OTROVNA POLITIKA: Lakše se diše

Baš kao što je na izborima 2000. prvi put nakon desetljeća vladavine predsjednika Franje spot za Bronhi bombone postao krilatica za novu atmosferu u društvu, tako je i Amerika sada prodisala

Svijet je odahnuo! Nakon beskrajnog tjedna prebrojavanja dopisnih glasova na predsjedničkim izborima u SAD-u, Joe Biden je postao 46. američki predsjednik, a slavlje i veselje njegovih birača eksplodirali su na ulicama američkih gradova. I ne samo američkih! Tako je barem jedno prebrojavanje donijelo dobru vijest, jer ono drugo – koje se odnosi na zaražene i mrtve od covida-19, neće još dugo donijeti ništa dobro.

Baš kao što je na izborima 2000., kada je nakon desetljeća vladavine neumrlog predsjednika Franje i HDZ-ta prvi put došlo do promjene vlasti u neovisnoj nam i demokratskoj Rvackoj, reklamni spot za Bronhi bombone „Lakše se diše!“ postao krilatica za novu atmosferu u društvu, tako je i nakon poraza Donalda Trumpa Amerika prodisala. I Bidenove su pristalice, aludirajući na posljednje riječi Georgea Floyda kojeg je koljenom ugušio nasilni policajac, nosili majice i transparente na kojima je pisalo: Dajte nam da ponovo dišemo!

Milijuni gledatelja na svim kontinentima, bez obzira na vremensku razliku, bili su danima i noćima zalijepljeni za ekrane, strepeći za postotke glasova u saveznim državama koji su se mijenjali iz minute u minutu. No iako nije gotovo dok sve nije gotovo, a teoretski još uvijek nije gotovo, bili su svjesni da se pred njihovim očima događa povijest i da su ovo jedni od izbora koji će dramatično promijeniti smjer u kojem se svijet kreće. Tim više što je u jednoj od najstarijih demokracija u svijetu prvi put potpredsjednica države postala žena, i to Afroamerikanka. Za mnoge u Americi to je čak bolja vijest od one da je demokratski umjereni politički veteran novi vođa nacije.

I koliko god da se njegovi birači, kao i navijači diljem planeta, veselili i slavili, 77-godišnjem Bidenu neće biti nimalo lako jer preuzima vodstvo najveće globalne sile u najgorem mogućem trenutku. Premda je za njega glasao rekordan broj američkih građana, i druga strana uspjela je mobilizirati daleko više birača nego na prošlim izborima, što znači da Amerika i dalje ostaje duboko podijeljena. A k tome i naoružana do zuba, budući da legalno prodanog oružja ima više nego Amerikanaca, kojima agresivnosti ne nedostaje.

Razorne posljedice vladavine Donalda Trumpa bit će mukotrpno popravljati – od odnosa sa saveznicima, koji su potonuli na najniže razine, imidža SAD-a u svijetu koji nikad nije bio gori i rastućeg rasizma koji se odavno prelio u nasilne sukobe na ulicama američkih gradova, do ogromnog broja zaraženih koronavirusom, s više od 230 tisuća umrlih.

Još teže bit će izliječiti trumpizmom zatrovano američko društvo i vratiti dušu zemlji koja je pretrpjela traumu četverogodišnje demonizacije svih onih koji su drugačiji ili su se usudili bili kritični prema iracionalnim i opasnim potezima dosadašnjeg američkog gazde. Među njima su prvenstveno novinari i mediji, koje je Donald redom optuživao za fake news, što će ostati jedna od njegovih mračnih ostavština.

Upravo ti drugačiji – Afroamerikanci, Latinoamerikanci, imigranti, gej populacija, a osobito žene – masovno su glasali za Bidena, vjerujući da on može vratiti pristojnost, razum, solidarnost, čast i istinu u javni diskurs, kao i dostojanstvo funkciji predsjednika. A sve su to obećanja koja izabrani predsjednik namjerava ispuniti. Borba protiv koronavirusa, oporavak ekonomije te borba protiv sistemskog rasizma i klimatskih promjena, glavne su točke njegova programa i zato su očekivanja ogromna.

Tempirana bomba u Bijeloj kući, nepredvidivi Donald Trump, još neko vrijeme će negirati istinu, kao što je to radio i posljednje četiri godine, i po starom zagorskom običaju tužiti koga god stigne ne bi li na sudovima osporio Bidenovu pobjedu i zagorčao mu život u prijelaznom razdoblju do inauguracije. Ali nakon čestitki svih demokratskih svjetskih čelnika upućenih Bidenu, kao i srdačne poruke republikanskog prethodnika Georgea Busha, teško će moći dokazati svoje tlapnje o pokradenim izborima. Iako se tome nadaju diktatori od Brazila preko Rusije i Sjeverne Koreje do Srbije, Republike Srpske i Slovenije, gdje se Plenkovićev pajdo Janez Janša požurio čestitati Trumpu.

Velika je to šamarčina malim i velikim populistima diljem planeta, pa i onima u Rvackoj, budući da se pokazalo da prodavanje magle ne može trajati dovijeka i da narod kada se zainati i iziđe na izbore u dovoljnom broju, doista može odlučivati o svojoj sudbini. Ili, kao što bi rekao izabrani američki predsjednik: demokracija funkcionira! To je ujedno i jedna od najvažnijih poruka iz Amerike, s obzirom na to da su mnogi izgubili vjeru u smisao demokracije kao takve. Nije lako ovih dana ni Miletu Fontani, jer ako je Donald popušio vlast, možda bi nakon dva desetljeća gazdovanja u Zagrebu mogao i on. Bilo bi dobro da se toga sjete i rvacki birači na sljedećim lokalnim izborima, na koje poslovično ne izlaze.

No kako Hrvatska nije Amerika, a Zoran Milanović nije Joe Biden, iako su i od njega očekivanja bila velika, u našoj maloj prćiji na zapadu Balkana sve je po starom. Nit’ je Zoki vratio dostojanstvo funkciji predsjednika, niti donio pomirdbu s komšijama, niti je smirio strasti u jednako polariziranom rvackom društvu. Dapače, dodatno ih je rasplamsao.

I dok se napeto pratilo prebrojavanje glasova preko bare i prebrojavanje covid-pacijenata u bolnicama i na respiratorima, naš domaći Trump iz redova socijaldemokrata na Pantovčaku nije se dao impresionirati. Već je nastavio besmisleni rat priopćenjima s premijerom i njegovim uredom, koji mu, dakako, nije ostao dužan. Ovoga puta na meniju je poziv na sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost koju Milanović već dulje zaziva, a Plenković odgađa.

Igrokaz se vrti oko poziva s predloženim datumima za održavanje navedene sjednice za koji Milanović tvrdi da ga nije primio, a Plenković mu odgovara da bolje provjeri poštu. No Zoki se ne da i uporno tupi po svome: „Tvrditi drugačije, kao što to putem Twittera čine iz Vlade, već viđeni je primjer yutelovskog obmanjivanja javnosti. Taman smo pomislili da s Trumpom u povijest odlazi tviteraško fabriciranje alternativnih činjenica“, na što je stigao brzi odgovor iz Banskih dvora. Što samo potvrđuje da je premijeru i predsjedniku Republike od domovinske sigurnosti puno važnije čija će biti zadnja.

U priči su se opet našli i jazavci, koji su iz nekog nepoznatog razloga postali omiljene metafore u međusobnoj komunikaciji pa je Plenković Milanovićeva glasnogovornika Nikolu Jelića nazvao jazavcem koji je pobjegao iz Banskih dvora i sada maliciozno vrijeđa. Osobito ga je pogodio onaj epitet „yutelovski“, koji se, dakako, odnosi na glasnogovornika Vlade Marka Milića, inače sina nekadašnjeg urednika Yutela Gorana Milića i neprikosnovene šefice Dokumentarnog programa HRT-a Ane Milić. Iako je dečko rođen nakon Yutela i nema veze s vrludanjima svoga oca i majke, ipak je bitno da sve ostane u obitelji. Kao kod Donalda Trumpa.

Inače, sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost koju, prema Ustavu, zajednički sazivaju predsjednik Vlade i Republike, osim što je povod za novi javni spektakl između njih dvojice, teško da će nešto revolucionarno promijeniti u toksičnoj atmosferi koja se potpiruje godinama i koja je dobila dodatni naboj zbog pandemije covida-19. Osobito ako se zna da je na čelu famozne Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, čiji je zadatak predlaganje mjera za „sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprečavanju radikalizacije u hrvatskom društvu“, ni manje ni više već bivši šatoraš i sadašnji potpredsjednik Vlade Tomo Medved, koji je radikalizaciji društva svojedobno dao i osobni doprinos.

I tako, zbog puste dokolice koja očito loše djeluje na psihu predsjednika Republike, kao i zbog napuhanog ega premijera koji je u Saboru toliko nahvalio sam sebe i prvih sto dana svoje nove vlade da smo pomislili kako živimo u Danskoj ili barem na Novom Zelandu, hrvatsko društvo u teškim vremenima nema tko liječiti. Ne samo doslovce, već i figurativno.

Kako neki domaći Biden nije na vidiku, a njih dvojica zbog rata priopćenjima nemaju vremena za suosjećanje s oboljelima u pretrpanim bolnicama, iznurenim zdravstvenim djelatnicima ili malim obrtnicima koji propadaju, nema tog respiratora koji bi nam pomogao da se, kao u Americi, usprkos svemu lakše diše!

Komentiraj