OTROVNA POLITIKA: Franjin duh u predsjedničkoj kampanji

Tko zna tko je bacio oko na buduću međustanicu buduće sljemenske žičare, najskuplje na svijetu, i kome je zasmetala Nogalova principijelnost. I tko želi kontrolirati milijune?

Kako to da je rvacka predsjednica Čokolinda, po kojoj bi se uskoro mogao zvati popularni proizvod za zdravi doručak, propustila odlazak na obljetnički Summit NATO-a i prisno druženje s omiljenim joj Emmanuelom Macronom i muškom verzijom same sebe – Donaldom Trumpom?

Je l’ moguće da joj je kampanja toliko udarila u glavu da je zaboravila na svoje goleme ambicije na globalnoj sceni? Ili pak misli da joj druženje sa svjetskim liderima ne bi donijelo bogznakakve bodove u domovini i među dijasporom pa je poslala Plenkovića da se malo slika po Londonu?

Vjerojatno je mudro procijenila kako se biračko tijelo kojem se obraća, više no budućnošću Sjevernoatlantskog saveza, voli baviti demonizacijom Srba, proglašavanjem Bošnjaka fundamentalističkim islamistima, bajkama o teškom životu iza željezne zavjese i drevnim rvackim pozdravom „za dom spremni”. Kako je na tom terenu jak i njen ljutiti protukandidat Miroslav Škoro, Čokolinda očito nije željela trošiti dragocjeno vrijeme, koje je započelo 3. 12. u ponoć, na svjetska preseravanja. Sada kad su joj se i Škoro i Milanović u rejtinzima približili na razinu statističke pogreške, a oduševljenje publike na terenu, pa čak i u rodnoj Grobinšćini, vidno splasnulo, počela je pokazivati znakove panike.

I zato se koncentrirala na domaće saveznike, od kojih joj je jedan od neprocjenjivih njen prijatelj Mile Fontana. Divan čovjek, koji ju je odlučio podržati iz sedam razloga. A jedan od najvažnijih je da nas odlično predstavlja u međunarodnoj javnosti, osobito na nogometnim prvenstvima. Logično da bi mu predsjednica zbog toga svakoga dana osobno nosila kolače da se on nekim nevjerojatnim slučajem nađe u bajboku. Jer je prvenstveno lojalna. Iako je u međuvremenu zaboravila na svog bivšeg liblinga Zdravka Mamića-Maminja, koji joj je organizirao rođendanske proslave i podupirao je na razne načine, a i danas je njen strastveni obožavatelj. Njemu, na primjer, ni čokoladicu, pa čak ni srpsku, nije poslala u Međugorje, a kamoli pekla kolače. Osim što je lojalna, predsjednica je očito i praktična žena, a sve to, naravno, nema veze s političkom računicom.

I makar njeni HDZ-tovski jarani čupali kosu zbog nastupa ala Marilyn Monroe na Miletovu rođendanskom derneku i još jedne u nizu neobranjivih budalaština koje je izvalila u medijima, Čokolinda jako dobro zna što radi.

Iako je zagrebački gazda rekorder po broju optužnica u ladicama DORH-a, svjesna je njegovih populističkih potencijala pa mu se nikako ne bi štela zameriti. Osobito ne uoči izbora. Jer kad Mile izda naređenje, svi poslušnici ovisni o gradskoj kopanji glasat će kako on želi, bez pogovora. No onome koji mu stanje na žulj, Mile je opasan osvetnik. Pogledajte samo što se dogodilo doktoru Bori Nogalu, dugogodišnjem ravnatelju Dječje bolnice Srebrnjak, kada mu se zamjerio.

Uz pomoć čvrste ruke vječne Ane Stavljenić Rukavine naprasno je smijenjen preko noći jer nije bio poslušan. I, kako se čini, nije želio žrtvovati plan gradnje novog rehabilitacijskog centra za prćiju Miletovih poslovnih partnera na milijunski vrijednom sljemenskom terenu oko bivšeg sanatorija Brestovac. Tko zna tko je bacio oko na buduću međustanicu buduće sljemenske žičare, najskuplje na svijetu, i kome je zasmetala Nogalova principijelnost. Kao i tko bi želio kontrolirati 60 milijuna eura vrijedan znanstveni projekt na kojem je posljednjih 10 godina radio Nogalov tim. To ćemo saznati jedino ako se OLAF, agencija za borbu protiv muljanja europskim parama, uključi u još jednu od Miletovih netransparentnih epizoda u metropoli svih Rvata.

Da ne bi završila kao Nogalo, predsjednica je pozvala Mileta na kolače na Pantovčak, kako bi porazgovarali o vremenu. Hoće li sniježiti ili ne. Ili će ipak južina. Nisu valjda tratili riječi na političku trgovinu i međusobne usluge za vrijeme i nakon predsjedničke kampanje. Ili možda na odgodu glasanja o GUP-u i gradonačelnikove tlapnje o zagrebačkom Manhattanu. Naravno da se nisu udubljivali ni u pravosudne procese koji Bandića jako nerviraju, a koji bi, po mogućnosti, trebali nestati čarobnim štapićem. Naravno, nakon Čokolindine pobjede.

A što bi na sve to rekao neumrli Franjo, čija se dvadeseta obljetnica smrti baš lijepo poklopila s još jednom predsjedničkom kampanjom? Je l’ bi on obećavao Miletu kolače u Remetincu? Ili mu spontano pjevao? Ili ga možda pozivao među muflone u svom Uredu? Dajte, molim vas, budite ozbiljni. Iako Rvati pate od kolektivne amnezije, na što računa i Milan Bandić, još nisu pomrli svi koji se sjećaju da mu je Franjo bio najveći neprijatelj, osobito za vrijeme zagrebačke krize 1995. Kada je autokratski otac nacije odbio priznati pobjedu opozicije u glavnom gradu, kao i četiri gradonačelnika koja je predložila Gradska skupština. Agilni vođa gradskog SDP-a tada je bio upravo Bandić i svim se silama trudio s vlasti maknuti Tuđmana i njegove oktroirane izabranike na čelu grada. A danas mu diže spomenike. O tempora, o mores, rekli bi stari Rimljani!

No nije Mile jedini koji je preobukao kaput i nariče nad veličinom prvog rvackog predsjednika. Franjin duh nadvio se nad međusobna prepucavanja troje najizglednijih predsjedničkih kandidata, koji se natječu u veličanju njegova lika i djela i dokazivanju da su baš oni njegovi dostojni nasljednici. Nije tome odolio ni Zoka Milanović, koji je uostalom i zaslužan za to da se zagrebački aerodrom zove „Doktor Franjo Tuđman”! To je inače pravi izazov za strance koji stižu u Hrvatsku i ne mogu izgovoriti to čudno ime da se ubiju! A i njihovo poimanje Tuđmanove uloge u ovim krajevima uglavnom se ne poklapa s mitomanskom idolatrijom kojoj ponovo svjedočimo. Uslijed koje se zaboravlja i na kriminalnu privatizaciju države i kontrolu medija i kršenje ljudskih prava i negiranje broja žrtava u Jasenovcu i međunarodnu izolaciju Hrvatske devedesetih.

Kojem se to biračkom tijelu Milanović želi svidjeti kad ističe Tuđmana i Tita kao dvojicu jednakovrijednih državnika u rvackoj povijesti, to samo on zna. Čak se pohvalio da je svojedobno imao bolje mišljenje o neumrlom Franji nego Andrej Plenković, koji je ušao u HDZ 2011. Hm! Zašto je, pobogu, Zoran pomislio da bi ta rečenica više štetila Plenkoviću nego njemu osobno? Teško je to shvatiti, kao što je i inače teško shvatiti njegove improvizirane aluzije.

I dok međusobne uvrede na osobnoj razini pljušte, a manjak sadržaja kampanju čini besmislenom, upada u oči da se Miroslav Škoro, koji je dijelom politički proizvod Velimira Bujanca i Mate Radeljića, puno više bavi aktualnom predsjednicom i premijerom nego Milanovićem. Doktor Škoro precizno je obradio statistike i došao do genijalnog zaključka da se obraćaju istom biračkom tijelu koje mu je emotivno naklonjenije. I zato se zasad ne isplati lupati po Milanoviću i uzaludno trošiti energiju, kada mu je prvi cilj izbacivanje Kolinde iz trke. Što bi mu, kako stvari stoje, čak moglo i uspjeti.

Predsjednicu je možda i više od dosadnih medija koji je ne prestaju maltretirati s pitanjima o kolačima za Mileta, razgnjevio upravo Škorin skup u prepunom Lisinskom, gdje nisu dovedeni stranačka mladež, penzioneri i plaćenici, već su se spontano okupili istinski fanovi nove desničarske ikone. Ponesen navijačkom astmosferom bivši ju je stranački kolega opako hračnuo, ne samo zbog kolača, već i traljavih pjevačkih eskapada i stajanja pred ogradom Bijele kuće, onako kako to nijedan ljevičar ne bi mogao. A ni neumrli Franjo ne bi joj oprostio. Vjerojatno je Čokolindu posebno zaboljelo to što su se među napaljenom gomilom našli i prebjezi iz njene pobjedničke kampanje – od Zlatka Hasanbegovića preko Željka Glasnovića, Hrvoja Zekanovića i Brune Esih do Ruže Tomašić. A osobito činjenica da su sin neumrlog Franje Miroslav Tuđman i stari HDZ-tov jurišnik Bosiljko Mišetić bili u prvim redovima.

Uostalom, nije Škoro slučajno poručio HDZ-tovcima da će biti njihov predsjednik. Svjestan je da bi hrpa Plenkovićevih unutarstranačkih oponenata, kao i autohtono nacionalističko biračko tijelo te navodno demokršćanske stranke desnog centra, mogla glasati baš za njega – potencijalnog diktatora iz našeg sokaka. Da se pita Tuđmana, on bi sigurno glasao za Škoru! A Čokolinda s kolačima otišla bi u bespuća povijesne zbiljnosti.

Komentiraj