OTROVNA POLITIKA Grazie, Tajani

Da nas Tajani nije nacionalistički pljunuo, možda nikada ne bismo ni pokretali ZAJEDNIČKE INICIJATIVE s mrskim Slovencima koji su bili znatno oštriji od svojih hrvatskih kolega

Da se markantni predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani u žaru predizborne kampanje i populističkog ludila nije zaletio s pokličima „Živjela talijanska Dalmacija i živjela talijanska Istra!”, ne bismo ni naslutili da je Milijan Brkić-Vaso zapravo vatreni antifašist. Ne bismo čuli ni da su Tajanijeva neuvjerljiva objašnjenja onoga što je zapravo rekao ostavila gorak okus u ustima Viteza od Isusova groba Željka Reinera, velikog zagovaratelja komemoracija u Bleiburgu, kao ni da se HNS, protuprirodni koalicijski partner HDZ-ta, kroz usta inače suzdržanog zastupnika Milorada Batinića usuđuje barem prividno ustobočiti protiv mlakih reakcija državnog vrha na takav ispad jednog visokopozicioniranog europskog ćate.

Ne bismo saznali ni da su SDP-ejci veći patrioti od HDZ-tovaca, osobito oni u Europskom parlamentu koji su nepokolebljivo ustrajali na Tajanijevoj ostavci, dočim su njihovi kolege iz Europske pučke stranke tražili tek povlačenje izjave i ispriku hrvatskim i slovenskim eurozastupnicima. Tko zna bismo li, da je Tajani ostao kuš i da nije otkrio svoje prave iredentističke osjećaje, ikada čuli Ružu Tomašić kako, doduše indirektno, strastveno brani hrvatske partizane, koji su oslobodili Istru i Dalmaciju i Trst. Jer Ruža, logično, pobjesni i ispali na mozak kad netko svojata hrvatski teritorij, a eto, baš taj dio Lijepe Naše oslobođen je pod vodstvom maršala Tita, kojeg Ruža ne može smisliti. Krajičkom uma sjetila se i da je poglavnik Ante Pavelić, šegrt talijanskih fašista, veliki dio naše obale i otoka prodao ili predao Mussoliniju, da bi tamo došlo do brutalne talijanizacije hrvatskog stanovništva koje je „teško patilo pod talijanskom okupacijom i osjetilo sve strahote fašističkog osvajačkog režima”.

DA NAS TAJANI NIJE TAKO NACIONALISTIČKI PLJUNUO, možda nikada ne bismo ni pokretali zajedničke inicijative s mrskim Slovencima, koji su, usput budi rečeno, u Europskom parlamentu brže reagirali i bili znatno oštriji od svojih hrvatskih kolega. I tako smo, nakon puno godina komšijskih prepucavanja i tužakanja oko meje, s Janezima sasvim neočekivano postali saveznici u obrani tekovina Narodnooslobodilačke borbe.

Iako nisu mogli prešutjeti sramotnu izjavu predsjednika najvažnije institucije ujedinjene Europe i iako je Andrej Plenković svom prijatelju i podupiratelju u predizbornoj kampanji navodno rekao što ga ide u telefonskom razgovoru koji, doduše, nitko nije čuo, ostaje činjenica da se HDZ-etovci ipak nisu željeli previše zamjerati Europskim pučanima, kojima i sami pripadaju. Pa su se zadovoljili iznuđenom isprikom, ne inzistirajući na Tajanijevoj ostavci, iako su u tome sasvim sigurno mogli dobiti podršku i socijalista, i zelenih, i liberala, i svih od centra nalijevo koji su im u Europskom parlamentu inače oponenti. Ali, eto, nad domoljubljem su pobijedile stranačka stega i solidarnost pa su odlučili da neće ići svoj na svoga. Jer nikad ne znaš kad će ti opet u predizbornoj kampanji zatrebati pomoć velikih prijatelja iz najjače europske političke obitelji, koja pod svojim skutima trpi nestašluke malo većih mangupa poput Viktora Orbána ili Aleksandra Vučića. Pa će i Andreja Plenkovića – ako ustreba.

A KAD SMO VEĆ KOD KAMPANJE, ona za predsjedničke izbore u Rvata itekako se razbuktala, a zahvaljujući Tajanijevom ispadu krenula je smjerom kojem se ipak nismo nadali. Bez gadosti koje je taj simpatični talijanski političar rek’o pa porek’o, možda nikada ne bismo saznali da je to predsjednicu Kolindu duboko osobno pogodilo jer je potekla „iz kraja koji je tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, a zatim i u Drugom svjetskom ratu, bio pogođen talijanskom fašističkom okupacijom i gdje su još na svakom koraku vidljivi tragovi fašističkih zločina”, citat iz njenog oštrog pisma Tajaniju završen.

DA NIJE SVE TO IZVEO, možda predsjednica, kao majka, Hrvatica, vjernica i Europejka, ne bi osjetila potrebu izraziti žaljenje i posuti se pepelom zbog svoje čuvene izjave da je „za dom spremni”stari hrvatski pozdrav. „Pogriješila sam”, reče skrušeno Kolinda, da bi lukavo, kako samo ona to zna, za tu opasnu bljezgariju post festum optužila neke svoje savjetnike, koje je valjda slijepo slušala bez vlastitog mozga i bez elementarnog poznavanja povijesti. Možda je pritom mislila na neke bivše koje je pedalirala s Pantovčaka u trenutku kada je njoj samoj voda došla do grla? Mate Radeljić, smijenjeni consigliere za nutarnja pitanja, već je počeo uzvraćati udarce, a moglo bi biti još gadnije u ključnim trenucima nove predsjedničke kampanje. Jer kampanja je već počela, a nitko te ne mrzi više od bivšeg muža i bivših podređenih, zar ne?

Da Tajani nije izvalio to što je izvalio, možda Kolinda ne bi osjetila ni potrebu najaviti svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovac ako to ponovo postane zajedničko odavanje počasti žrtvama svih institucija vlasti, kao i udruženja Srba, Židova i antifašista. „Jer, Hrvatska se treba suočiti s prošlošću”, reče Kolinda četiri godine prekasno. Možda ne bi ni tako krotko, blago i skromno, kakva je bila cijela njena konferencija za tisak režirana u povodu četvrte obljetnice uguracije, podržala čitanje “Dnevnika Ane Frank” u školskoj lektiri iz koje ga je nevidljivom akcijom izbacilo Ministarstvo obrazovanja. A ne bi se vjerojatno ni tako jasno i glasno založila za slobodu mišljenja i javne riječi. I to u slučaju bivšeg branitelja Zorana Ercega, koji je zbog uzvika da je Tuđman bio ratni zločinac prilikom svečanog otkrivanja spomenika neumrlom Franji, popušio 15 dana bajbuka. Tko zna što mi još ne bismo čuli i vidjeli od prigodno redizajnirane predsjednice da nije morala dokazivati kako nije radila sve što je radila u dosadašnjem mandatu. Na primjer, da nije koketirala s ustaštvom i najmračnijom desnicom, da nije jela škampe i pila šampanjac s fašistoidnim Velimirom Bujancem koji je priznao da je kurvu platio kokainom, da nije koristila njegov profil na Facebooku za javno protivljenje Marakeškom sporazumu, da nije podržavala katolibanske udruge u borbi protiv Istanbulske konvencije, da napadnutim novinarima i Miloradu Pupovcu nije poručivala da paze što rade jer su dobili što su zaslužili. Računajući na kolektivnu amneziju, predsjednica je zato predstavnicima sedme sile nježno obećala da će u posljednjoj godini mandata održavati redovite pressice na Pantovčaku s kojeg se, koliko nam je poznato, nije preselila. Doduše, to obećanje o boljoj komunikaciji s medijima nema veze s Tajanijem, već predizbornom kampanjom koja neprekidno traje.

Dakle, sve što treba rvackim političarima da se prisjete civilizacijskih vrijednosti koje bi trebali braniti jesu vanjski neprijatelji koji ugrožavaju integritet i teritorijalni suverenitet Lijepe Naše. Ako ih nema, treba ih izmisliti. Navodno je govorio još drug Tito, čiju bistu je Kolinda prvu smaknula iz svog Ureda. Problem je u tome što rvacka vlast koja godinama tolerira povijesni revizionizam i ploču s ustaškim pozdravom na ulazu u Jasenovac, koju je nakon salamonskog rješenja Povjerenstva za prošlost premjestila osam kilometara dalje u Novsku, dok je Hrvatski sabor pokrovitelj ustaškog derneka u Bleiburgu, teško može biti uvjerljiva domaćoj i međunarodnoj javnosti u dokazivanju svog antifašizma. Kad sjediš na dva stolca, jedan ti se nužno izmakne ispod guzice.

BUDUĆI DA SE PO BUJANČEVIM KOMENTARIMA, a i desničarskim divljanjima po internetu, može zaključiti da je predsjednica zauvijek izgubila glasove desnice, čini se da se, zahvaljujući Tajaniju i njegovoj fašistoidnoj provokaciji, možda otvaraju vrata za neku drugu političku opciju na Pantovčaku. Što bi, nakon pet godina banalizacije i estradizacije institucije predsjednika Republike, koju je Kolinda kao prva žena na čelu države svela na redikuloznu ulogu globalne nogometne navijačice u pripijenoj mokroj majici i zagrljaju s nogometnim sucima, bilo pravo osvježenje na rvackoj političkoj sceni. Pa i ako smo morali pretrpjeti napade revizionizma od šefa jedne od najvažnijih europskih institucija, možda je vridilo! Grazie, Tajani! Europski parlament više nećeš vidjeti! Neće dat’ Nijemci. Niti jednom od njih ne bi se mogao dogoditi takav gaf jer bi odavno završio iza rešetaka. Za razliku od Hrvatske, u kojoj suci “za dom spremni” proglašavaju poetskim početkom megapopularnog Thompsonova hita “Čavoglave” i sustavno ga ne kažnjavaju. Možda Plenki i njegova družina zbog Tajanija konačno donesu zakon zbog kojeg će to morati. Grazie, Tajani! I arrivederci!

Komentiraj

Source:Zrinka Vrabec Mojzeš