OTROVNA POLITIKA: Korona-Uskrs

Milan Bandić se u ovim teškim vremenima pokazao nesposobnijim i bešćutnijim nego što su i najgori politički neprijatelji očekivali. Sva sreća da despot iz Pogane Vlake nije uspio zatući duh zagrebačkih volontera, od statičara do alpinista

E, jadna ti je zemlja koja najveći dio svoga proračuna temelji na dolasku stranih gostiju, broju noćenja, količini alkohola koji su polokali Englezi, Rusi, Slovenci, Talijani ili Nijemci, uskrsnih jaja koja su proždrli, ribe koju su potamanili po restoranima, ležaljkama i suncobranima koje su višestruko preplatili, vezovima po marinama i jedrilicama koje su iznajmili, escort damama s kojima su se družili, kao i ostaloj izvanpansionskoj potrošnji.

Uoči ovogodišnjeg otužnog korona-Uskrsa možemo tek sa suzama u očima prizivati lanjske brojke, kada su hotelijeri i turističke agencije zadovoljno trljali ruke u iščekivanju još jedne megauspješne sezone. Na granicama se guralo u kolonama, po hotelima su se slagali cvjetni aranžmani i gnijezda s pilićima, na rivama miješale divovske fritaje, a gostima su se u restoranima servirale pince i kuhana šunka.

Prošloga vikenda dočekali smo samo našijence koji su zbog koronavirusa zapeli u raznim dijelovima svijeta pa su u nekoliko valova repatrijacije vraćeni u domovinu. Gdje će odmah u samoizolaciju.

U Velikom tjednu nakon Cvjetnice lani su već svi dućani bili poharani, nije više bilo ni boja ni naljepnica za jaja, čokoladni zečići naprosto su planuli, a mnogi mladi janjci glavom su platili vazmeno slavlje. Kafići na zagrebačkoj špici, splitskoj rivi, zadarskoj Kalelargi i riječkom Korzu bili su prepuni, a crkvama se prelijevala masa koja je došla obaviti svoju svetu dužnost, blagosloviti košarice s jelom i čuti propovijed na uskrsnoj misi.

Eh, to su tek slike kojih se sa sjetom sjećamo iako mi je, da budem iskrena, išla na živce šopingmanija u kombinaciji s vjerskim ludilom i histerijom oko mladog luka i rotkvica, tulipana, mimoza, cicamaca i ostalog čime se natovare fine zagrebačke milostive prilikom pohoda na Dolac i ostale placeve na Veliku subotu. Išli su mi, naravno, na živce i turisti, osobito oni iz Azije kojima je Hrvatska u svako doba godine osobito srcu prirasla. Ove godine, opremljeni maskama i rukavicama, strpljivo ćemo čekati u redovima pred dućanima držeći razmak od dva metra, a kad se napokon domognemo polica, vjerojatno će nam biti važnije kupiti novu zalihu toalet-papira, brašna, tijesta, soli i higijenskih potrepština, nego uskršnju galanteriju. A o turistima možemo samo sanjati. Od gospodarske korona-kataklizme možda će neku korist ipak izvući mali OPG-ovi i peradari, s obzirom na to da je online potražnja za domaćim proizvodima, a osobito jajima koja dostavljaju na kućni prag, porasla do neslućenih razmjera.

Iako smo mislili da će se taj turistički balon od sapunice rastezati u nedogled i eventualno jednom u dalekoj budućnosti puknuti kada se neka budaletina zaleti preko granice starim golfom punim eksploziva i upriliči omanji teroristički napad, što bi otjeralo strance iz Lijepe naše kao što je bio slučaj s Egiptom, Tunisom i Turskom (od čega smo mi nemalo profitirali) – još razorniji efekt ima pandemija koronavirusa.

Badava su nas neki mudri ekonomisti upozoravali da ne treba stavljati sva jaja u istu košaru, da bi možda bilo pametno razvijati neku proizvodnju, spasiti poljoprivredu ili sačuvati industriju koju nismo uspjeli sasvim potaracati u Tuđmanovoj eri privatizacije, kad ih se nije slušalo. Jer tko je lud da se odrekne lake zarade, na koju su se mnogi uz jadransku obalu tijekom desetljeća navikli. Radiš tri, četiri mjeseca, a onda cijelu godinu uživaš u zaradi! Što je najgore, na sličan način razmišljanja navukli su se i oni u glavnom gradu svih Rvata, koji je iz nedokučivih razloga u posljednjih nekoliko sezona počeo obarati turističke rekorde. Uvelike su za to bili zaslužni Koreanci, Kinezi i Japanci, kojima smo mi valjda čista egzotika.

I tako, osim što je svaki kvadrat u Dubrovniku unutar gradskih zidina prodan za suho zlato ili pretvoren u apartman koji se za suho zlato iznajmljuje, isto se dogodilo i u Rovinju, Splitu, Zadru, Hvaru, pa i u rvackoj metropoli.

A sada je sve to palo u vodu. Zagreb je doživio dvostruki baksuz; razorni potres uništio je tisuće zgrada u Donjem i Gornjem gradu, a među njima i apartmane u centru iz kojih su se vlasnici iselili kako bi mogli ostvarivati pozamašan prihod na ljetnim, adventskim, prvomajskim i uskrsnim turistima. A od svih njih, do daljnjega – šipak. Što se stanova tiče, kao što je poznato, Mile Fontana izjavio je kako mu ne pada na pamet da Grad sudjeluje u obnovi privatne imovine, odbivši s gnušanjem pomoć države. Jer valjda on i njegovi pajde i kumovi poduzetnici najbolje znaju kako iskoristiti onih 850 milijuna kuna koje Zagreb godišnje uplaćuje u Fond za izravnavanje, a koje od premijera traži da mu vrati.

Treba li posebno spominjati da je već počelo lešinarenje nad ostarjelim vlasnicima neuseljivih nekretnina na atraktivnim lokacijama u strogom centru grada, kojima šakali koronavirusa nude sitne pare kako bi im riješili stambeno pitanje negdje daleko na periferiji, gdje je kvadrat jeftiniji. Recimo, u Jelkovcu. Gradonačelnik je, dakako, gluh i slijep na takve pojave jer možda već ima ideje za neke megalomanske interpolacije na mjestu povijesnih građevina. Poput, na primjer, betonskog monstruma bez prozora koji je niknuo na mjestu bivše straćare u vlasništvu njegove supruge na početku Preradovićeve. A u takve se projekte uvijek može lijepo ugraditi i zgrnuti basnoslovne svote.

Osim toga, s obzirom na stanje arhitekture iz 18. i 19. stoljeća – muzeje, galerije, kazališta, Glazbeni zavod, zvonik katedrale – i brojne kulturne spomenike, ni nakon pandemije koronavirusa Zagreb se ne treba nadati navali turista jer će za sveobuhvatnu obnovu starogradske jezgre trebati od 8 do 10 godina.

Tako barem tvrdi Milan Bandić, koji se u ovim teškim vremenima pokazao nesposobnijim i bešćutnijim nego što su i najgori politički neprijatelji očekivali. Sva sreća da despot iz Pogane Vlake nije uspio zatući duh zagrebačkih volontera, od statičara do alpinista, koji iz najplemenitijih pobuda pomažu stanovnicima oštećenih građevina, uklanjaju dimnjake, procjenjuju štetu i rade sve ono što bi inače trebala raditi organizirana gradska vlast. Zato je gradonačelnik, uvjerljivo najnepopularniji političar prošloga mjeseca, dva tjedna nakon potresa počeo peglati imidž i organizirati podnevne pressice ne bi li pokazao da i njegove službe i uhljebi nešto rade.

Jednako bešćutnom pokazala se i Crkva u Rvata, koja osim molitve i duhovne obnove, uz sjećanje na muku Kristovu, nije ponudila konkretniju pomoć stradalima iako uživa u izobilju, parama i nekretninama. Čak ni iz bogatog Međugorja, u kojem s Gospom stoluje Zdravko Mamić, nisu poslali neku značajniju svotu, vjerojatno u opravdanom strahu od pada broja hodočasnika, koji su im do sada ostavili milijarde. U čvrstoj valuti.

Nemojte dolaziti u crkvu – mi dolazimo k vama, nova je krilatica hrvatskog klera. Toga se, doduše, nisu baš svi dosljedno pridržavali, pa je tako vjerojatno svećenik u Solinu koji je šmrcao, kašljao i pljuvao na misi u doba kada su masovna okupljanja već bila zabranjena, uspio zaraziti pola mjesta, koje je postalo novo žarište epidemije. A i revni župnik u splitskom Predgrađu nije se previše obazirao na zabrane, pozvavši vjernike u crkvu na samu Cvjetnicu, tako da ih je na kraju morala rastjerivati policija. Hoće li Bog ili Vatikan sankcionirati svog odmetnutog pastira, još nije poznato.

No iako će ostati uskraćeni za milodare na svim onim misama koje će se održati u praznim crkvama, mnogi su svećenici, zahvaljujući blagodatima moderne tehnologije, postali zvijezde Facebooka i You Tubea pa će ubuduće možda još i više zarađivati na klikovima i pratiteljima, kao influenceri.

Ako je smisao Uskrsa nada u novi život, pitanje je hoće li nakon korona-korizme i muka po epidemiji hrvatsko društvo postati solidarnije, skromnije, humanije – ili ćemo se već za nekoliko mjeseci vratiti starim grijesima i pohlepi. Osobito onoj u turizmu. A uslijed opće kataklizme, očekivano su uskrsnuli samo visoki rejtinzi premijera i HDZ-a, zahvaljujući ministru Berošu u kojem narod vidi spasitelja. Nadajmo se da ga zbog rastuće popularnosti, kada sve prođe, njegovi stranački drugari neće pribiti na križ.

Komentiraj