Hoće li nakon skupa o kojem je obaviještena i međunarodna javnost, ANEMIČNI PREMIJER i dalje poručivati novinarima da ne dramatiziraju, a blagoglagoljiva ministrica Obuljen – Koržinek tvrditi da u rvackim medijima cenzure nema te da sloboda javne riječi ničime nije ugrožena, teško je procijeniti

Ej, građani i građanke Rvacke, možda niste primijetili da nije pet do dvanaest, već dvanaest i pet. Ne samo zbog medija ugroženih tužbama ili novinara izmrcvarenih prekarijatom, poniženih cenzurom i dovedenih na rub egzistencije, ne samo zbog ozbiljnih udaraca slobodi javne riječi i mišljenja, već zbog bolesnih institucija koje ne funkcioniraju i time uništavaju hrvatsko društvo.

NAKON DESETLJEĆA UGNJETAVANJA, prijetnji, batina i gubitaka radnih mjesta, konačno su se pobunili medijski pregaoci i pokazali da su složni i da neće bez otpora odustati od profesije. Predvođeni Zlim bubnjarima bučno su se prošetali centrom Zagreba i dotutnjali do Markova trga, gdje je vodstvo HND-a dežurnim sigurnjacima u praznoj zgradi Vlade, u kojoj u subotu nije bilo ni pasa, predalo osam zahtjeva za spas novinarstva u Rvata. Naime, premijer je taj dan, logično, imao pametnijeg posla – možda je morao obilaziti neku od bezbrojnih godišnjica osnivanja HDZ-ta, prije 29 godina prepoznatog kao stranka opasnih namjera, ili je pak bio preokupiran bjesomučnom izbornom kampanjom za Skupštinu Ličko-senjske županije, u kojoj mu nekadašnji stranački jarani na čelu s čovjekolikim Darkom Milinovićem rade o glavi. Iako se estradno osviještena predsjednica Kolinda toga prva sjetila i preobučena u princezu iz zemlje Nedođije zablistala na Riječkom karnevalu, i Plenki se možda mogao pridružiti nekim maškarama i kostimirati u predsjednika Europske komisije Jeana Claudea Junckera ili njemačku kancelarku Angelu Merkel. Jer maska uljuđenog Europćana odavno je pala. Baš kao i ona njegove medijski kompetentne kolegice Nine Obuljen-Koržinek, ministrice kulture od koje se puno očekivalo. Budući da usprkos svim vapajima Hrvatskog novinarskog društva zbog preko tisuću tužbi koje se u ovom trenutku vode protiv izdavača i novinara, od kojih je veliki dio pokrenulo vodstvo HRT-a, inače oaze katolibanskog revizionizma, do sada nije primijetila da je situacija kritična, ni ona nije našla shodnim obratiti se skupu pod prozorima Ministarstva kulture ili eventualno primiti predstavnike HND-a u svojim ministarskim odajama. Uostalom, kako je to svojedobno objasnila sa smiješkom punim nevjerice – radi se o prćiji Dražena Bošnjakovića i pravosuđa, a ne njenoj. Hoće li nakon skupa o kojem je obaviještena i međunarodna javnost, anemični premijer i dalje poručivati novinarima da ne dramatiziraju, a blagoglagoljiva ministrica, u skladu sa svojim genetskim karakteristikama i zavičajnim dubrovačkim porijeklom, uz krilaticu “Sa svakim lijepo, ni s kim iskreno” tvrditi da među rvackim medijima cvate tisuću cvjetova i da cenzure nema, a sloboda javne riječi ničime nije ugrožena, teško je procijeniti. Jer kao što rekosmo, oboje sada imaju važnijeg posla. Ostati u sedlu.

OČITO IH SE NIJE DOJMILA ni činjenica da se bojkotu suradnje s Katedralom zloduha pridružilo preko trideset organizacija civilnog društva, među kojima i mnoge udruge kulturnih profesionalaca. Problem je u tome što su potrebu da na novinarskom jadu zarađuju jeftine bodove, osjetile i brojne političke stranke koje se redovito nepozvane šlepaju za civilnim inicijativama. Što je najgore, među novinare se uvalio i priključio prosvjedu i nesmjenjivi vožd SDP-a Davor Bernardić, što je kod mnogih, osim podsmijeha, izazivalo i poriv za povraćanjem. Ne obazirući se na takve gluposti, naslikavao se Bero pred kamerama, dajući suverene izjave o lošem stanju medija. Onih istih koje je optužio da mu ruše rejting i rovare protiv članstva. Kao da je zaboravio da su SDP i partneri, dok su bili na vlasti, imali priliku popraviti situaciju – a nisu. Upravo suprotno, zbog prevelike boli u preponama bivšeg premijera Zoke Milanovića, dopustili su da se nakon 70 godina izlaženja ugasi Vjesnik, da Stojedinica šaptom padne u ruke nepoznatog njemačkog investitora i izgubi smisao postojanja, da Nacional gotovo zauvijek propadne, da stotine novinara ostane bez posla, kao i da se donese sramotan Zakon o HRT-u koji je i omogućio upravi te javne kuće da radi to što radi.

A zahvaljujući upravo debilizmu SDP-a i pojedinih istaknutih članova te posrnule stranke, poput vic-mahera Gordana Marasa. Umjesto da posramljeno šuti zbog sramotnih tužbi protiv vlastitih novinara i HND-a, glavni ravnatelj HRT-a, Kazimir Bačić uspio je okrenuti pilu naopako. Nakon što je Maras, u znak bojkota, k’o slon u staklarskoj radnji pedalirao ni krivu ni dužnu ekipu HRT-a s konferencije za tisak, izdao je lukavi Kazo dramatično priopćenje u kojem je zavapio da je javni servis onemogućen u obavljanju svoje funkcije informiranja svekolike javnosti i izložen neviđenim političkim pritiscima i cenzuri, i to od opozicije! Ni manje ni više! Bačića su najozbiljnije shvatili u EBU-u, Europskom udruženju javnih televizija, i pružili mu podršku. A to je, dakako, slavodobitno objavio HRT, gotovo potpuno ignorirajući prosvjed protiv samih sebe u kojem su sudjelovali i brojni novinari i urednici HRT-a. Bravo, Kazimire Bačiću, majstore, tako se to radi! To su tekovine Političke škole u Kumrovcu koju Kazo nije pohađao– napad je najbolja obrana.

Eh, da su Hrvati Francuzi ili Srbi, u subotu bi se oboružani loncima i poklopcima u tisućama pridružili onima koji služe javnosti i bore se za objavljivanje istine, ma kako gorka bila. Budući da nisu, tek su tu i tamo, prekinuvši nakratko čavrljanje uz subotnju kavu, mahnuli demonstrantima i mislili si svoje. Uostalom, zar nismo zato tu gdje jesmo, zar nam nije tako močvarno i beznadno kao što jest zbog poznate hrvatske šutnje koja tradicionalno obuzima ovaj narod. Osim što se povremeno dignu sindikati, pobune radnici brodogradilišta, mame i tate Metkovića zgroženi smrću malog Gabrijela, udruge roditelja zagađenog Slavonskog Broda ili Zadrani bijesni na pravosuđe koje je pustilo nasilnog Daruvarca, rezignirani Rvatine imaju začepljene gubice, a ako i nešto kažu, to najčešće zvuči ovako: „Nemojte mene, pustite, nisam ja odavde!”

ZATO SVAKA VLAST MOŽE biti potpuno mirna. Nema straha od stotina tisuća demonstranata koji će izazivati nerede, remetiti blaženi mir Banskih dvora ili muflona na Pantovčaku. Doduše, zanimljivo je kako su Rvatine uvijek visoko motivirani i bolje organizirani kada se treba buniti protiv usvojenih civilizacijskih vrijednosti poput zakonskog prava na legalan i medicinski siguran pobačaj ili zaštite od obiteljskog nasilja. Tu smo stvarno jaki! Šetači iz Hoda za život svake su godine sve brojniji, a i protiv ratifikacije Istanbulske okupila se zavidna masa. Slično je i kada se treba dići protiv izgradnje centra za azilante ili naselja za Rome. Čudo jedno kako su vjera u Boga i hrvatska sloga u slučaju iskazivanja ksenofobije i rasizma uvijek jači pokretači od bilo kakve konstruktivne inicijative.

Uostalom, i s Istanbulskom konvencijom i bez nje, zahvaljujući poslovično inertnom sustavu ženama je isto. Autohtoni rvacki mužjaci na čijoj je strani Autokefalna Crkva u Hrvata, u velikom strahu od rodne ideologije zbog koje se neće znati tko je muško a tko žensko, zaštićeni su k’o lički medvjedi. Za razliku od njih, žene na kojima se psihički, fizički i seksualno iživljavaju jednako su bespomoćne kao što su bile i prije godinu dana. Isto kao što Gordan Maras ne ide u ženski zahod, a predsjednica u muški, tako se zbog Istanbulske ni u hrvatskom društvu niti u državnim institucijama – od sudova do centara za socijalnu skrb – ništa promijenilo nije. Nisu se promijenili ni ministri, a ni ministrica Murganić koja je u slučaju maltretirane supruge nedodirljivog župana Alojzija Tomaševića objasnila svekolikoj javnosti dinamiku u braku. U tu dinamiku vjerojatno idu i monstruozni otac i bacanje četvero djece kroz prozor. Za razliku od civiliziranih zemalja u kojima se vlast boji svojih građana, a ne obrnuto, ni političke, ni moralne, ni ljudske odgovornosti među pojedinim Plenkijevim ministrima nema. Neće je ni biti sve dok se ne oformi kritična masa koja će biti spremna ustati iz svojih fotelja i marširati u obranu ljudskih i građanskih prava. Sjetite se one: kome zvono zvoni? Ne samo novinarima, ženama i bolesnima. Tebi, čovječe!

Dragi Rvatine, nije pet do dvanaest, već je dvanaest i pet. Pokrenite se!

Komentiraj