Uoči proslave 25. obljetnice Oluje, to jest Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja koji bi trebao predstavljati simbol nacionalnog jedinstva i ponosa, kao dva tvrdoglava ovna na brvnu predsjednik Vlade i predsjednik Republike Rvacke iskoristili su svoje medijske istupe da se međusobno žestoko izvrijeđaju i nadrobe jedan o drugome sve i svašta ne bi li pokazali što znači tvrda kohabitacija.

Te Milanović ide Plenkoviću na živce jer smatra da mu je smrtno dosadno na Pantovčaku pa laže, halucinira i reciklira temu Kriznog stožera čija funkcija nije pravno uređena, te Plenki, po Zokinu mišljenju, u Uredu ima jazavce koji su završili yutelovsku novinarsku školu pa umjesto njega pišu gluposti i bezobrazluke po Twitteru, dok premijer ne shvaća da stvari u demokraciji ne funkcioniraju kao u autoritarnoj stranci. Osim toga, gadosti kakve je od njega čuo nije mogao čuti ni od Sanadera ni od Kosor, jer Plenković je očito učio komunikaciju u kvartovskoj školi, na klupici u parku i u pješčaniku. Te ovo te ono, ukratko, gomila besmisla koji su veliki dečki, a osobito oni na najvišim funkcijama u državi, odavno trebali prerasti. I baš kad smo pomislili da smo s novim sazivom Sabora i novom vladom možda učinili pomak u političkom ophođenju, njih dvojica to su uspješno demantirala.

Budući da su stari pajde iz istog legla Mate Granića u Ministarstvu vanjskih s početka devedesetih, čini se da bivši diplomati imaju neke nerazriješene račune pa kada im popuste kočnice, uveseljavaju narod razmjenom niskih udaraca. Dva alfa mužjaka, jedan štemer s Trnja, a drugi fini momak s Črnomerca – od kojih je prvi 2000. slučajno završio u SDP-u, a drugi 2011. u HDZ-tu – uporno dokazuju da se međusobno ne podnose, za što rvacke građane zabole uvo.

U ovom teškom trenutku, dok se zemlja bori s covidom-19 i njegovim razornim posljedicama, zasuta kontradiktornim preporukama Kriznog stožera koji bi Milanović stavio u pravni okvir i pod nadzor Sabora, a Plenković ne bi, nikome nije jasno čemu je sve to služilo. Tko je u terminalnoj fazi dosade, tko je frustriran, tko je češće bio na ručku u Taču, čija majka je vojna lekarka, a čijeg su oca HDZ-tovi šatoraši lažno optužili da je organizirao ubojstvo Brune Bušića – sve to malo koga zanima.

Iskreno, ima Plenković većih problema od Milanovićeva inzistiranja na primjeni članka 17. Ustava Republike Hrvatske kojim se „u doba ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda, pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu ograničiti, o čemu odlučuje ili Sabor dvotrećinskom većinom, a ako se ne može sastati, na prijedlog Vlade predsjednik Republike“. Što bi ga koštalo da pokuša formalno urediti status Nacionalnog stožera civilne zaštite u ovoj situaciji, osim malo pogažena ponosa, nije sasvim jasno. Osim Milanoviću, izbio bi time oružje iz ruke i svim oporbenim strankama, a osobito Mostu koji ga optužuje da zloupotrebljava Stožer u s ciljem narušavanja građanskih sloboda. Jasno je jedino da je problem u načinu na koji to predsjednik Zoka predlaže, uz sve digresije i samo njemu razumljive doskočice, kojima je onako usput ogadio četu ljudi, nazvavši rad Stožera farsom „koja pod krinkom struke pogoduje sitnim dnevnim interesima političkih pajdaša“. Problem je i u tome što se predsjednik Republike neobuzdano rukuje, ne nosi masku i smatra covid-19 opasnim kao što je karijes. Time se svrstao na stranu Karoline Vidović-Krišto, novog Željka Glasnovića u ženskom obliku, koja je počela svoje razorno djelovanje u Saboru s maramom preko lica i ignorirajući preporuke epidemiologa, jer njeni epidemiolozi znaju bolje.

I tako, umjesto da su posljednjih dana zajednički puhali u iste diple i naglašavali važnost pomirdbe i suživota, koji će 25 godina nakon rata konačno biti simbolički demonstrirani dolaskom Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade iz SDSS-a, na proslavu Oluje u Knin i Tome Medveda, ministra branitelja, na komemoraciju za pobijene srpske civile u Grubore, Zoran i Andrej izgubili su se u bespućima vlastitih taština i zagađivali javni prostor prepucavanjem na osobnoj razini.

A grlati desničari na čelu s generalom Željkom Sačićem, Ivanom Penavom i Ninom Raspudićem jedva su dočekali da Plenkovića optuže za veleizdaju i političku trgovinu s SDSS-om, zbog koje je navodno pobjedu u Oluji sveo na istu razinu s ratnim zločinima počinjenim nad srpskim civilima. Činjenica da predsjednik jedne HDZ-ove vlade i njegovi ministri priznaju da su se, nakon pravedne i oslobodilačke vojno-redarstvene akcije kakva je bila Oluja, zločini dogodili i da treba odati počast civilnim žrtvama, ma koje nacionalnosti one bile, ogroman je civilizacijski iskorak koji bi Zoran Milanović trebao podržati. Iako je on sam više puta prostački isfućkan na nekoliko proslava u Kninu kojima je nazočio kao predsjednik Vlade i iako sve to smatra licemjernim, s obzirom na to da se Tomo Medved svojedobno pridružio šatorašima u Savskoj koji su prijetili građanima plinskim bocama, radeći na tome da „oba padnu“ – i on i Josipović.

No kao što je u Americi jedino republikanac Nixon mogao zaustaviti rat u Vijetnamu i započeti diplomatske odnose s Kinom, tako samo HDZ može poslati ministra branitelja u Grubore. Sličan civilizacijski iskorak dogodio se i u Saboru, govorom Anje Šimprage, nove saborske zastupnice iz redova SDSS-a, koji je počeo rečenicom „Ja sam djevojčica iz kolone“ – i to one koja bježala prema Beogradu – a završio ovako: „Danas, 25 godina kasnije, ta djevojčica iz kolone stoji pred vama. Imam samo jednu želju, da gradimo društvo slobode, gradimo zajedničku budućnost!“ Ako to nije vrijedno zajedničkog napora predsjednika države i premijera, onda nije jasno što jest.

Povijesni značaj te odluke Vlade, kojom je napokon počela dugo najavljivanja transformacija HDZ-a u pristojnu konzervativnu stranku desnog centra koja bi svojim postupcima mogla mijenjati zatrovane odnose i zaustaviti daljnje podjele u Hrvatskoj, gotovo je zasjenio Zoran Milanović svojim glupavim primjedbama o tome gdje bi se i kako trebao obilježiti Dan pobjede. Objašnjavajući svoje neslaganje s idejom da se centralna proslava zbog epidemioloških mjera odvija na trgu u Kninu, a ne na tvrđavi koja je, po njemu, mitsko mjesto hrvatske povijesti, sam grad Knin nazvao je beznačajnom prašnjavom kasabom s kasarnom, kolodvorom Josipe Rimac i tvornicom šarafa. Time je brzopleti i cinični predsjednik Republike nakon stanovnika Špičkovine i Vukovine te profesora jezika i povijesti, ovoga puta uspio izvrijeđati i građane Knina, a ne samo organizatore proslave i Andreja Plenkovića, što mu je vjerojatno bio cilj.

I tako je opet propustio priliku izbiti monopol na domoljublje iz ruku HDZ-a i dokazati da je dorastao funkciji predsjednika Republike koju uporno želi demontirati. I čini sve kako bi je učinio bespotrebnom iako su njegovi prethodnici s istim ovlastima u kohabitaciji s vlašću HDZ-ta učinili puno za promjenu atmosfere u društvu, poštovanje ljudskih prava, suradnju s nevladinim udrugama, pomirenje u regiji i vraćanje antifašizma u politički mainstream. Za sve to Milanović nema vremena, kao što nije imao vremena doći na konstituirajuću sjednicu Sabora jer je, navodno, bio na ručku u Taču. Pitanje je samo zašto se toliko trsio dobiti izbore kada čini sve kako bi dao oružje u ruke HDZ-tovu Branku Bačiću, koji je izjavio da bi možda trebalo revalorizirati tu poziciju tako da se izbor predsjednika RH uskladi s njegovom političkom težinom.

Pojavi li se predsjednik Republike ipak u Kninu, bit će zanimljivo gledati njega i Plenkovića, kao dva ovna na oltaru domovine za čiju pobjedu u ratu ni jedan ni drugi nemaju posebnih zasluga. Pa se možda zato bave jedan drugim.

Na tom tragu, sada kada je novoizabrani Sabor otišao na raspust i počinje sezona kiselih krastavaca, očekujemo da nastave svoje prepucavanje oko toga tko će prvi na ljetovanje u državnoj rezidenciji Costabella kraj Opatije. I tko bolje skače u vodu, tko može pljunuti dalje i tko ima većega. Što, iskreno, i nije od nekog značaja za vođenje države.