OTROVNA POLITIKA: Kolindin američki san

Navikli smo se i na to da je predsjednici najdraža uloga žrtve u mrskoj Jugoslaviji, u kojoj je kao mesarska kći provodila idilično djetinjstvo na zelenim livadama Grobnika dok joj je vjetar mrsio kosu, a ona muzla krave. A onda je pod čizmom režima poslana u Ameriku da tamo maturira

Iako je izgledala kao da je pijana od sreće kada se iz New Yorka oduševljeno javljala za HTV, pokazalo se da Kolinda Nacionale samo puca od ponosa jer je svi tamo vole. Grle je, ljube, prepoznaju, pozdravljaju, žele se fotografirati s njom, ukratko – predmet je općeg obožavanja. Samo zato što je Hrvatica! A to je, kako reče, prekrasno biti svuda osim u Hrvatskoj. Od razgaljene predsjednice tako smo sasvim neočekivano saznali da joj je u domovini neugodno priznati svoju nacionalnu pripadnost, jer bi joj to valjda netko mogao zamjeriti. Na primjer onih 90 posto građana Hrvatske koji se deklariraju kao Hrvati, čak i ako to nisu. Ili onih preko 80 posto koji se deklariraju kao katolici, iako ne žive baš u skladu s vjerom, a i ne bi nešto plaćali crkveni porez kad bi ga neka Vlada slučajno imala muda ozakoniti? Ili bi je mogli zatući islamisti i iranski teroristi koji vrebaju na granici s BiH, a na koje se požalila u razgovoru s izraelskim predsjednikom? Ili možda Milorad Pupovac,Veljko Kajtazi i Furio Radin samo svojim postojanjem ugrožavaju njeno hrvatstvo?

U zemlji u kojoj u kojoj je hrvatovanje postalo nacionalni sport, a sve što postoji nosi naziv „hrvatsko“ – od kazališta do autokluba – teško je shvatiti što je predsjednica točno htjela reći. Čak ako i zanemarimo posebna raspoloženja u kojima se povremeno nalazi. Ni vižlastom Gordanu Jandrokoviću Njonji nije to bilo sasvim jasno pa je uz šeretski osmijeh znakovito izjavio kako je njemu prekrasno biti Hrvat, ma gdje bio. Pa i u Hrvatskoj. Recimo, da je Kinez, on bi bio duboko nesretan.

Da predsjednica ima loše pamćenje, a i osebujno tumači povijest, na to smo se već navikli. Navikli smo se i da joj je najdraža uloga žrtve u mrskoj Jugoslaviji, u kojoj je kao mesarska kći provodila idilično djetinjstvo na zelenim livadama Grobnika dok joj je vjetar mrsio kosu, a ona muzla krave. A onda je pod čizmom režima poslana u Ameriku da tamo maturira. Već iz njene romansirane biografije na prvi pogled bilo je vidljivo koliko je patila jer nije smjela reći da je Hrvatica. Još veće traume na njenoj krhkoj psihi ostavila je činjenica da joj nije bilo dopušteno pjevati kajkavske popevke, koje su inače osobito omiljene na Grobniku. No budući da je davnih godina kada su skladani stihovi poput onih „Vek i večno naj bu živel narod Horvatski“ ili pak poznate napitnice „I zato braćo pime ga, dok ne puuuuk…ne zora, to je stara navada hrvatskog naroda!“ Koli još piškila u pelene, možda je shvatljivo zašto se toga ne sjeća. I zašto misli da ih nije smjela pjevati dok su ih drugi urlali iz sveg glasa. Teže je objasniti zašto je nedavno u Krapini potreseno tvrdila da je poznata kajkavska uspješnica „Došel bum doma sel si bum pod brajde“ iz 1999. bila zabranjena. Osim ako je željela podebljati dramski dojam.

Vjerojatno je iz istog razloga zaboravila da Jugoslavija nije bila iza željezne zavjese i da su generacije onih koji se nisu željeli uvlačiti u dupe Komunističkoj partiji najnormalnije išle na vjeronauk, krstile djecu, odlazile na mise i pjevale u crkvenom zboru. Pa čak i ona, iako je sama priznala da joj je slon prdnuo u uho i da je povremeno „uštonavala“ iliti falšala. Što rado čini i danas jer nema dovoljno vremena za vježbu svog lirskog soprana.

I sad kad se jedva nekako oporavila od nestašice voćnih jogurta u Jugoslaviji i zabrana pjevanja zagorskih popevki, predsjednica je morala razotkriti među svojim američkim prijateljima da je i dalje žrtva u vlastitoj zemlji i da osjeća nelagodu kao Hrvatica u Hrvatskoj. Iako je bivanje Hrvatom odavno postalo profesija svakom drugom političaru, a osobito pripadnicima HVIDRA-e.

Žrtve su i Branimir Glavaš, i Željka Markić, i Bruna Esih, i Ljubo Ćesić Rojs, i Željko Glasnović, i Zlatko Hasanbegović, i Hrvoje Zekanović, kao i ostali desničarski jurišnici kojima se neprestano priviđaju jugoslavensko-komunistički komesari, partizanke s neobrijanim nogama i izdajnici hrvatstva kao takvog. Jedan od najkorpulentnijih mučenika je i Anto Đapić, koji se odlučio kandidirati za predsjednika Republike kako bi svi razočarani Rvatine konačno imali za koga glasati. Jer HDZ za njega i njegovu sljedbu nije dovoljno očistio Hrvatsku od manjina i antifašizma. A netko mora, zar ne?

Premda se baš njima očito željela svidjeti, čini se da Kolindina spontana jadikovka preko bare nije pala na plodno tlo. Hrvoje Zekanović, na primjer, izjavio je da ga vesele njeni politički gafovi jer on ionako odavno radi za drugog kandidata. Miroslava Škoru. Koji je isto najviše volio biti Hrvat u Americi. Gdje je tamburom branio voljenu domovinu skladajući visokotiražne domoljubne uspješnice. I nije se zamarao frontom. No kako je u međuvremenu postao ikona radikalne desnice i najavio da će zabraniti SDSS, nikome to previše ne smeta. Dapače, to je glazba za njihove uši zbog koje ga i u HVIDRA-i vole. Osobito dok opet predizborno linčuju Milorada Pupovca, tražeći da ga se hapsi i izbaci iz vladajuće većine. Pa i pod cijenu smjene vlastitog predsjednika Josipa Đakića Jope jer, po njihovu ukusu, nije dovoljno radikalan i previše sluša Andreja Plenkovića. Zato je lukavi Škoro i najavio da će se pridružiti prosvjedima branitelja u Vukovaru – ako ih bude, a moglo bi. Ukratko, Kolindu branitelji više ne gotive, a ni Bujanec je ne zove u svoju emisiju. Iako se iz petnih žila trudi ponovo zadobiti njegovu ljubav, kao ugrožena Hrvatica.

Ako itko u ovom trenutku razumije predsjednicu, onda je to Plenkijeva kandidatkinja za potpredsjednicu Europske komisije Dubravka Šuica. I ona je omiljena po cijeloj Europi, u Strasbourgu i Bruxellesu, dok je u Hrvatskoj ugrožavaju razne lijevo orijentirane nevladine udruge i pokvarena opozicija. A osobito GONG koji svojim zlobnim pismom zastupnicima Europskog parlamenta želi naštetiti Hrvatskoj i njenom ugledu u svijetu. Taj nečuveni bezobrazluk kojim se traži očitovanje o porijeklu imovine nesrazmjerne primanjima bivše profesorice engleskog i gradonačelnice Dubrovnika, ravan je veleizdaji. To nam je nam iz srca Europske unije poručio premijer Plenković, vidno bijesan zbog protuhrvatske urote na međunarodnoj sceni. Jer ako je netko Hrvat i HDZ-tovac i to s ponosom ističe, što ga tamo neko glupo parlamentarno tijelo ima ispitivati otkud mu nekretnine i pokretnine vrijedne pet milijuna eura?

Jedino što je moglo pokvariti Kolindin idilični boravak u Americi izjave su predsjednika predsjedništva BiH Željka Komšića u UN-u o pojedinim hrvatskim političarima koji negiraju genocid na Srbima, Židovima i Romima u NDH. No kako se u međuvremenu vratila u Rvacku i s Milijanom Brkićem, nekada Vasom, razletjela na sijaset misa u povodu dana sv. Mihovila, ni to je nije uspjelo izbaciti iz takta. Već je Komšiću samo poručila da je nelegitiman i irelevantan u svakom pogledu. Sva sreća da je on briga druge države, jer bi inače HVIDRA i njega valjda tužila DORH-u.

Zanimljivo je kako njegove izjave posebno dižu tlak onima koji doista relativiziraju zločinačku prirodu NDH, a poslovično se skrivaju iza osude „svih totalitarnih režima“. Osim dijela napaljenog desničarskog svećenstva, jedna od njih je i predsjednica Republike, koja ponovo tvrdi da je „za dom spremni!“ stari hrvatski pozdrav i oplakuje ubijene pripadnike poražene ustaške vojske u svakoj prilici. Uostalom, dovoljno je pročitati njen intervju Hrvatskom tjedniku kojim je najavila predsjedničku kandidaturu, dok je službena objava i dalje na čekanju. Iako je stožer formiran, a nacija ne spava od iščekivanja. Da je nije pokolebalo posljednje putovanje preko bare?

Uostalom, zašto se, pobogu, Kolinda toliko pati u Hrvatskoj, umjesto da lijepo hoda po Americi i viče da je Hrvatica, kad je to tamo tako prekrasno? Možda bi se tamo mogla kandidirati i za sljedeće predsjedničke izbore, kao ženska verzija Donalda Trumpa. Učinila bi uslugu i nama i sebi. I ostvarila svoj američki san.

Komentiraj