To da Rvati, a osobito najgrješniji među njima, vole Gospu i smatraju da su joj iz nekog nedokučivog razloga posebno srcu prirasli pa joj hodočaste uzduž i poprijeko Lijepe Naše, već smo apsolvirali. Za takvo idolopoklonstvo prema Djevici Mariji, osobito južnih naroda inače sklonih korupciji i raznim vrstama gospodarskog i inog kriminala, vjerojatno postoje neka sociološka i znanstvena objašnjenja.

Ali teško je pronaći neko znanstveno objašnjenje za gotovo jednaku ljubav političara i dužnosnika u Rvata prema zapuštenim javnim zahodima. Zašto baš zahodi? Zar se ni na čemu ne može bezgrešno maznuti toliko proračunskog novca kao na uređenju luksuznih mjesta za obavljanje velike i male nužde? Točnije, na popravcima cijevi, odvoda, postavljanju pločica, lavaboa, zahodskih školjki i dasaka, a osobito na nabavi specijalnih četki za zahod, koje su, kada su država i lokalne vlasti u pitanju, posebno skupocjene!

Nakon što je pokojni zagrebački šerif Mile Fontana – koji je također bio odan Gospi, osobito onoj od Kamenitih vrata – 2008. godine ulupao milijun i pol naših kuna u čuvene javne zahode u Dubravi i na okretištu Dubec, koji su toliko pametni da ih prosječna kumica ni danas ne zna koristiti, nakon što je Dubravka Šuica iskrcala pola milijuna proračunskih kuna za zahod u Gradskom poglavarstvu Dubrovnika, a onda i milijun za WC pod gradskim zidinama, i nakon što je na zagrebačkom Krešimircu obnovljen jedan relativno skromni zahod za pišljivih 280 tisuća kuna, na zahodsku scenu suvereno je stupio i ministar od zdravstva Vili Beroš. Inače, u medijskom svijetu već preimenovan u Seroš.

Njegovo ministarstvo, koje grca u govnima – što zbog dugova, nereda i skandala u zdravstvu, a što doslovce – raspisalo je natječaj za obnovu devet šekreta vrijedan, ni manje ni više, već dva milijuna i 350 tisuća kuna! Zar je to neki novac, pitam ja vas, kada je riječ o ministru osobno i njegovim prirodnim potrebama? Koje, priznat ćete, mora negdje obaviti. Budući da su cijevi u Ministarstvu kronično zaštopane, neće valjda u grmlju?! Ni on, a bogami ni njegovi pomoćnici. Pa što bi susjedi mislili o njima? Zato dužnosnicima te uvažene institucije treba omogućiti da se, kad seru – što doslovce, što figurativno – osjećaju ugodno i na visini zadatka. A ne da dobiju proljev, žuticu, koleru ili neku drugu boleštinu u vlastitoj radnoj okolini. Pa tko bi ih liječio?

Naime, iz iskustva i afera koje se nižu iz mjeseca u mjesec, znamo da je zdravstveni sustav urušen, da su bolnice u lošem stanju, da imamo manjak liječnika, medicinskih sestara i tehničara, lijekova, kola hitne pomoći i opreme, kao i da oni koji rade u sustavu ne vole baš previše Plenkijevog odabranika Vilija. Kako Gospa stoji s njim, nije nam poznato.

Osobito ga ne vole udruge obiteljskih liječnika, kojima je, nakon što ih je prozvao lijenčinama, pokušao nametnuti razne zadatke za koje nisu plaćeni i koji nisu u opisu njihova posla. Poput, na primjer, obveze rada u hitnoj ili određivanja zabrane upravljanja vozilima pacijentima koji su na halucinogenim lijekovima, što bi u svakoj normalnoj zemlji trebala raditi policija.

Zbog takvih ideja liječnici su masovno zaprijetili bijelim štrajkom, pa su brže-bolje maknute iz prijedloga novog zakona o zdravstvu koji nikako da se porodi. Dakle, bivši kolege ne bi se baš pretrgli oko Vilija i njegovih jarana iz Ministarstva kad bi se, nekim nesretnim slučajem, utopili u vlastitim zahodima tijekom obavljanja službene dužnosti.

Sve je to dodatni teret ministru Berošu, koji je navodno na odstrelu još tamo od neuspjele kampanje i lansiranja portala CijepiSe.hr, za koji su softver radile tvrtke prijatelja i poznanika, a osobito od slučaja nesretne Mirele Čavajde koja je prekid trudnoće s maligno oboljelim plodom morala obaviti u Sloveniji. Točka na i bila je nepotrebna smrt novinara Vladimira Matijanića, kojeg splitski KBC nije želio hospitalizirati.

Afera sa zahodima posljednje je što je trebalo posrnulom heroju korone ministru Berošu, koji se suočava sa sve žešćim optužbama liječnika, pacijenata, ali i Hrvatskog novinarskog društva, zbog opasnog zakazivanja sustava s tragičnim posljedicama, poput slučaja kolege Matijanića koji je i javnost i struku digao na noge. O tome je sve već rečeno i napisano, međusobne optužbe padaju na sve strane, no odgovornih, kao i obično u rvackoj zemlji Nedođiji, na kraju neće biti. Iako nema sumnje da je moralno odgovoran ministar koji nije uspio posložiti sustav, a kamoli provesti neku suvislu reformu o kojoj baja već godinama.

Hrvatskoj udruzi bolničkih liječnika posebno je digla živac ministrova tvrdnja da u svim bolnicama ima dovoljno remdesivira, lijeka protiv covida, i da je zadatak ravnatelja rasporediti ga prema potrebama. Jasno i glasno su mu odgovorili ono što je pokojni Matijanić, nažalost, osjetio na vlastitoj koži i platio glavom – remdesivira u nekim bolnicama više nema. Ministarstvo, koje jedino može kupiti lijek, obećalo je krenuti u nabavu i obavijestiti bolnice kada bude dostupan, no to se još uvijek nije dogodilo. Dakle, reklo bi se da ministar laže. Ili, ljepše rečeno, ne govori istinu. Pritom njegovi birokrati ne žele ni otkriti podatke o članovima povjerenstva koje istražuje okolnosti smrti Vladimira Matijanića, zbog čega HND sumnja da pokušavaju zataškati vlastite propuste.

A sad još i ministarski zahodi! Bome Rvati mogu svašta progutati, al’ čak i za tako pasivan i oportunistički narod ko što smo mi, to je ipak previše! Uzalud su razni pomoćnici i glasnogovornici koji Berošu drže štangu, nadugo i naširoko objašnjavali javnosti zašto obnova devet sanitarnih čvorova košta koliko košta.

Te su cijene građevinskih radova porasle, te treba prokopati cijelu zgradu jer zahodi nisu taknuti od osamdesetih… A čujte, i puno se rabe! U pokušaju kontrole štete čak su i pozvali novinare da dođu isprobati zapuštene sanitarne čvorove i uvjeriti se da u njima smrdi i da ne funkcioniraju.

Bio je to jedinstveni slučaj ponude predstavnicima medija da se popišaju – ili ono drugo – u zgradi Ministarstva zdravstva te tako iskažu solidarnost s njegovim zaposlenicima. Koji su već dugo na teškim mukama jer se nitko od majstora, zidara, keramičara i instalatera ne želi javiti na natječaj za obnovu zahodske infrastrukture.

Doduše, nije Rvacka jedina koja muku muči sa sranjem u svojim institucijama. Sličnih problema sa zaštopanim WC-ima imaju i u Bijeloj kući, jer je bivši gazda Amerike Donald Trump u njih ubacivao papire s tajnim i supertajnim podacima. Naravno, u zahodske školjke bacao je samo ono što ne bi odnio doma na Floridu, zbog čega ga sad istražuje FBI. No, srećom, Trump je izgubio izbore i ako ima pravde, zbog činjenice da je na svoj ranč odnio i klasificirane dokumente s podacima o nuklearnom naoružanju, više se neće moći kandidirati za predsjednika SAD-a, što je dobra vijest za cijeli svijet.

Za razliku od Donalda Trumpa, koji je srećom izgubio izbore, Vili Beroš i dalje je čvrsto u svojoj fotelji usprkos svim interpelacijama i pokušajima opozicije da ga smijeni, što je za Rvacku loša vijest. Nije opstao zato što ga Andrej posebno voli i štiti po zemljačkoj, odnosno po hvarskoj ili nekoj drugoj liniji, već zato što je premijer, da prostite, tvrdoglav ko mazga. I ne dopušta da mu mediji ili nedajbože ulica određuju koga će u svom timu smaknuti.

A Berošu se osladila vlast ne pada mu na pamet zbog svega navedenog možda podnijeti ostavku. I to neopozivu. Već će i dalje čmrljiti na svojoj poziciji sve dok Plenkoviću ne pukne film. Budući da premijer ima debele živce i teškom mukom donosi odluke, toga ćemo se načekati. Do tada – tko živ, tko mrtav, i to doslovce.

Ne preostaje nam drugo nego usrdno moliti Rajsku Djevu kraljicu Hrvata da prosvijetli pamet ovom narodu kako bi konačno prestao birati korumpiranu i nesposobnu vlast kakvu predstavlja i Vili Beroš. Gospe, spasi nas od nas samih!