao zastupniku u Europskom parlamentu, a i izostanak sjednica uživo zbog korona-krize poprilično je potrajao pa čovjek ne zna što bi sa sobom i svojim slobodnim vremenom. Nakon što je njegov Živi zid doživio potop i neslavno popušio parlamentarne izbore, vjerojatno se sa sjetom sjeća dana u kojima je sjedio u Saboru dok su bili treća stranka po rejtingu, što s ovim odmakom zvuči još nevjerojatnije.

Iako ima zagarantiran prihod od nekoliko tisuća eura – kojih se nakon bespoštedne makljaže sa svojim stranačkim pajdama teškom mukom domogao – Viliboru očito fale akcija, svjetla reflektora i pozornost javnosti koju je svojedobno prilično neopravdano uživao. Zato se dosjetio jadu, istovario tonu lubenica ispred vrata Vlade i napravio priličan svinjac na Markovu trgu ne bi li ugrabio tračak medijske pažnje, a što se tiče proizvođača lubenica, za njih mu se u dubini duše vjerojatno fućka. Stoga je performans koji je izveo s kombijem iznajmljenim za 400 kuna kako bi, navodno, upozorio na težak položaj voćarstva, bio samo gluma, a ne odraz njegove iznenadne brige za poljoprivredu u Rvata, u čemu se teška srca moramo složiti s izjavom ministrice poljoprivrede Marije Vučković. Da se takav vapaj očajnika dogodio u organizaciji samih OPG-ovaca, vjerojatno bi ostavio puno snažniji dojam u javnosti nego što je to postigla samopromocija živoziđana.

Lubenice su bile poklon OPG-a iz Rugvice, gdje će morati zaorati 20 tona svojih plodova zbog loše politike Vlade kojoj su bila puna usta samoodrživosti i poticanja domaće proizvodnje tijekom lockdowna. Bla bla bla… Sada kada su granice otvorene, a situacija se prilagodila novom normalnom, opet smo na starom, ako ne još i gore.

Koliko nam je poznato, Ivana Vilibora ta tema do sada nije pretjerano palila, s obzirom na to da se u svom prethodnom aktivističkom i političkom životu uglavnom bavio obranom od prisilnih deložacija. No otkad se domogao takozvane visoke politike, i to mu je dosadilo. Iako je u Europskom parlamentu član Odbora za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane te zamjenski član Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj, na njegovim službenim stranicama nema ni traga raspravama o poljoprivredi. U svojim zastupničkim pitanjima uglavnom se fokusirao na borbu protiv baznih stanica 5G mreže, UN-ovu konvenciju o opojnim drogama, gradnju LNG terminala, nove standarde zaštite od ionizirajućeg zračenja, pravnu podlogu za uvođenje nove generacije mobilne telefonije i slične aktualnosti u kojima lubenicama i zaštiti domaće proizvodnje nema ni traga.

Ipak, treba biti pošten i reći da Ivan Vilibor, kao i njegova nepostojeća stranka, sigurno ne snosi odgovornost za stanje u poljoprivredi koju sustavno uništavamo još od doba neumrlog Franje, za rasturanja PIK-ova i kriminalne privatizacije tvornica u prehrambenoj industriji. A sve se to događalo tijekom prve dekade apsolutne vladavine HDZ-a. O tome dovoljno govore brojke – naime, vrijednost poljoprivredne proizvodnje strmopizdila se s 30 milijardi kuna u 1991. na 17 milijardi ove godine. Hrvatsko selo propada, na zemlji su ostala stara domaćinstva, mladi se iseljavaju, a svaka vlast, pa tako i ova Plenkovićeva, kune se u rvackog seljaka i maže oči narodu pričom o dubinskim reformama na planu agrara.

No u jeku izglasavanja zakona o obnovi Zagreba i okolnih županija nakon potresa, uslijed novog vala covida-19, dok Ustavni sud donosi odluku o zakonitosti epidemioloških mjera, a predsjednik države, Vlade i ministar obrane prepucavaju se oko kupovine borbenih aviona, čini se da je Ivan Vilibor svojom spektakularnom akcijom s lubenicama omanuo ceo fudbal.

Jer jedino što je u toj priči uzbudilo inače staloženog premijera bile su nedostatne mjere zaštite sigurnosti njega i njegovih suradnika, s obzirom na to da je Vilibor iznajmljeni kombi neometano istovario ravno pred vrata Vlade, a kako reče mudri Andrej – u njemu je moglo biti i nešto osim lubenica. Na primjer – eksploziv. Prepao se čovjek da bismo svi zajedno mogli letjeti u zrak, zbog čega će potpredsjednik Vlade Davor Božinović napraviti novi plan sigurnosnih mjera na Markovu trgu. To je rezultat kojem se Ivan Vilibor zacijelo nije nadao dok je ministrima nudio lubenice.

Osim Sinčića, kandidatkinja za predsjednicu SDP-a Mirela Ahmetović također je osjetila iznenadnu potrebu da se, usred unutarstranačke kampanje, uključi u borbu za prava poljoprivrednika, pa se medijima obratila priopćenjem u kojem piše da je hrvatsko tržište preplavljeno robom iz uvoza, često po dampinškim cijenama, a domaći proizvođači hrane svakodnevno propadaju, dok je ona ogorčena činjenicom da se time nitko ne bavi. ‘Ajde? Treba li uopće podsjećati na to da je SDP imao priliku baviti se tom problematikom pune četiri godine, tijekom vlade Zorana Milanovića, pa nije. Umjesto toga dali su dreku pljusku i pustili svog ministra poljoprivrede Tihomira Jakovinu da se raspojasa s podjelom europskih para velikim tvrtkama, između ostalog i onima u vlasništvu Ivice Todorića.

Sve to potvrđuje notornu činjenicu da otkad nam je neovisne i demokratske Rvacke, poljoprivrednici izumiru, dok je onima koji su opstali egzistencija ugrožena sitnosopstveničkim interesima raznih uvoznih lobija. O netransparentnom sustavu dodjele potpora u poljoprivredi, muljažama s uredbama o krškim pašnjacima – o čemu smo ponešto naučili iz transkripata razgovora Josipe Rimac – pogodovanju Agencije za plaćanje u poljoprivredi stranačkim pajdama i rodijacima, naprimjer ocu zamjenika ravnateljice kojem je u posljednjih nekoliko godina isplaćena izdašna svota, ili dijeljenju para iz Europskog fonda za ruralni razvoj onima koji se poljoprivredom uopće ne bave, da i ne govorimo.

Za taj specifični balkanski talent državnih dužnosnika u Rvata, koji su sposobni izigrati svako europsko pravilo, zainteresirala su se i europska tijela za suzbijanje korupcije. Pa su, između ostalog, otkrila i da je samo dva posto poticaja isplaćenih za ekološku poljoprivredu opravdano, dok je 98 posto lažno, zbog čega će država možda morati vratiti oko tri milijarde kuna Bruxellesu. To su, bijesni na medije, iz Ministarstva poljoprivrede svojevremeno oštro demantirali, priznajući, doduše, da ima nepravilnosti. Samo nisu rekli kojih i koliko će nas to koštati.

Hektari neobrađene zemlje po Slavoniji, mljekari koji moraju prodati krave i voćari koji nisu zanimljivi velikim trgovačkim lancima jer je uvozno voće loše kvalitete jeftinije, rvacka su stvarnost kojoj svjedočimo desetljećima i nije nam trebao Ivan Vilibor da nas na to upozori. Nažalost, osim velikih riječi i velikih obećanja, političke volje da se zaštiti vlastita poljoprivreda zapravo nikada nije bilo. Za razliku od, na primjer, Francuske i Poljske koje to maestralno rade europskim novcem i nitko ih se ne usuđuje optuživati za protekcionizam.

Za masovni uvoz svega i svačega uvijek su izgovori bili zajedničko europsko tržište, sloboda kretanja roba i imperativ plasiranja europskih proizvoda u naše dućane. Pitanje je samo što s europskim pravilima imaju kineski češnjak i grah ili smrznuto meso iz Argentine koje uvoze rijetki preostali domaći proizvođači mesnih prerađevina.

Od SDP-ova Tihomira Jakovine preko HDZ-tova Tomislava Tolušića, koji je nedavno tražio milijunske potpore za vlastiti OPG, do Marije Vučković koja izigrava Alisu u zemlji čudesa u aferi Vjetroelektrane, nema nevinih. Ukratko, čini se da bi se poljoprivredom u Rvata prije svega trebalo pozabaviti pravosuđe, a onda i Europa. Koja bi nas morala malo žešće kontrolirati, osobito nakon što je u okviru instrumenta za oporavak Next Generation EU i višegodišnjeg financijskog okvira odobrila Hrvatskoj 22 milijarde eura za sljedećih sedam godina. Dakako, ne bezuvjetno, već kroz projekte koje tek treba osmisliti. Između ostalog, i one u poljoprivredi.

O tome Ivan Vilibor do sada nije imao potrebu progovoriti u Europskom parlamentu. Možda i zato što on i njegovi desno anarhistički stavovi nikoga u Bruxellesu pretjerano ne zanimaju, a tamošnje novinare zabole uvo za to što on kao deklarirani euroskeptik misli ili trkelja. Uostalom, od njegovih pojedinačnih prijedloga u Europskom parlamentu istaknuo se tek jedan – a to je prijedlog Rezolucije o europskom danu optimizma, što je svakako hvalevrijedna inicijativa u ova tmurna i krizna vremena. Ali nema veze s lubenicama. Ni s poljoprivredom.

Komentiraj