OTROVNA POLITIKA: Liječnici u raljama politike

Najčešće bi se pokazalo da vrhunski liječnici nemaju talenta za bavljenje poslom koji se često uspoređuje s najstarijim zanatom na svijetu. To jest kurverajem. A iz nekog čudnog razloga, doktori medicine puno češće su u HDZ-tu nego u drugim strankama

U posljednjih 30 godina više od egzodusa liječnika, specijalista i profesora medicine u tuđinu, zdravstveni je sustav poharala politika. Otkad je rvacke države, mnogi cijenjeni stručnjaci nisu mogli odoljeti sirenskom zovu visokih funkcija i medijske slave pa su se okanili ordinacija, kirurških skalpova, ambulanti i časne profesije za koju su godinama marljivo gulili klupe – i završili u raljama politike. Jer vlast je slast, a moć je najjači afrodizijak. Takvim pretrčavanjima medicina je puno izgubila, a politika nije bogznašto dobila. Naime, najčešće bi se pokazalo da vrhunski liječnici nemaju talenta za bavljenje javnim poslom koji se često uspoređuje s najstarijim zanatom na svijetu. To jest kurverajem. Indikativno je i da su, iz nekog čudnog razloga, doktori medicine puno češće u HDZ-tu nego u ostalim strankama pronalazili političko utočište i odskočnu dasku za novu karijeru.

Među prvima bio je Andrija Hebrang, omiljeni profesor i poznati radiolog koji je više puta zahirio u politici, ideološki vrludajući od nemila do nedraga, i koji je kao ministar, po mišljenju mnogih, nanio nepovratnu štetu javnom zdravstvu, osobito primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Osim što je bez ostatka bio na strani HDZ-tovih desničarskih jastrebova, ostao je poznat i po onoj čuvenoj izjavi u Saboru zbog koje je zaradio nadimak Pinokio: “Ja nikada ne lažem, samo povremeno ne govorim istinu, što je puno pristojnije!“

U vrijeme dok su jedni ginuli na prvim linijama fronta, a drugi pljačkali društveno vlasništvo, i među liječnicima je bilo onih koji su shvatili da su promašili karijeru i da se puno bolje snalaze u nekim drugim vodama. Kakva bi sreća bila za Rvacku devedesetih, u doba kriminalne privatizacije svega i svačega, da je Ivić Pašalić, naprimjer, ostao seoski doktor u Ivancu i da se nikada nije domogao ureda predsjednika Tuđmana.

Stručnjak za mozak, akademik Ivica Kostović, također se dao uloviti u mrežu politike. Iako je umirao od treme prije svakog javnog nastupa, neumrli predsjednik Franjo besramno je zloupotrebljavao njegov liječnički autoritet. No umjesto da se koncentrirao na mozak, Kostović je postao Tuđmanov najveći apologet, a kasnije i žestoki napadač Jokićeve kurikularne reforme. I Mate Granić je prije karijere u HDZ-u i funkcije ino-ministra bio jedan od vodećih dijabetologa, a posljednjih nekoliko godina proveo je na Pantovčaku kao Kolindin posebni savjetnik za vanjske poslove.

Ruku na srce, i gastroenterologu, uvaženom primarijusu Milanu Kujundžiću koji je ostao u sjećanju kao razorno loš ministar radikalno desnih stavova, bilo bi puno pametnije da se bavio strukom. Jer ne samo što je doveo zdravstveni sustav pred kolaps, već je i sam sebe pokopao nekretninskim aferama koje s medicinom nisu imale ama baš nikakve veze.

Koliko je tek častohleplje tjeralo viteza Svetoga groba Jeruzalemskog, akademika Željka Reinera, profesionalnog viritelja iza ramena svakog novog predsjednika HDZ-a, da svoju briljantnu liječničku i znanstvenu karijeru ostavi u drugom planu. Iako se to prilikom njegovih eskapada u Saboru ne može naslutiti, vitez Reiner jedan je od vodećih europskih stručnjaka za aterosklerozu i među najcitiranijim hrvatskim znanstvenicima u međunarodnim stručnim časopisima. Kakva tragedija za internu medicinu i politiku istovremeno.

A što da se kaže o Dragi Prgometu, cijenjenom otorinolaringologu koji je zbog gladi za vlašću i javnim eksponiranjem ulazio i izlazio iz HDZ-a, osnivao svoju stranku pa se vratio pod Plenkovićeve skute, da bi se posljednjih godina neslavno batrgao s kaosom i smećem u Gradu Zagrebu i držao ljestve gradonačelnikovim sumnjivim pothvatima, poput izmjena GUP-a i betoniranja Hipodroma. Za njegov profesionalni integritet također bi bilo mnogo korisnije da češće operira zamršene otorinolaringološke slučajeve, nego da se nadjebava s Miletom Fontanom u Gradskoj skupštini.

Naravno da su liječnici zalutali i u ostale stranke i možda se i sami povremeno pitaju – a što nam je sve to trebalo? Mirando Mrsić vrsni je hematolog, kojem je Zoran Milanović kao utješnu nagradu dao Ministarstvo rada i mirovinskog osiguranja. A onda je, nakon izbacivanja iz SDP-a, zbog neslaganja s politikom beznadnog Davora Bernardića zaglibio u Demokratima, strančici koja vjerojatno neće prijeći izborni prag. Rajko Ostojić, gastroenterolog i hematolog, jedan od vatrenih podržavatelja tog istog Bernardića, mnogima se zamjerio i kao ministar i političar. Zoran Milanović svojedobno ga je posprdno nazivao vjevericom, iako u struci visoko kotira.

Treba li posebno podsjećati i na Božu Petrova, psihijatra koji bi vjerojatno bio korisniji svojim pacijentima u Metkoviću nego što je u Hrvatskom saboru. I Željka Markić, ostrašćena predvodnica fundamentalističke katoličke udruge U ime obitelji, također je diplomirala medicinu, no posve ju je zanemarila i radije zagađuje rvacku političku scenu opasnim i zatucanim inicijativama. Da ne nabrajamo dalje – i Željko Jovanović, i Ines Strenja-Linić, i Siniša Varga su liječnici koji su radije protratili godine na prepucavanja u političkoj areni nego bili korisni u zdravstvenom sustavu.

I sada, naravno, dolazimo do Nacionalnog kriznog stožera na čelu s docentom Krunoslavom Capakom i profesoricom Alemkom Markotić, kojima je nacija slijepo vjerovala od početka krize izazvane koronavirusom. Kao priznati epidemiolozi i infektolozi, autoriteti na čelu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević, ulijevali su neupitno povjerenje. I lijevi, i desni, i obični građani unisono su hvalili njihovu stručnost, konciznost i odličnu komunikaciju s javnošću. A tu je i smireni ministar zdravstva Vili Beroš, specijalist neurokirurg koji je kao očinska figura u doba straha i neizvjesnosti postao heroj nacije. Zahvaljujući njihovoj profesionalnosti, posrnuli rejting HDZ-ta čudesno se oporavio, a odobravanje smjera Plenkovićeve vlade poraslo u nebo. No kako popuštaju mjere borbe protiv koronavirusa, tako popušta i oduševljenje nacije za njihov rad. Pa je sada podrška smjeru kojim ide država gotovo upola niža, a ni Vili više nije najpopularniji političar.

Budući da je izgledno da će se taj trend nastaviti, logično je da se Plenki i njegovi stranački intimusi, dok još mogu, nastoje šlepati na njihovoj popularnosti i tako dobiti izbore. Žurba vladajućih je, dakako, razumljiva, jer trenutak slave brzo će proći, a otrežnjenje u vidu galopirajuće recesije i ekonomske krize moglo bi biti bolno. Iako se u posljednja dva mjeseca zaboravilo na sumnje na korupciju zbog koje je otperjalo tri četvrtine Vlade, pa čak i na neuspjelu akciju kupovine vojnih aviona u režiji ministra obrane Damira Krstičevića, koji je iz četvrtog pokušaja ipak dao ostavku, amnezija koja je uslijed epidemije i potresa obuzela naciju neće dugo potrajati. Osim toga, prijeti im i Škorin Domovinski pokret koji je počeo okupljati mračne stranke krajnje desnice.

No postavlja se pitanje zašto vrhunski stručnjaci pristaju na to da ih se zloupotrebljava u političkim igrama koje ih iz Kriznog mogu pretvoriti u predizborni stožer HDZ-ta. Pa zbog toga prebrzo relaksiraju epidemiološke mjere i riskiraju novi val zaraze, kakav je zapljusnuo Brač, dok Capak mrtav ladan izjavljuje da i oni u samoizolaciji mogu na glasanje. Teško se oteti dojmu da se dopuštanjem vjerskih okupljanja prije povratka u škole i kazališta ili nepronalaženjem krivca za pomor štićenika doma umirovljenika u Splitu, itekako podilazilo vladajućima.

Koliko se sjećamo, u Hipokratovoj zakletvi nigdje ne piše da se liječnici trebaju učlaniti u HDZ. Dapače, zaklevši se da će svoj život staviti u službu humanosti, ne bi smjeli biti u službi bilo kojih interesa osim očuvanja zdravlja i života ljudi. Bilo bi šteta da zbog politike, koja je kurva, Capak, Markotić i Beroš izgube ugled koji su stekli junački se boreći se protiv covida-19.

Komentiraj