U slučaju Miroslava Škore radikalna desnica s velikim razumijevanjem prihvaća, pa čak i pozdravlja njegove megalomanske ideje o čvrstoj ruci jednog GAZDE NACIJE, za koje je teško povjerovati da dolaze iz usta ugodnog i pristojnog gospodina

Daj čovjeku vlast u ruke i vidjet ćeš kakav je, kaže stara narodna. Glazbenom poduzetniku Miroslavu Škori, miljeniku masa i krajnje desnice, nije trebalo dati vlast. Bilo je dovoljno je da ju je namirisao kako bi otkrio svu raskoš svojih opasnih namjera ako se ikada domogne Pantovčaka.

Prema Škorinim zahtjevima za samoga sebe kada jednom postane predsjednik, dosadašnji rekorder u egomaniji Mislav Kolakušić je mala beba. Aktualnu predsjednicu da i ne spominjemo. Iz ove perspektive njena neispunjena bulažnjenja o tome da će Hrvatska postati najrazvijenija zemlja Europske unije i svijeta, danas zvuče sasvim bezazleno i naivno u usporedbi s onim što Škoro najavljuje u svojim jednosmjernim i pomno dizajniranim porukama preko Facebooka. Osim što između njega i naroda neće biti remetilačkih faktora, poput političkih stranaka ili Sabora, prisvojit će i ovlasti koje nije imao čak ni neumrli predsjednik Franjo u ekstazi svoje diktature. Raspisivat će referendume, predlagati ustavne suce, s narodom donositi zakone, a onda, logično, i mijenjati Ustav kako mu je ćeif. Nije lud da se zadovolji skromnim manevarskim prostorom koji danas ima Kolinda Grabar-Kitarović, kraljica Balkana, a u kojem su se morali snalaziti kako su znali i umjeli i njeni prethodnici Stipe Mesić i Ivo Josipović. Da je njima dvojici palo na pamet zatražiti petinu navedenog, vjerojatno bi naopačke visjeli s vrha gelendera na Pantovčaku. Netko savjestan iz redova radikalne desnice pobrinuo bi se da im ništa slično nikada ne padne na pamet.

MEĐUTIM, U SLUČAJU MIROSLAVA ŠKORE ta ista desnica s velikim razumijevanjem prihvaća, pa čak i pozdravlja njegove megalomanske ideje o čvrstoj ruci jednog gazde nacije, za koje je teško povjerovati da dolaze iz usta ugodnog i pristojnog gospodina s doktoratom iz ekonomije. Da se radi o marketinškom triku kojim bi podvostručio cijene svojih koncerata i šaljivih nastupa po televizijama, čovjek bi mu čestitao na dosjetljivosti. No budući da je bio smrtno ozbiljan dok se u maniri Führera u usponu obraćao svom narodu, a i otkazao je nastup na Dan domovinske zahvalnosti u Kninu, koji sigurno nije bio jeftin, trebali bismo se poprilično zabrinuti. Slični likovi s estrade, kao što je poznato, pobijedili su i u nekim drugim zemljama, a naš domaći zabavljač publike uglavnom ruralnih korijena i upitnog glazbenog obrazovanja, koja otkida na stihove „Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo mene i mojih pajdaša”, u trenu se preobratio u Škoru opasnih namjera.

NE SAMO ŠTO JE POKAZAO NESKRIVENE AMBICIJE za preuzimanje svevlasti po principu jedan narod – jedan vođa, već je i dokazao da nema blage veze o tome kako funkcionira parlamentarna demokracija. Ili se samo pravi neinformiran, kako bi svojim tlapnjama zaveo nezadovoljnike u redovima razočaranih HDZ-tovaca i sljedbenike HRAST-a, HSP-a, Neovisnih za Hrvatsku, Suverenista i Željke Markić.

Je li uopće moguće da bivši diplomat i bivši zastupnik HDZ-ta u Hrvatskom saboru ne zna da mu je za promjenu Ustava potrebna dvotrećinska većina, što uključuje teške pregovore, natezanja i trgovinu parlamentarnih stranaka, dok on iza sebe nema nijednu? Barem ne službeno. I kako je to zamislio da predsjednik, o čijim postupcima odlučuje Ustavni sud, predlaže te iste suce? I zašto bi mu narod referendumom dao sve te ovlasti u ruke ako se na jedvite jade, uz pomoć prirode i njenih neumitnih procesa, riješio jednog takvog autoritarnog vođe? A kojem su se u poodmakloj fazi bolesti priviđali crveni, žuti i zeleni vragovi, dok je zemlju poput gusaka u magli vodio njegov moćni savjetnik s Pantovčaka, neuništivi Ivić Pašalić, poznatiji kao Herr Flick?

Ako sve to nije zamišljeno kao dobra provokacija, kako bi porasla tiraža domoljubno-bećarsko-narodnjačkih CD-a sa Škorinim hitovima u Australiji, Kanadi i Novom Zelandu, onda se radi o vrhunskom manipulatoru koji se namjerno obraća skromno obrazovanim slojevima stanovništva i prodaje im jeftine populističke bureke. Kao dobar račundžija, doktor Škoro očito je procijenio da većinu biračkog tijela čine primitivni, bijesni i siromašni, koji zazivaju poštenog diktatora na čelu Rvacke. A u toj je ulozi prepoznao samog sebe. I dok je neumrli Franjo grmio da je spreman pregovarati i s crnim vragom za dobrobit Hrvatske, tko zna s kim je sve Miroslav Škoro u stanju krenuti u savez, ne bi li se domogao Pantovčaka i postao novi Hitler iz našeg sokaka.

Možda je zato Kolinda i djelovala tako pokislo i krotko na svojoj maloj seoskoj zabavi u povodu Dana državnosti. Taman kad je ponovo krenula grabiti udesno, diskretno zazivajući Thompsonovu podršku, Škoro joj je pokazao da uvijek može desnije. Sudeći po oduševljenim reakcijama prirodnog biračkog tijela HDZ-ta, uspješno je preoteo svu ljubav njenih bivših simpatizera, klera, Crkve i radikalne desnice, koju je svojedobno znalački disciplinirao majstor stranačke logistike Milijan Brkić, nekada Vaso. Čiju naklonost je predsjednica također izgubila.

A ni Andrej Plenković nije nešto raspoložen u posljednje vrijeme. Gutajući govna za Lovru Kuščevića, opravdavajući višestruke muljaže s nekretninama zbog kojih bi u nekoj drugoj i civiliziranoj zemlji ministar odavno otperjao, anemični premijer sam sebi jamu kopa. Da ne spominjemo kako se doveo u situaciju da ga ucjenjuju strančice u nestanku, poput HNS-a ili HSLS-a, dok mu popularni narodni grešnik Mile Fontana pruža javnu podršku. I postat će mu glavni koalicijski partner. Pa što mu sve to uopće treba?

NAKON NIZA AFERA KOJE SUSTIŽU JEDNA DRUGU – od Martine Dalić, Milijanovih SMS-ova preko Zdravka Marića i imenjaka mu Gorana, Tomislava Tolušića i Gabrijele Žalac, koji sami ne znaju koliko kuća, kvadrata i automobila posjeduju i kako su ih se dokopali – Plenkiju koji uporno brani neobranjivo bit će teško dokazati da to radi iz principa i urođene bodulske tvrdoglavosti, a ne iz nekih drugih, sitnosopstveničkih razloga. I bit će kasno da se kaje kada se dokaže da čudesno bogaćenje bivšeg zaboravnog načelnika Nerežišća nije samo rezultat tehničkog propusta. I da to sve skupa nema veze s božjom velikodušnošću i Lovrinim radnim elanom, već s osobnim talentom za varanje države i zlouporabu ovlasti.

Jer ministar uprave, poznat po tome što je svakoga dana bezrazložno sretan dok pozdravlja s „hvaljen Isus i Marija”, ne samo da nije upisao puste nekretnine u katastar, već je i sam od sebe otkupljivao iste i preprodavao ih za trostruku cijenu, dočim je njegova supruga bila jednako spretna s pašnjacima koji su postali jako skupi nakon izmjene urbanističkog plana. Dakako, u doba načelnikovanja njenog zakonitog. Čak je i uzorita Kolinda ovih dana pozivala političare na moralnu odgovornost zbog koje, navodno, osviješteni u HDZ-tu misle da bi Lovro konačno morao pasti. ‘Ko o čemu, HDZ o poštenju!

Budući da muda, a ni političke volje da se obračuna s mangupima u svojoj vladi kronično nema, dok stranku kojoj je na čelu mijenjati ne može jer je većini grabež upisan u genima, neodlučnom premijeru koji mrzi ultimatume bilo bi najmudrije da se okani ćorava posla i vrati otkud je i došao. U Bruxelles, kamo prirodno pripada, za razliku od HDZ-ta gdje ga ionako doživljavaju kao strano tijelo. Dočim im je Miroslav Škoro puno bliži, što prilično ždere Kolindu Nacionale pa se, u možebitnom iščekivanju bolje ponude iz inozemstva, još uvijek nećka oko vlastite predsjedničke kandidature. Vjerojatno ju je dodatno iznervirala i činjenica da je njena davnašnja konkurentica iz Ministarstva vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić upravo izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe, za plaću od 300 tisuća eura godišnje bruto. Zbog čega će biti odlično zbrinuta kad jednom postane umirovljenica, što je Kolindi samo narajcalo maštu.

Ukratko, da je predsjednica na Plenkijevu mjestu i da je njeno ime doista u igri za neke masno plaćene funkcije u europskim institucijama, ne bi časila časa. Već bi razmišljala o svojoj međunarodnoj karijeri i deviznoj penziji u Rvackoj, što i Andreju od srca preporučujemo. Jer ako pobijedi Škoro, bit će dovoljan jedan vođa na čelu države. Premijer će biti sasvim suvišan.