I nebo je plakalo nad Rvackom u nedjelju, na praznik demokracije i dan predsjedničkih izbora. A kako i ne bi kad je postojala ozbiljna opasnost da kandidat klerofašističkih snaga, narodni zabavljač Miroslav Škoro, uđe u drugi krug i širom otvori kapiju Bujancima, Hasanbegovićima, Zekanovićima, Glasnovićima i inim kreaturama koje su iz svog desničarskog mraka ponovo izmigoljile na političku scenu. Kolektivni intelektualac, kako je Stipe Mesić definirao birače, probudio se iz zimskog sna rvacke šutnje i spriječio takav alarmantni slijed događaja, koji bi nas definitivno odvukao natrag u mračne devedesete i dao konačni legitimitet ustašluku i opasnom povijesnom revizionizmu.

No iako je Zoran Milanović osvojio prvo mjesto u trci za drugi krug, ne treba zaboraviti da ništa nije gotovo dok nije gotovo i da se sprema mobilizacija na desnici, dok on treba motivirati onu drugu, građansku Hrvatsku da za dva tjedna masovno izađe na izbore. Jer već nakon objave službenih rezultata prvog kruga izbora, uslijed gubitničke atmosfere, iz HDZ-ta su počeli vabiti Škorine birače, koje smatraju svojim zabludjelim ovcama. Pitanje je samo mrze li zabludjeli Plenkovića više nego Kolindu i jesu li ga spremni rušiti pod svaku cijenu. Pa makar zbog toga morali glasati za mrskog kandidata SDP-a.

Čini se da je to doprlo do mozga i samom Milanoviću, koji je u svom pobjedničkom govoru prvi put uspio pobijediti samoga sebe, zatomiti aroganciju i obratiti se pomirljivim tonovima svim građanima Hrvatske, onima koji ga vole, kao i onima koji ga očima ne mogu vidjeti. Svima njima obećao je da će, kada postane predsjednik, njegova jedina vjera biti Ustav Republike Hrvatske. „Država nisam ja“, znakovito reče Zoki i posluživši se sintagmom Ante Gotovine „ratovi su gotovi“, pozvao je na civiliziranu, građansku utakmicu, u kojoj na kraju treba pobijediti bolji. A to je, naravno, on!

Reklo bi se – prosvijetlilo ga u pravom trenutku, baš kad smo pomislili da nikada neće moći svladati svoj znameniti karakter i bahatost koji su svojedobno i kumovali usponu Tomislava Karamarka i puštanju zloduha iz boce, kao i podjelama u naciji razorenoj ideološko-nacionalističkim rovovskim borbama.

No čini se da je puk vulgaris nakon pet godina jednoumlja na oba brda i nazadovanja u smjeru Orbánove Mađarske i Poljske Jarosław Kaczyński ipak željan nekih promjena. Pa makar samo u retorici, jer je i najdobronamjernijim i najvjernijim HDZ-tovim biračima dosadilo crvenjeti se od srama svaki put kad aktualna predsjednica otvori usta. Kao što je i Plenkiju vjerojatno dosadilo neprestano kontrolirati štetu nakon njenih javnih istupa.

Osjetilo se to i na karminama u HDZ-tovu stožeru u kojem je neki beznadni kolovođa urlao „Pobjeda! Hrvatska! Vukovar!“ dok se neprirodno vesela Čokolinda, nekontrolirano grleći Jakova i škiljeći u šalabahter, opet zaklinjala u domoljublje, branitelje, Domovinski rat, demografiju i zajedništvo do kojeg nas je navodno ona osobno dovela nakon petnaest godina lutanja. A sad ga želi održati ujedinivši se sa Škorinom sljedbom, čiju je poruku, reče, čula, primila na znanje i razumjela. Bla bla bla! Jao si ga nama!

Sva sreća da postoji izborna šutnja jer da je prvi krug predizbornog cirkusa Kolinde Nacionale potrajao još koji dan, Andreju Plenkoviću i njegovim ministrima presahnule bi ideje kako tumačiti predsjedničina sve bizarnija trabunjanja i sve nesuvislije izjave, odnosno kako braniti neobranjivo. Naime, kad smo već pomislili da je performansom u Osijeku – gdje je lamatala rukama, afektirala do boli, zavijala nekim izmišljenim književnim rvackim jezikom i zazivala Lukicu Modrića – dosegla svoj vrhunac, dogodio se Vukovar. A tamo je u transu izvalila kako svim poginulima sigurno nije žao što su poginuli jer Hrvatska je tu. A na njenom je čelu Kolinda, najbolja predsjednica nakon neumrlog Franje! Pa tko ne bi sretan umro zbog takvog motiva?

Veliku uslugu Čokolindi napravio je potencijalni Hitler iz našeg sokaka Miroslav Škoro, koji se pogubio na dosadnom televizijskom sučeljavanju jedanaestero kandidata i izgledao kao drveni lutak. Budući da je netom prije toga najavio da bi pomilovao vođu Vitezova Pakračke poljane, osuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa, dao je puno materijala jedinoj istinskoj ljevičarskoj kandidatkinji i predstavnici prezrenih, obespravljenih i radničke klase Katarini Peović. Ona ga je uništila svojim nastupom i izgovorila sve što su Milanovićevi birači željeli od njega čuti. Ali nisu.

Za razliku od SDP-a, koji Zoranu nije organizirao završne spektakle u sportskim dvoranama, možda i zato što je švorc, HDZ nije štedio para kada je njihova pobjeda u pitanju. Kad je Plenki bio cicija? Ima se i za srcedrapateljne TV spotove, scenografiju i light show i plave šuškave jakne i video wall u Ciboni! A bogami su i stranački jastrebovi zdušno potegnuli i poderali grlo hvaleći svoju kandidatkinju i uvjeravajući zavedene i razočarane članove da se odupru sirenskom zovu Škorinih obećanja. I baš kad su se mnogi pitali kamo je nestao čovjek zvan Milijan Brkić, nekada Vaso, on se pojavio u punom sjaju i čvrsto stao uz ženu, majku i predsjednicu Kolindu. S figom u džepu ili ne, teško je procijeniti, jer Vaso voli zakulisne igre i odličan je glumac. Za razliku od Steve Culeja kojem ne pada na pamet glumatati, već je izišao iz ormara i osvanuo u Škorinu stožeru. Pa bi mogao izletjeti iz HDZ-ta.

Iako se i Vasi, a i Ivanu Penavi skoro jezik sasušio, morali su, radi gazde Plenkovića i prividnog mira u kući, držati vatrene motivacijske govore i kleti se u svoju lojalnost HDZ-u. I tako se na krilima stranačke stege i smrtnoga straha HDZ-tovih bezbrojnih uhljeba od gubitka privilegija, Kolinda Nacionale nekako domogla drugog kruga predsjedničkih izbora. Nitko normalan ne bi sada želio biti u koži Plenkijevoj ekipi, bude li aktualna predsjednica zbog panike nastavila izvaljivati vjerojatno još veće gluparije. Tim više što kraljici gafova debate jedan na jedan, osobito ako je onaj drugi napaljeni Zoka Milanović, nikako ne leže.

No istinski pobjednik prvog kruga predsjedničkih izbora zapravo je Dario Juričan, alias Milan Bandić, koji je građanima Zagreba i USKOK-u svojom kampanjom napravio veliku uslugu. I iznio u javnost sve ono što službene istrage u slučaju zagrebačkog gradonačelnika, rekordera po kaznenim prijavama u Rvata, nisu. Osim što je dosadnu predsjedničku kampanju doveo do apsurda i učinio je zabavnom, Juričan je u svom ljubavnom pismu mudroj i opreznoj liji, zagrebačkom gazdi, otkrio pikanterije koje o njemu znaju samo najintimniji plaćenici.

Na dan predizborne šutnje dogodio se i protest na Trgu Josipa Bana s kojeg su bijesni građani poručili gradonačelniku da odstupi i da mu je mjesto u bajboku. Mile Fontana, koji se pravi da ga se to ni najmanje ne dotikavle, nešto je nervozan posljednjih dana i skače na novinarke više nego obično. Iako trenutačno ima pametnijeg posla, možda premijer krajičkom mozga ipak percipira da sve to ne koristi rejtingu vladajućih i njegovoj vlastitoj poziciji u HDZ-tu. Pa bi mogao zamoliti Mileta da se suzdrži od daljnje podrške njegovoj kandidatkinji.

Od parade kiča i bombastičnih obećanja, glupavih slogana i dodvoravanja najnižim strastima najprimitivnijih birača, pomiješanih s predbožićnim ludilom, zvončićima i shopping groznicom u ovo sveto doba godine, svakog normalnog zaboljela je glava. Usprkos tome, ili baš zbog toga, velike urbane sredine ovoga puta pokazale su da im je dosta. I da Hrvatska ipak može bolje. Ili barem drugačije. Jer jedino građani svojim sudjelovanjem na izborima mogu kontrolirati štetu nastalu djelovanjem stranke osuđene zbog korupcije, protiv koje se Čokolinda navodno svim silama bori. Tako što bi Miletu Fontani nosila kolače u zatvor.

Ono što je sada preostalo Andreju Plenkoviću, dok je još u sedlu, jest raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora. Možda bi tako mogao zaskočiti Škorine obožavatelje koji ne odustaju od jurišanja na vlast i spavače u vlastitim redovima koji ga svim silama žele zbaciti s trona. Nema sumnje da bi mu intimno više odgovarao Zoka na drugom brdu. S njim se bar može pošteno posvađati, a štetu bi kontrolirao netko drugi.