Velika utjeha članovima sindikata Uljanika svakako je bila podrška Kolinde Grabar – Kitarović, KRALJICE BALKANA, koja je taj susret maestralno iskoristila kao uvod u novu predsjedničku kampanju. Jer predsjednica je ipak potekla iz naroda i razumije malog čovjeka, koji nije navikao na plaću u NATO-u

Da je još bilo javno bičevati, kamenovati, uvaljati u katran i perje i spaliti – ili barem giljotinirati dvanaestoricu spektakularno uhićenih članova Uprave i direktora Uljanika i Uljanik Grupe, onda bi valjda narod željan kruha i igara bio namiren. Ovako je već viđena predstava javnost ostavila prilično ravnodušnom, a poučeni uzaludnim primjerima iz ne tako davne prošlosti koji su se rasplinuli u beskrajnim procesima bez pravomoćnih presuda, dakle – bez krivaca, građani Rvacke samo su mahnuli rukom i gorko se nasmijali. O usklađenosti akcija policije, PNUSKOK-a i politike, suvišno je i govoriti. Jer je tako očito da bode oči i vrijeđa inteligenciju svakoga s dva neurona u mozgu. Od hapšenja mamurnih profesorica s viklerima i u šlafrocima u ranu zoru u akciji Indeks davne 2007. preko lova na visokopozicionirane dužnosnike HDZ-a u aferi Fimi medija, privođenja lovca na polarne medvjede Nadana Vidoševića lepog k’o greh i bondovske potjere za odbjeglim Ćaćom Sanaderom, do Todorićeve bežanije po Londonu – primjenjivana je uvijek ista formula kako bi se pod pritiskom javnosti odglumilo borbu protiv korupcije koja je, časna riječ, majke mi preko groba, najozbiljnije počela, dakako, bez ikakvih opipljivih rezultata.

ZAŠTO SU VLADAJUĆI POMISLILI da će novim spektaklom u kojem je sudjelovalo stotinu pripadnika temeljne policije, odvući pažnju od kronična nedostatka plana, vizije i muda, zašto su procijenili da je narod toliko glup da će popušiti te potrošene scenarije, teško je reći. Očito ih je uhvatila panika pa su posegnuli za jeftinim bacanjem prašine u oči jer nisu spremni preuzeti odgovornost i stati iza svojih odluka ma kakve one bile. Osobito pred europske izbore, na kojima Andrej Plenković mora dokazati da je najjači baja u stranci i senzacionalnim rezultatom svojih odabranika za sinekure u Europskom parlamentu pokoriti preostale jastrebove u vlastitim redovima. Među njima i pritajenog Milijana Brkića, nekada Vasu, koji je od pošteno stečenog novca na tužbama protiv medija kupio Harley Davidson, poznatiji kao Fat Boy. Što ti je 230 tisuća kuna prema filmskom osjećaju neobuzdane muškosti i vjetru koji će mrsiti Vasinu razbarušenu čupu dok bude jurio mami u Hercegovinu ili na sjednice Sabora. Jebeš škverane, tko im je kriv što nisu nikoga tužili ili kupovali dionice Plive kada je trebalo. Mogli su, kao i on, mešetareći na burzi zaraditi 266.432 kuna u mjesec dana pa bi ih danas bolilo uvo za sudbinu ionako napornih radnih mjesta. Budući da anemični Andrej ima problema s donošenjem odluka, što najbolje ilustrira slučaj ploče s ustaškim pozdravom koja je nakon jalova mudrijanja famoznog Povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima bla bla bla premještena osam kilometara dalje u Novsku, dosjetio se jadu kako da kupi vrijeme, zabavi medije i baci u zaborav ministricu Gabrijelu Žalac, čiji grijesi s prometnom nesrećom i Mercedesom u dvorištu danas izgledaju kao davna prošlost. Baš kao i pijana kuma. I tako je dvanaest grešnika koji su se domogli vila, jahti, stanova, apartmana, a sve po zakonu, žigosano pred kamerama, uz male šanse da će neki od njih doista završiti u bajbuku.

NO IAKO SU IM DOVIKIVALI “gdje si, lopove” i “sram te bilo”, zadovoljstvo sindikata i gladnih radnika brodogradilišta javnim sramoćenjem nekadašnjih moćnika, koji su od fotoaparata skrivali lisice i lica, nije dugo potrajalo jer plaće nema, a nema rješenja ni za njihove poslove niti za brodogradnju kao stratešku granu rvackog gospodarstva. Kakva korist od naknadne pameti i naglo probuđene savjesti države, koja je godinama kupovala socijalni mir milijardama kuna jamstava otetih poreznim obveznicima, a istovremeno se kao vlasnik četvrtine dionica brodogradilišta iz nekog čudnog razloga nije štela mešat u poslovanje. Pa ni kontrolirati bahate i neodgovorne uprave koje su trpale i rasipale pare kako im ćeif, davale pozajmice Danku Končaru i naplaćivale fantomske brodove koji nikada nisu izgrađeni, bez straha da će ih netko pozvati na odgovornost.

NARAVNO DA NE TREBA BITI STRUČNJAK ZA EKONOMIJU I GOSPODARSTVO da bi se došlo do zaključka da je sadašnje stanje u Uljaniku rezultat kukavičluka, javašluka i boli u preponama svih dosadašnjih vlada, pa tako i ove. Koja je kulminirala pitijskom Plenkijevom izjavom da se odbija plan restrukturiranja brodogradilišta, ali i da je Vlada spremna prihvatiti neka dodatna rješenja, što je doista teško shvatljivo prosječnom čovjeku. Bio je to vrhunac Plenkijeve diplomatske vještine i retorike, čija je bit zvučati odlučno i uvjerljivo i pritom ništa suvislo ne reći. Čak su se i mediji spleli pa su neki bombastično prenijeli vijest da Vlada šalje Uljanik u stečaj, dok su drugi tvrdili da to želi samo bezdušni Zdravko Marić, dočim su za dobričinu Andreja još sve opcije otvorene. I pravosuđu je trebalo nekoliko tumača o tome što je Premijer zapravo hteo da kaže, kako bi, neovisno kakvo jest, s time uskladilo svoj jednako nedorečeni pravorijek. Zlu ne trebalo i za svaki slučaj, sudac Ivan Vujić tako je opet odgodio stečajno ročište do kraja travnja i time produljio agoniju nesretnih škverana, koji u beznađu bježe trbuhom za kruhom tamo gdje ga ima. Preko granice, uglavnom.

Dotle se HDZ i IDS ne prestaju prepucavati oko toga tko je kriv za 35 milijardi ubačenih u bezdan propalih brodogradilišta u posljednjih 25 godina. Baš im je zgodno došlo da se međusobno gade u predizbornoj europskoj kampanji koja je upravo počela, dok im je briga za sudbine tisuća radnika koji su samo radili svoj posao i nastojali od njega živjeti, zadnja rupa na svirali. I Ivan Jakovčić, i Radimir Čačić, i Ćaća Sanader, i Zoran Milanović koji je izdašno davao državna jamstva – jer nije beg cicija kada se radi o parama koje nisu iz njegova džepa – dobro su znali što se događa, ali bilo je lakše praviti se mutav i čekati da njihova briga prijeđe na nekoga drugoga. Pa tko bi želio ostati zapamćen u povijesti kao grobar rvacke brodogradnje, čak i kada ona više nema smisla i donosi samo gubitke.

VELIKA UTJEHA ČLANOVIMA SINDIKATA ULJANIKA svakako je bila podrška Kolinde Grabar – Kitarović, kraljice Balkana, koja je taj susret maestralno, kako samo to ona zna, iskoristila za podizanje vlastita rejtinga, kao uvod u novu predsjedničku kampanju. Jer predsjednica je ipak potekla iz naroda i razumije malog čovjeka, koji nije navikao na plaću u NATO-u ili na onu nešto skromniju s Pantovčaka.

Da se kojim slučajem radi o njihovoj koži, da mjesecima rade besplatno i ne mogu servisirati svoje megalomanske kredite, da su njihova djeca gladna, a ne odaslana na skupa sveučilišta po svijetu, da je njima ugrožena gola egzistencija, vjerojatno bi vladajući promptnije donosili odluke. A ne bi kalkulirali s rejtingom stranke i Vlade i razmišljali o tome kome uvaliti vrući krumpir i na koga svaliti krivnju. Iako beznadni vožd SPD-a Davor Bernardić – Bero, koji se pravi da njegova stranka s nastalom situacijom nema ništa, rijetko kada ima pravo, ovoga puta pogodio je u sridu. I to s izračunom da za nerješavanje problema Uljanika porezni obveznici svakoga dana iskrcaju dva milijuna kuna. I da će nas dilema o tome bi li premijer piškio ili kakio, bi li škver poslao u stečaj ili ipak ne bi, na kraju koštati dodatnih 350 milijuna kuna.

DAKLE, UZ SVE UZALUDNO POTROŠENE MILIJARDE, bacit ćemo u vjetar i jedan remetinečki rotor, za koji su Plenki i Mile Fontana svečano potpisali ugovor uz fanfare i vatromet. Nije ni čudo da su, prema istraživanju UN-a, Rvatine najnesretnija nacija na Balkanu i jedna od depresivnijih u svijetu. Logično da ih ne može oraspoložiti dvanaest žigosanih direktora Uljanika, kada nam se s njima ili bez njih jer su u pritvoru, s vladom bez vizije i strankama koje se brinu isključivo za svoje uhljebe, ionako crno piše. A političku odgovornost za svinjac koji su napravili u hrvatskom gospodarstvu, nitko snositi neće. Za taj dio krivi smo sami.

Komentiraj