Čini se da je sustav POD PALICOM ANDREJA PLENKOVIĆA započeo borbu protiv parasustava koji kontrolira i policiju i tajne službe i pravosuđe. Jer kumovi i šoferi ionako su vladali zemljom od njezina nastanka – od Vladimira Zagorca koji je bio šofer generala Ivana Čermaka, preko Ljube Ćesića Rojsa, koji je prije nego što je postao general vozio autobus, do Milijana Brkića koji je bio vozač Nikice Gabrića

Je li Milijan Brkić, nekada Vaso, napokon dolijao i sapleo se u vlastite podzemno-policijsko-kumske spletke u aferi lažnih e-mailova Franje Varge i dokle će ići istraga za koju se svi, od premijera naniže, kunu da će ići do kraja, tek nam je vidjeti. Je li zbog kuma Vase procurila informacija o policijskoj istrazi i je li kum Curić time vraćao neku uslugu, tko bi ga znao. No kao što reče anemični Andrej, nemojmo prejudicirati, jer Blaž Curić je Blaž Curić, a Milijan Brkić je Milijan Brkić. Iako su bili k’o prst i nokat, još uvijek nisu jedno. Koliko daleko je Plenki spreman ići u situaciji u kojoj mu je glava njegova zamjenika ponuđena na pladnju, vidjet ćemo. Bilo kako bilo, taj kriminalistički zaplet u kojemu su službe tjerale lisicu, a istjerale medvjeda, došao mu je k’o kec na asa u situaciji u kojoj se svim sredstvima bori protiv najavljenih desničarskih prosvjeda u Vukovaru. Za koje se, kako je izjavio, „iz aviona vidi koliko je zainteresiranih da na tom valu dobiju neki zamah“. A Vaso na kojeg je možda u magli pomislio, pravi se da nije odavde. I preko kriptiranih postova na fejsu znakovito poručuje da mu je poslanje boriti se za svoj narod i voditi putem istine, a ne zavoditi.

ZAVODIO ILI NE, čini se da je pod parolom „tiha voda brege dere“ sustav pod palicom Andreja Plenkovića započeo borbu protiv parasustava koji, kao što i maloumni naslućuju, godinama kontrolira i policiju i tajne službe i pravosuđe, bez obzira na to tko je na vlasti. Jer kumovi, šoferi i povjesničari ionako su vladali zemljom od njezina nastanka – od Vladimira Zagorca koji je bio šofer generala Ivana Čermaka da bi uskoro i sam postao general, preko Ljube Ćesića Rojsa, koji je prije nego što je postao general sam vozio svoj autobus, do Milijana Brkića koji je svojedobno bio zaposlen kao vozač Nikice Gabrića. Sve dok ga povjesničar Toma Karamarko nije iskopao iz anonimnosti, da bi ga nakon toga krenula vrtoglava karijera – od vrha SOA-e do pozicije zamjenika ravnatelja policije. Naravno, sve to bez diplome Policijske akademije, za koju se nešto kasnije saznalo da ju je, eto, nehotice plagirao. „Dvaput je dvaput!“ slavodobitno je komentirao Milijan svoj diplomski rad obranjen iz drugog pokušaja 2017., čime je dokazao neobičnu političku izdržljivost s efektom teflonske tave.

Uostalom, nije li najpoznatiji povjesničar u ‘Rvata – Franjo Tuđman i započeo tradiciju promoviranja šofera u generale, špijune i visokopozicionirane policijske dužnosnike koji su, zahvaljujući dobrim startnim pozicijama u HDZ-tu, desetljećima betonirali svoj obavještajni podzemni sustav, koji nitko do sada nije uspio do kraja demontirati. Hoće li to uspjeti anemičnom Plenkoviću ili će se zadovoljiti tek smanjivanjem apetita i utjecaja desničarskih jastrebova u svojim redovima, možemo samo spekulirati. Nitko od nas nije Nostradamus, k’o što reče Milijan.

NO U STRANCI u kojoj teren kontroliraju bivši šoferčine i pritajeni povjesničari poput Tome Karamarka, s Vasom ili bez njega za operativnim kormilom, neće se puno promijeniti. Jer stranačka baza, premrežena kumsko-rodovsko-plemensko-zemljačkim vezama i ortaklucima, doživljava Andreja kao strano tijelo ma koliko se on metodom nečinjenja trudio približiti narodskom mentalitetu svojih birača. Za razliku od Ćaće Sanadera, koji je HDZ-tom vladao čvrstom rukom i u startu odstranio radikale koji su mu mogli pomutiti put k euroatlantskim integracijama, Plenki se kasno sjetio pokazati tko je gazda. A mogao je. Mogao je i trebao odlučnije i jasnije reagirati na govor mržnje u javnom prostoru i pokušaje revizije povijesti u kojima sudjeluju i članovi njegove stranke, mogao je poslati bager na spomen-ploču HOS-ovcima s pozdravom „za dom spremni“ pred vratima Jasenovca, umjesto da je premjesti u Slunj – a nije. Mogao je ukinuti pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad ustašoidnim skupom u Bleiburgu i prije nego što su na to reagirali Austrijanci, mogao se ograditi od javne rehabilitacije osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca u kojoj su sudjelovali njegovi ministri, kao što su i držali govore na komemoracijama za pripadnike ustaške vojske u Plitvicama, pa nije. Nije ni trepnuo ni kada je zabranjen Bajagin koncert u Karlovcu, dok je Marko Perković Thompson na Dan pobjede urlao „za dom spremni“ na derneku u Glini. Prvi put odbrusio je braniteljskim udrugama da mu neće određivati koalicijske partnere tek kada mu je zbog demoniziranja Milorada Pupovca ugrožena saborska većina. Zašto se onda čudi kada tog istog Milorada Pupovca divljaci usred Zagreba gađaju ostacima hrane?

Utoliko licemjernije zvuči Plenkijeva izjava da „trebamo učiniti apsolutno sve da se preveniraju bilo kakve tenzije u društvu, govor mržnje i stigmatizacija“, na koju se uvjerljivo, kako samo on to zna, nadovezao oktroirani predsjednik Sabora Gordan Jandroković-Njonjo, a i ministar Tomo Medved, izjavivši da „mi branitelji osuđujemo svaki oblik nasilja“. Zar čovjek pati od akutne amnezije pa se ne sjeća zahtjeva braniteljskih udruga da se o Pupovcu održi posebna saborska rasprava? Zar sve to nije bio poziv na nasilje? Ne samo verbalno. Svi odreda iznenađeni i uvređeni zgražaju se tako nad napadom na zastupnike SDSS-a Milorada Pupovca i Borisa Miloševića i nikako im nije jasno otkud ta eskalacija nacionalne i svake druge netrpeljivosti. Kao da su sjedili na ušima dok je Stevo Culej prozivao Pupovca zbog četnikovanja, a ostrašćeni ratni veterani tražili njegovo očitovanje o Vučićevu govoru u Bačkoj Palanki i o Domovinskom ratu. Kao da ne gledaju Hrvatsku televiziju, po mnogima utvrdu katoličke džamahirije, koja gotovo na dnevnoj bazi negira Holokaust u Jasenovcu, veliča Treći Reich i ustaške pobjede u „TV kalendaru“ ili kroz usta svojih uvijek pomno odabranih gostiju. Dok im ispod radara prolazi brutalan otkaz Hrvoju Zovku, novom predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva koji se usudio suprotstaviti samovolji Karamarkove odabranice na mjestu šefice informativnog programa te javne kuće. O kakvoj prevenciji govora mržnje trabunjaju kad svako malo netko od njih završi u notornoj „Bujici“, toj kloaki takozvanog televizijskog novinarstva koja se emitira na mreži lokalnih televizija, kako se brojnima iz njihove perspektive čini, uglavnom s ciljem trovanja naroda? I to onog njegova osiromašenog, neobrazovanog, obespravljenog dijela, čijim se najnižim strastima u toj emisiji često podilazi.

I ZATO PLENKOVIĆEVE poruke koje je odaslao na Izbornom saboru Zajednice branitelja HDZ-ta o tome da je Franjo Tuđman „vrijednosno pozicionirao stranku u desni centar, što uključuje i narodnjaštvo, i državotvornost, i domoljublje, i univerzalne i europske vrijednosti“, nekako i ne padaju na plodno tlo.

Dotle naša modna ikona, predsjednica Republike i vrhovna zapovjednica tuli istog tog Thompsona, njišući bokovima u haljini cvjetnog dezena na prijemu kod fratara u New Yorku. I laprda o uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije u svom govoru na Općoj skupštini UN-a, preobučena u Dolly Parton. Kakva šteta što je predsjednica omanula ceo fudbal i promašila karijeru. A mogla je biti globalno popularna country pjevačica. Ovako troši svoje talente na dosadne starkelje na međunarodnoj političkoj sceni i gura se između Donalda i Melanije, vjerojatno dijelom i kako bi svjetske medije upozorila na svoju novu figuru i modni izričaj. Za razliku od Plenkija, ona nema problema s približavanjem autohtonim HDZ-tovim biračima jer se sve više čini da joj je cupkanje u kolu zapisano u genima, baš kao i mužnja krava. O čemu je čak i napisala uvodnik u časopisu „Mlijeko i ja“.

S NJOM NA ČELU HDZ-ta, na primjer, Milijan Brkić, nekada Vaso, ne bi imao problema. Odlično bi se razumjeli, osobito zato što ih vežu raniji kontakti s još jednim divnim čovjekom s nogometne scene – Zdravkom Mamićem-Maminjom. Onim kojeg je isto nepoznat netko, samo 24 sata prije izricanja kazne od šest godina zatvora, upozorio da zapali u Međugorje. Kod Gospe, zlu ne trebalo. I zato, čak i ako je Milijan dolijao, ima tko će ga štititi. Kumova k’o u priči. Da je manje preokupirana sama sobom, a više funkcioniranjem institucija, u ovoj borbi protiv kumova opozicija bi trebala dati podršku premijeru. Jer jednog dana kumovi bi mogli i njih stajati vlasti. Ili uspona na vlast – ako se ikada uspiju konsolidirati.

Komentiraj