OTROVNA POLITIKA: Kasno paljenje

Sve dok se sam nije osjetio ugroženim, Plenković nije imao potrebu zauzeti jasan stav i osuditi militarizirani nacionalizam

Nažalost, morali su se dogoditi pokušaj trostrukog teškog ubojstva i ranjavanje nedužnog policajca pred zgradom Vlade na Markovu trgu da Andrej Plenković primijeti kako je hrvatsko društvo opasno radikalizirano. Anemični premijer očito ima kasno paljenje pa je pet godina prekasno počeo rigati vatru, i to u pogrešnom smjeru, poput plamenog jazavca, kako mu je poručio predsjednik Republike Zoran Milanović, koji je ovoga puta imao pravo.

Do sada Plenkija to očito nije previše zabrinjavalo jer on sam nije bio meta, iako su na opasne pojave, rastuću nesnošljivost, veličanje ustaštva i nasilje prema drugačijima i manjinama – a osobito onoj srpskoj – od početka njegova prvog mandata uzaludno upozoravali nezavisni mediji, civilne udruge i međunarodne organizacije. Kao i brojna istraživanja znanstvenih instituta koja su pokazivala zabrinjavajuće trendove ekstremizma upravo među mladima u Hrvatskoj.

Poput Trnoružice probuđene iz stoljetnog sna, premijer je konačno reagirao na metak za koji smatra da je bio namijenjen njemu osobno, a koji je primio potplaćeni hrvatski policajac bez pancirke i bez dugog oružja. Dakle, sve dok se sam nije osjetio ugroženim od potencijalnog terorističkog napada indoktriniranog i oružjem fasciniranog 22-godišnjaka, Plenković nije imao potrebu zauzeti jasan stav i osuditi militarizirani nacionalizam koji stoji iza tog tragičnog čina. Tek tada se sjetio obratiti svekolikoj javnosti tekstom koji je točan, ali anakron: „Svjedočimo radikalizaciji koja nije uvozna već hrvatski proizvod. Ovo ponašanje je uvjetovano informacijama pod kojima je taj mladić bio, nekim tko je na njega utjecao, izvorima iz kojih se napajao ovakvim porivom da napravi pokušaj ubojstva pred zgradom Vlade. Treba se pitati tko su akteri na političkoj sceni koji su utjecali na tog mladića… To je ozbiljan problem ekstremizma kojim se moramo ubuduće pozabaviti.“

Da je izgovorio nešto slično preuzimajući HDZ nakon mračne ere Tomislava Karamarka i carevanja opasnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, da nije na listi HDZ-ta uveo u Sabor ne samo njega, već i ostale desničarske kreature koje su svojim ispadima zagađivale javni prostor – od Steve Culeja i Brune Esih do Željka Glasnovića – možda Danijel Bezuk ne bi sanjao o tome kako skida Srbe kalašnjikovom. Ovako je, zahvaljujući vlasti HDZ-ta koja je godinama koketirala s nacionalizmom i najnižim strastima biračkog tijela, postao junak društvenih mreža na kojima mu posthumno čestitaju mržnjom zaslijepljeni istomišljenici. A gnijezdo u kojem su ga zadojili takvim idejama prilično izvjesno je njegov obiteljski dom. I otac branitelj s arsenalom ilegalnog oružja kojem je Danijel lako moguće imao pristup od najmlađe dobi. Nesretno dijete ispranog mozga, u nesretnim okolnostima, postalo je tako bešćutni ubojica.

Nema nikakve sumnje da je zloduh pušten iz boce – ili smrdljivog demižona, prema Zokijevoj definiciji – još 2013. s onim famoznim dvjema kolonama sjećanja u Vukovaru, kada državnom vrhu na čelu s Josipovićem i Milanovićem nije bilo dopušteno položiti vijence poginulima u Domovinskom ratu. Iza opstrukcije demokratski izabrane vlasti stajao je opskurni Stožer za obranu Vukovara na čelu s Josićem i Merčepom, uz neskrivenu podršku tadašnjeg gazde HDZ-ta Tomislava Karamarka. Tome su prethodili razbijanje ćiriličnih ploča i maksimalna zloupotreba žrtve Vukovara u političke svrhe, na čemu i dalje profitira vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, sve donedavno član HDZ-ta. A kojeg premijer sada posebno proziva zbog opravdavanja napada bezumnika na Markov trg.

Plenković koji optužuje Milanovića da je prvi pokrenuo sjeme mržnje i agresije u kampanji 2016., vrlo dobro zna da radikalizacija javnog diskursa, iživljavanje nad pojedincima srpske nacionalnosti, iscrtavanje svastika i ustaškog U po gradskim fasadama i trovanje mladih generacija nisu dolazili s lijeva. Ma koliko dugu jezičinu aktualni predsjednik Republike imao i ma koliko bile neprimjerene njegove izjave na nesretnom tajnom sastanku s Josipom Klemmom i njegovom klikom.

Teško da je itko mogao primijetiti da se netko posljednjih godina postrojavao s oružjem u rukama i petokrakom na čelu i pozivao na nasilje u ime komunizma. Kao što su to redovito činili Hitlerov dvojnik Marko Skejo, bivši zapovjednik IX. bojne HOS-a, i notorni Dražen Keleminec, predsjednik Autohtone Hrvatske stranke prava, i njihovi pristaše obučeni u crne uniforme, arlaučući „za dom spremni!“ – i u Kninu, i u Splitu, i u Zagrebu, i u Srbu. Dakako, nekažnjeno, zbog zabrinjavajuće neusklađenosti rvackog pravosuđa i kurvanjskih zaključaka Plenkovićevog povjerenstva za prošlost. Zahvaljujući takvoj praksi do sada je prošao lišo i desničarski estradni idol Marko Perković Thompson, čijim je koncertima koji redovito počinju istim pokličem posebno bio nadahnut i Danijel Bezuk.

Koliko je poznato, on se na društvenim mrežama nije referirao na stihove Hladnog piva ili fotografirao s majicom Che Guevare, već u onoj s obilježjima HOS-a. Kada je u posljednjoj poruci na Facebooku napisao „Dosta je bilo prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti“, vjerojatno je bio potaknut komentarima na profilu HOS-ovca Damira Markuša u čijem je klubu u Kutini trenirao, a u kojima se poziva na vješanje Plenkovića i Miloševića zbog „hrvatsko-srpske koalicije“. I dodaje: „Rokajte po izdajnicima!“ Što je Bezuk i učinio. Dakle, jasno je k’o dan da mržnja i pozivi na nasilje dolaze s desna, iz redova onih koji su razočarani novom Plenkovićevom centrističkom politikom i smatraju ga izdajicom.

U silnoj želji da izjednače desni i navodno lijevi ekstremizam, koji u Hrvatskoj ne postoji, potpredsjednik Vlade Tomo Medved usporedio je zločin na Markovu trgu s instalacijom zvijezde petokrake umjetnika Nemanje Cvijanovića na neboderu u Rijeci, što je više nego prozirno i besmisleno. Uostalom, nije li upravo Medved osobno sudjelovao u orgijanju šatoraša na čelu s Josipom Klemmom i Đurom Glogoškim, koje je kulminiralo prijetnjom plinskim bocama u Savskoj i nasilnim provaljivanjem u crkvu Sv. Marka. Treba li posebno podsjećati na to da su i Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović, kao i mnogi HDZ-tovi ministri, u predizborne svrhe gostovali u ozloglašenoj „Bujici“ čijeg ustašofilnog urednika Velimira Bujanca tada nisu doživljavali kao huškača. Dočim je Kolinda Nacionale svoju drugu kampanju započela u Hrvatskom tjedniku, desničarskom glasilu koje svakim svojim slovom poziva na nesnošljivost prema nacionalno i politički nepodobnim neistomišljenicima.

Ukratko, svi oni prema kojima bi premijer sada formirao sanitarni kordon jer nisu dovoljno osudili pokušaj ubojstva policajca i napad na hrvatsku vladu, bili su potencijalni koalicijski partneri čak i tijekom posljednjih korona-izbora. I Miroslav Škoro, kojeg je nazvao klaunom na političkoj sceni, i Ivan Penava, i Karolina Vidović Krišto, koja mu nije smetala dok je trovala naciju svojim skandaloznim istupima na ekranu HRT-a.

Tu novu ikonu radikalne desnice iz Domovinskog pokreta, opasniju od Željke Markić, Hrvoja Zekanovića i Ladislava Ilčića zajedno, u zvijezde je lansirala Ana Milić, majka glasnogovornika Vlade Marka Milića, koja i dalje vedri i oblači mozaičnim programom HRT-a. Upravo je ta urednica u svojim emisijama – od „Dobro jutro“ do „Dobar dan“ – davala prostor negatorima zločinačke prirode tzv. NDH, a osobito Jasenovca, Jastrebarskog i ostalih logora smrti. Poput, na primjer, Igora Vukića. Općepoznato je da je od dolaska Karamarka na čelo HDZ-ta, Hrvatska televizija prerasla u katolibansku utvrdu u kojoj caruje povijesni revizionizam pod palicom šefice Informativnog servisa i Karamarkove miljenice Katarine Periše-Čakarun, koja je, inače, po mnogima u teškom sukobu interesa zbog supruga Željka Čakaruna, načelnika Centra SOA-e Zagreb. A koju je vodstvo HRT-a, znakovito, ostavilo na istoj funkciji. Na pritužbe obezvlašćenog Programskog vijeća HRT-a i upozorenja na toksičnu ideologiju koju taj navodno javni medij nesmetano širi za naše pare, i premijer i njegova uzorita ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek ostali su gluhi i pravili se grbavi.

Ako sve navedeno nije utjecalo na formiranje izopačene svijesti Danijela Bezuka, pitanje je – a što jest? I konačno – kako je tome pridonijela Autokefalna Crkva u Rvata koja sada znakovito šuti?

No međusobna rafalna paljba između premijera i predsjednika Republike, koja se dodatno rasplamsala nakon napada na zgradu Vlade, nije ni najmanje pridonijela otkrivanju suštine problema, a još manje njegovu rješavanju. I zato bi i Zoki i Plenki, obojica na ego tripu, trebali više misliti na alarmantno psihičko stanje sve većeg broja građana, nego na vlastite povrijeđene taštine. Kasno paljenje ubuduće bi doista moglo biti fatalno.

Komentiraj