OTROVNA POLITIKA: I konje ubijaju, zar ne?

Sad je Mile Fontana navalio na izmještanje konja s Hipodroma, za potrebe svog psihodeličnog megaprojekta MANHATTANA NA SAVI, što mu stanovnici Novog Zagreba, a i predstavnici gradske opozicije, ipak neće tako lako dopustiti

Tko radi kao konj, tko ima konjske živce, a tko konjsku izdržljivost i kakva je veza između konja na Hipodromu i ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, pitanja su koja se postavljaju nakon protekloga tjedna u kojem su posljednjim trzajima, kao u filmu „I konje ubijaju, zar ne?“, svoj zadnji zajednički stranački ples otplesali živoziđani, dok je HNS-ova plesna uloga u Vladi prilično upitna. A sve zbog para – što europćanskih, što građevinskih, što lokalnih, što stranačkih. Zašto smo nakratko zaboravili na totalni rat u HDZ-tu, kojim je pozicija predsjednika stranke i Vlade opasno ugrožena?

I zato bih, na Plenkovićevu mjestu, izmislila neko odlikovanje za nestašnog Ivana Pernara, poslala ga u diplomaciju ili ga imenovala predsjednikom Povjerenstva za sukob interesa, dok bih Vladimiri Palfi svakoga dana slala buket cvijeća. A Milana Bandića postavila bih za ministra znanosti i kulture. Jedino tako mogao bi im Andrej adekvatno zahvaliti na prvorazrednom političkom cirkusu s elementima sapunice, ljubavno-bračnog trilera i psihološke drame, kojim su zabavljali narod prošloga tjedna i potpuno okupirali medije. Da je anemični Plenki politički strateg, kao što nije, čovjek bi pomislio da je sve to sam organizirao ne bi li odvukao pažnju javnosti od gubitka izbora, crnog labuda, ambicija Mire Kovača i Davora Ive Stiera i ofenzive jastrebova na čelu s Milijanom Brkićem, nekada Vasom, koji mu spremaju smaknuće s vrha HDZ-ta.

BUDUĆI DA DIPLOMATSKI UM hrvatskog premijera ipak nije u stanju tako nešto smisliti, ostaje zaključak da je postizborna makljaža u Živom zidu nastala spontano, dočim je gradonačelnikova agenda već malo kompliciranija. Uostalom, on je uvijek dva koraka ispred svih, pa i Blaženke Divjak. Je li Mile stvarno zabrinut za reformu obrazovanja, skupe tablete i udžbenike iz vjeronauka ili je nagrnuo na HNS iz nekih dubljih razloga, ni najistančaniji politički analitičari nisu uspjeli provaliti. No što god da se krije iza njegove inicijative za smjenom ministrice znanosti i obrazovanja, koja mu je poručila da radije uredi sanitarne čvorove po zagrebačkim školama nego da gradi zlatne šekrete po parkovima, nema sumnje da je to pomno isplanirao nakon debakla na europskim izborima. Osim Blaženke, dodatno ga nervira i ministar Štromar koji mu šalje inspekcije po raspadajućim mostovima preko Save. Pa ga je optužio da pije gemište po Zagorju dok gradonačelnik samo dela.

DODUŠE, U CIJELOM POSTIZBORNOM KAOSU možda bi se i Andrej rado riješio koalicijske ministrice, koja ionako iritira pravovjerne HDZ-tovce i novu ravnateljicu Agencije za odgoj i obrazovanje Dubravku Brezak Stamać, pa mu zapravo Mile Fontana u tome pomaže. Tko bi ga znao, čudni su putovi nakaradne koalicije u kojoj Miletova istoimena stranka, koja se poput metastaza proširila prebjezima sa svih strana, čini Plenkijevu većinu i drži ga za jaja. Problem je i u tome što je promašeni Ivan Vrdoljak, predsjednik HNS-a, stranke koje nema, kroz usta svojih trbuhozboraca najavio podršku Zoranu Milanoviću ako se kandidira za predsjednika Republike. E, to im Mile ipak ne može oprostiti. Jer Zoka je njega svojedobno izbacio iz SDP-a kada je pokazao slične ambicije. A još tada je zagrebački pastuh dao naslutiti da ima problem s konjima.

Prvo je u nesuđenoj kampanji za predsjednika Republike, prije ohoho godina, upropastio izborni slogan i sve popratne propagandne materijale na kojima je bila pčelica. Trebao je, naime, prilikom predstavljanja svog programa reći da radi neumorno kao pčela. Međutim, ispalio je da radi kao konj. Zato su plakate s pčelicama morali baciti. Sad je navalio na izmještanje konja s Hipodroma, za potrebe svog psihodeličnog megaprojekta Manhattana na Savi, što mu stanovnici Novog Zagreba, a i predstavnici gradske opozicije, ipak neće tako lako dopustiti. Pa im je poručio da iako radi kao konj, nije konj i neće popustiti. I zato je uzburkao duhove oko skupih udžbenika, kako bi lakše izbacio konje i njihove vlasnike s lokacije na kojoj su više od sedamdeset godina. Ki bi da bi, rekao bi neumrli predsjednik Franjo.

NO ZA TAKVE GLUPOSTI ANDREJ PLENKOVIĆ nije imao vremena jer je prošloga tjedna morao biti dobar domaćin starom pajdi iz Europske komisije Jeanu Claudeu Junckeru, s kojim se šegačio na tečnom francuskom, pričajući mu fantastične bajke o svekolikom rvackom blagostanju, progresu i megauspješnom korištenju eurofondova. Uz par čašica nakon ručka sa zanosnom Kolindom, Junckeru se rvacka stvarnost zacijelo učinila ružičastom.

Ova je predstava za europćansku javnost trebala ići u korist uzdrmanog premijera koji je, u prikladnom okruženju predsjednika Europske komisije, malo odahnuo od podmetanja iz vlastite stranke. I svađe dvaju koalicijskih partnera koji se natječu za naklonost velikog vođe.

S druge strane, čini se da je Živi zid zapravo napredniji no što smo to mogli pretpostaviti prema dosadašnjim Pernarovim ispadima, bacanjima po podu u Saboru i originalnim receptima za liječenje gripe i depresije koje je nesebično dijelio putem društvenih mreža. Iako se činilo da se radi o nakupini besprizornih ekshibicionista gladnih medijske pažnje, ispalo je da je to stranka u kojoj otvoreno vlada matrijarhat. Za razliku od ostalih političkih organizacija u Rvata, u Živom zidu bespogovorno se sluša riječ jedne žene. Koja, iako se svojedobno lažno predstavljala kao inženjerka građevine, izjavljuje da želi biti samo majka i domaćica. Takav neupitni autoritet Vladimire Palfi bio bi za svaku pohvalu, da se kojim slučajem temelji na znanju i mudrosti i da se nije slomio oko dobro plaćenog posla u Europskom parlamentu, do kojeg živoziđanima navodno nije ni najmanje stalo. Dapače, idu tamo da ga rasture. Kao što im nije stalo ni do članstva Hrvatske u Europskoj uniji, NATO-u i Ujedinjenim narodima i cijepljenja protiv ospica. I tek kad je počelo čerupanje oko europćanskih para, protiv diktatorskog vođenja stranke supruge njenog predsjednika, koja je navodno poput Elene Ceaușescu krojila njihove političke sudbine, pobunili su se potlačeni protestni anarhisti s liste za Europarlament. Pa će zato svaki od njih svojim putem. Stranke Ivana Pernara i Branimira Bunjca nesumnjivo će požnjeti golem uspjeh na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima, dok će Ivan Vilibor Sinčić u pečalbi u Bruxellesu u znoju lica svoga zarađivati kruh za svoju skromnu obitelj.

DOTLE ĆE BRANIMIR BUNJAC prvo morati platiti štetu nastalu u sudaru sa stranačkim automobilom, do koje je došlo uslijed stresa zbog demonstrativnog izlaska iz Živog zida. I tako se treća politička opcija u Rvata koja je nakon sljedećih izbora planirala preuzeti vođenje države, razbila u paramparčad, a naivni protestni birači po tko zna koji put ostali prevareni i razočarani.

IAKO JE UNUTARSTRANAČKIH ČARKI BILO I PRIJE, obožavatelji i birači zacijelo nisu mogli pretpostaviti da će ubačena kost u vidu jednog zastupničkog mjesta u Europskom parlamentu, teškog otprilike 50 tisuća kuna mjesečno, dovesti do razarajućeg sukoba među živoziđanima čiji su se visokomoralni principi i borba protiv klijentelizma raspukli kao balon od sapunice. Čovjek ne bi pomislio da je to ona ista ekipa koja je prije jedva mjesec dana skupljala potpise za ukidanje financiranja političkih stranaka. Budući da referendum nije pokrenut, OPG Sinčić – Palfi ipak će nešto ušićariti od funkcija kojih su se domogli – Vilibor u prezrenoj europskoj instituciji, a nesuđena domaćica Vladimira najvjerojatnije u Hrvatskom saboru. Za obiteljsku sreću sasvim dovoljno.

I dok se Andreju Plenkoviću rejting stranke sunovraćuje iz mjeseca u mjesec, kao i Živom zidu, bilo bi mu najpametnije da se slično kao Vilibor Sinčić žrtvuje za dobrobit svojih birača i ode u bruxellesku hladovinu. Kako stvari stoje, za takve kao on budućnosti u HDZ-tu nema. Nema on ni konjske živce ni konjsku političku izdržljivost Mileta Fontane koji je opet u situaciji da ucjenjuje Vladu. I već dvadeset godina pobjeđuje u plesnom političkom maratonu izdržljivosti, kao u filmu „I konje ubijaju, zar ne?“ Pri čemu smo konji svi mi.

Komentiraj

Source:Zrinka Vrabec Mojzeš