Dok se na Jadranskoj obali brčka preko milijun gostiju i traje grabež za eurima i lakom zaradom, dotle u znoju lica svoga rvacki državni vrh zarađuje jeftine političke bodove na tradicionalnim ljetnim proslavama i manifestacijama od Knina do Sinja, koje su pretvorili u svoju političku pozornicu. Pri tome se redovito zaboravlja na one koji su najzaslužniji za pobjedu u veličanstvenoj oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji Oluja, pa su branitelji vulgaris kao i obično bili u drugom planu, a ni generali ove godine nisu bolje prošli.

Ispali su kolateralne žrtve prepucavanja između Ministarstva branitelja i Ureda predsjednika Republike, uslijed kojeg je došlo do neoprostivog svinjca s pozivima, osobito onima koje je predsjednik Milanović odlikovao, a usput su zaboravili pozvati i jednog od ratnih zapovjednika Luku Džanka, kao i Ivana Jarnjaka, ratnog ministra policije. Činjenica da su pozivi došli prekasno, uz poruku da si sami organiziraju put i spavanje, neodoljivo zvuči kao spačka ministra branitelja Tome Medveda, koji vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga očito ne doživljava.

Usprkos svim tim podmetanjima, čudo jedno kako se dva bahata i arogantna politička protivnika – premijer i predsjednik Republike, koji se toliko međusobno ne podnose da čak ni vijence za sve poginule u Oluji ne mogu položiti zajedno, slože upravo oko onih pitanja koja Rvacku, kao neospornu pobjednicu, ponovo vuku u prošlost i udaljuju od pomirenja.

Dakako, tome ulje na vatru dolijevaju i komšije – kako onaj preko Drinu – srpski vožd Aca Vučić koji 5. kolovoza redovito priređuje revizionističke povijesne spektakle, negirajući Miloševićevu velikosprsku agresiju – tako i tužilaštvo BiH koje od Hrvatske traži da 26 godina kasnije preuzme progon nad 14 generala koji su zapovijedali akcijom Bljesak. Sve smrdi na to da je ta inicijativa maslo šefa Republike Srpske Milorada Dodika, inače velikog prijatelja i političkog partnera Dragana Čovića, HDZ-tova gazde Ercegovine, što je objeručke prihvatila glavna državna tužiteljica BiH Gordana Tadić. A protiv koje se također vodi postupak.

Optužnica je načisto raspametila predsjednika Milanovića, koji je u Kninu proučio Sarajevu da taj film ne buju gledali, a u Sinju cijeli slučaj proglasio sabotažom koja truje odnose među susjedima. Što je svakako istina, potvrđena i na Haaškom tribunalu, ali je ipak odgovor trebao prepustiti pravosuđu. Dočim je premijer bio malo suzdržaniji i objasnio kako će o tome odlučiti Državno odvjetništvo, a ne politika, iako je politika nesumnjivo kumovala optužnici bez ikakva činjeničnog povoda.

No usprkos neugodnim iznenađenjima s obje strane granice, koja dodatno zakuhavaju ionako uzavrelu političku situaciju u regionu, Hrvatska kao jedina članica EU-a od svih zaraćenih strana u krvavom ratu devedesetih, ne bi smjela reagirati na provokacije, već svojim primjerom pokazati kako treba biti velik u pobjedi i 26 godina nakon nje.

I zato izostanak isprika za smrt nevinih srpskih civila pobijenih nakon Oluje dodatno bode oči. Zar je to bila tek jednokratna pojava, baš kao i prisustvo Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade iz redova SDSS-a, na svečanosti u Kninu ili odlazak na komemoraciju u Grubore, na kojoj su lani sudjelovali i ministar branitelja Tomo Medved, i predsjednik Republike, i izaslanik Aleksandra Vučića, Veran Matić?

Zato su Hitlerov dvojnik Marko Skejo i njegovi crnokošuljaši opet do mile volje mjerili kukuruz, arlaukali „za dom spremni!“ i tako dokazali da nisu jednokratna već redovita pojava, koja se ponavlja svake godine i nikome ništa. Između ostalog, tako je i zbog nedonošenja novog Kaznenog zakona kojim bi se ustaški poklič i ikonografija najstrože kažnjavali, što je, doduše, HDZ-tov koalicijski partner Milorad Pupovac mogao uvjetovati napuštanjem parlamentarne većine, ali, eto, nije. Nije reagirala ni policija, dok se ministar od nutarnjih stvari Davor Božinović pravio gluh i slijep. Dotle je Dušan Marić, zastupnik Vučićeva SNS-a, četnički bolesnik s dijagnozom sličnom Skejinoj, razvio srpsku zastavu nad Dinarom tvrdeći da je to srpska planina, kao što je i Knin vekovna srpska varoš. Đe me bre nađe!

Naravno da se nad redovitim manifestacijama ustašluka bez sankcija dodatno naslađuje četnik-početnik, Šešeljev šegrt Aleksandar Vučić, i to u trenutku kada ga kasapin Velja Nevolja, uhapšeni šef najokrutnijeg srpskog kriminalnog klana, optužuje za suradnju. Pa je Vučko, za potrebe bildanja vlastitog kulta ličnosti, na godišnjicu Oluje ponovo organizirao prigodni igrokaz o progonu 200 tisuća nevinih Srba iz propale SAO Krajine. Pri čemu je opet smetnuo s uma zašto je do Oluje uopće došlo i što su prije toga srpski i četnički agresori radili u svom višegodišnjem krvavom pohodu na Hrvatsku i BiH. Iste metode koristi i gazda Republike Srpske Milorad Dodik, saveznik HDZ-tova Dragana Čovića, koji ne negira samo genocid u Srebrenici, već i činjenicu da je Miloševićeva agresija prouzročila toliko smrti i razaranja u Hrvatskoj, pa Oluju naziva srpskim stradanjem biblijskih razmjera. Pitanje je samo zašto ta dvojica izopćenika iz europskih političkih civiliziranih krugova trebaju biti okidač za retoriku hrvatskog državnog vrha, umjesto da ih ignoriraju i izdignu se iznad njihova gubitničkog i zločinačkog povijesnog revizionizma.

Doduše, Zoran Milanović pogodio je ravno u sridu rekavši da su srpski civili, bake i djedovi, ubijani na svojim pragovima jer su povjerovali Tuđmanovom obećanju da im se ništa neće dogoditi, a to je povjerenje bilo brutalno iznevjereno. Ali tu je stao. A nije trebao. Jer proslava geste, kako je nazvao prošlogodišnje isprike, ne može biti samo jednokratna pojava, već se treba ponavljati iz godine u godinu, da se ne zaboravi i da se dokaže kako je Hrvatska u svojoj pobjedi bila dijametralno suprotna porazu srpske agresije. Ne smijemo dopustiti, kako je poručio veliki Vlado Gotovac u povijesnom govoru ispred Komande 5. vojne oblasti, da se u odnosu prema žrtvama izjednačimo s onima koji su nas napali: „Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni… “ Zbog svega navedenog treba priznati svoje greške i izraziti žaljenje zbog ratne osvete pojedinaca nad nevinim žrtvama, kako bi se onoj drugoj strani konačno začepila usta.

Tim više što je na zločine počinjene nakon pravedne oslobodilačke akcije Zoran Milanović upozoravao još dok je bio premijer i bivao zbog toga redovito izviždan. A onda se okanio ćorava posla. Očito je čovjeku dosadilo da ga ne vole i baš mu se omililo da mu kao predsjedniku svih Rvata aplaudiraju isključivo na spomen Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Zato valjda, nakon što je vratio odličja i činove optuženom ratnom zločincu Branimiru Glavašu, uporno odlikuje postrojbe HVO-a. Tako je lani uručio odlikovanje bjeguncu od bosanskohercegovačkog pravosuđa, umirovljenom generalu HVO-a Zlatanu Miji Jeliću, optuženom za ratne zločine u Mostaru, a ove godine bile su to opet jedinice koje se dovode u vezu s ratnim zločinima – Vojna policija HVO-a koju je vodio haaški osuđenik Valentin Čorić i Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović.

Nevjerojatno je i da se, nabrajajući zaslužne za oslobađanje Hrvatske i sjajnu hrvatsku pobjedu, predsjednik sjetio i Ivana Koradea – koji je nakon nečasnog otpusta iz vojske pobio petero ljudi – ali je opet zaboravio spomenuti Petra Stipetića, generala kojem se predao cijeli 21. kordunski korpus s Čedom Bulatom na čelu, čime je Oluja zapravo završila. I tako ukrug. I dok se Milanović i Plenković međusobno mlate za simpatije krajnje desnice, ne samo u Rvackoj već i u BiH, dotle je iz te igre ispao skladatelj uspješnice „Ne dirajte mi ravnicu“ Miroslav Škoro. Po svemu sudeći, ljubav prema parama i simpatije za mladu asistenticu u njegovu su slučaju bili jači od domoljublja pa ove godine nije zaradio ni kune ne pjevajući za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. S kojim, kao ni s Domovinskim ratom kao takvim, ionako nije imao ništa. A nisu ni predsjednici države, Vlade i Sabora – Zoki, Plenki i Njonjo – koji valjda baš zato imaju potrebu igrati se junaka i zaštitnika rvacke državnosti. Što bi reko narod: lako je tuđim… koprive mlatiti!