Presuda na šest godina bajbuka Sanaderu, nekada najmoćnijem gazdi u stranci i državi, i još jedno teatralno odvođenje u Remetinec, malo koga su pretjerano razveselili i uvjerili da je pravda spora, no dostižna. Osobito ako se zna da obvezu vraćanja 17 MILIJUNA POKRADENIH KUNA ne može ispuniti

Da je pravda spora, no dostižna, slušamo predugo u ovoj bolesnim pravosuđem poharanoj državi, u kojoj je pravednik Milijan Brkić, nekada Vaso, upravo proglašen nevinim po pitanju curenja podataka u istrazi o elitnoj prostituciji, dočim je Ćaća Sanader nakon beskrajnih peripetija, vraćanja procesa na početak, odvjetničkih marifetluka i izmišljenih teških bolesti, ipak osuđen u jednom od pet kaznenih procesa u kojima je optužen za korupciju i krađu oko 100 milijuna kuna javnog novca.

Treba li posebno podsjećati na to da mu je Ustavni sud 2015. poništio osuđujuće presude u čak tri slučaja – INA-MOL, Hypo i Fimi media – bez ikakva razumnog objašnjenja. To je obične smrtnike koji se ne razumiju previše u pravosudne zavrzlame, ali slute što je pravda, moglo natjerati da pomisle da su ustavni suci za naglu promjenu mišljenja dobili određenu stimulaciju u obliku mita. Očekivano, DORH je s gnušanjem odbio te pokvarene spekulacije i zaključio da kaznenog djela korupcije kod časnih pregalaca Ustavnog suda nije bilo. Usprkos tome, dojam da rvacko pravosuđe uspješno štiti najkrupnije ribe – od Ćaće preko Mileta Fontane do Božidara Kalmete, koji je stranački rehabilitiran i prije nego što je službeno proglašen nevinim k’o beba u slučaju izvlačenja para iz hrvatskih cestarskih tvrtki – sve je čvršće ukorijenjen. Kao i percepcija javnosti da se određene odluke najviših sudova redovito usklađuju s izbornim ciklusima. Baš kao što je u doba mukotrpnog krpanja vlade Tihomira Oreškovića zgodno došlo ukidanje presude HDZ-tu kao zločinačkoj organizaciji, tako su brojni uvjereni da je i Sanaderov odlazak u Remetinec uoči europskih izbora i skorašnjeg predsjedanja Hrvatske nad Europskim vijećem, još jedan pokazni trik za međunarodnu upotrebu.

JER DA SU ĆAĆU PRIJE DEVET, osam, sedam, šest, pet godina poslali iza rešetaka, umjesto da je provodio slatki život na „Malo vitra” ili u počasnim ložama svjetskog nogometnog prvenstva, dok je simpatični bivši poljoprivredni ministar Petar Čobanković – Čobi gulio krumpire za opće dobro, onda povjerenje Rvata u institucije ne bi bilo najniže u Europi.

Ovako, desetljeće nakon famozne rečenice “Moja je dionica završena, hvala na suradnji i doviđenja”, presuda na šest godina bajbuka nekada najmoćnijem gazdi u stranci i državi i još jedno teatralno odvođenje u Remetinec, malo koga su pretjerano razveselili i uvjerili da je pravda spora, no dostižna. Osobito ako se zna da obvezu vraćanja 17 milijuna pokradenih kuna ne može ispuniti, jer je imao više nego dovoljno vremena da sve što je stekao u znoju lica svoga prepiše obitelji i rodijacima.

UMJESTO RAVNODUŠNE JAVNOSTI, PRAVOSUDNA FARSA razjarila je živoziđane koji su priredili još jedan nezaboravni spektakl prenošen na društvenim mrežama, s urlanjem, prijetnjama smrću, ležanjem na podu i odnošenjem iz sabornice. A sve u funkciji kampanje za već spomenute europske izbore na kojima bi, sudeći prema stanju svijesti biračkog tijela, mogli i profitirati. Osobito zbog činjenice da je profesor Branimir Bunjac potpuno podivljao i izgubio kontrolu nad samim sobom, što se ipak do te mjere nije dogodilo poslovično staloženom Andreju Plenkoviću kada se svojedobno na istom mjestu skoro pomlatio s Nikolom Grmojom. No nakon te epizode postao je heroj u očima svojih stranačkih jastrebova i rejting mu je naglo skočio. Vjerojatno na to računaju i pripadnici razbarušene protestne desničarske stranke koja se zalaže za izlazak iz Europske unije, iako bi istovremeno rado da barem jedan od njih uđe u Europski parlament i zarađuje masnu plaću uz ostale pripadajuće privilegije.

Ipak, iako su ovoga puta pretjerali u svakom pogledu i u svoje cirkuske aktivnosti uvukli ni krive ni dužne saborske stražare, koji se s njima natežu u sitne noćne sate, živoziđanima se mora priznati da su u jednome bili u pravu. A to je prozivanje HDZ-tovaca zbog nepodnošljive lakoće kojom se odriču svojih bivših voždova kojima su se masovno uvlačili u analni otvor, da bi se danas pravili kao da se korupcija pregolemih razmjera događala u nekoj drugoj, a ne njihovoj stranci. O čemu, dakako, nitko od onih koji još uvijek sjede u Saboru nije imao blage veze. „Pitam se sada imaju li prisutni HDZ-ovci imalo obzira za svog dojučerašnjeg šefa Hoće li biti hladni i ravnodušni ili će barem malo pokazati da im je stalo do njega, ako ništa barem zbog straha za svoju vlastitu sudbinu”, rekao je u svom lucidnom nastupu Ivan Pernar, inače dežurna saborska luda koja maestralno sakuplja političke bodove na efektnom scenskom nastupu.

BUDUĆI DA SE IZNENAĐENI I UVREĐENI POBOČNIK svih šefova HDZ-ta, inače oktroirani predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković -Njonjo, nije prepoznao, baš kao ni Ivan Šuker, ministar financija u dvjema vladama Ive Sanadera, očito ih je na to netko trebao podsjetiti, pa makar i brutalno, kao što je to učinio Živi zid.

Da sam na mjestu anemičnog premijera, jako bih se zabrinula za svoju budućnost. Jer kao što je poznato, dok si u sedlu, Jandroković i slični bespogovorno ti vire iza ramena i kao papagaji ponavljaju misli velikog vođe. A kada padneš, s jednakom nonšalancijom pregaze tvoj politički leš i odreknu te se kao da te nikada u životu vidjeli nisu. „Sanader? Tko je taj?” pita se u čudu Njonjo, kojeg je Ćaća gurao i stvorio. Strelovita je bila ta karijera bjelovarskog administrativnog ćate do ministra vanjskih poslova. No tko se danas toga uopće sjeća?

Kao što se rijetko tko sjeća da je i Tomislava Karamarka i Andreja Plenkovića ne tako davne 2011. u HDZ primila bivša premijerka Jadranka Kosor, da bi je prvi promptno pedalirao iz stranke, a drugi je nikada nije želio primiti natrag.

Tko zna neće li i Andreju na isti način vratiti nova zvijezda na HDZ-tovu političkom nebu, njegov savjetnik i Šeksov posinak Karlo Ressler. Dečko ima dobar pedigre, nema šta, problem je samo u tome što mlađahni nositelj liste za europćanske izbore nije nešto prepoznat u javnosti, a i nema neku težinu među HDZ-tovim biračima. Baš kao i izvjesni Tomislav Sokol, Domagoj Maroević, Stjepan Ribić ili možda Marijana Balić, Plenkijeva asistentica iz Bruxellesa za koju je rijetko tko čuo, a još je manje vidio.

Doduše, članovi HDZ-ta mogu biti sretni što nositelj liste nije, na primjer, Marko Milić, još jedno stranačko mladunče koje, navodno, od svoje osamnaeste savjetuje premijera. Recimo, o hip-hopu, novim modnim trendovima ili cool mjestima za izlazak. Da bi djelovao uvjerljivo, novu stranačku nadu Karla Resslera, kojeg bi Miro Kovač i ostali veterani vjerojatno rado utopili u žlici vode, magovi PR-a tako su dobro izbrifirali da u svakom intervjuu ponavlja jedno te isto, kao da je progutao CD. Najvažnija poruka koja je doprla do nas jest da vjeruje u Franju Tuđmana i da će oni napraviti razliku. Koga od čega, nije sasvim pojasnio, ali to, na kraju dana, nije ni važno. Suočit će se s izazovima i napraviti razliku. „We will meet the challenges and make the difference at the end of the day, želim jasno reći, zauzimam potpuno čvrsti stav, budite uvjereni, bla bla bla… ” Eto. To je ta briselsko-plenkovićevska mantra koju je momak nabiflao i vrti je kako mu dođe zgodno. Nema sumnje da će taj vokabular doprijeti do srca svakog istinskog birača HDZ-ta, koji bi, ZNA SE, glasao i da je konj nositelj liste. Jer, tako im je upisano u genima. Kako gazda kaže.

IAKO KAD VIŠE NE BUDE GAZDA HDZ-ta, po svemu sudeći, neće završiti u bajbuku jer ne pokazuje znakove kleptomanije, anemični Andrej može se nadati da će ga se njegovi puleni koje je nameračio poslati u Bruxelles odreći bez pardona. Što će se tek dogoditi budućem počasnom doktoru Miletu Fontani ako ikada bude osuđen u jednom od brojnih suspektnih slučajeva koji trule po ladicama DORH-a? Kada više neće moći politički trgovati sinekurama u Zagrebačkom holdingu, gradskim zemljištima, javnim prostorima i kinom Europa? Vjerojatno bi ga posjećivali tek njegov zlatni retriver Rudi i Ćaća Sanader. Jer nema ljubavi do pseće ljubavi i većeg prijateljstva od zatvorskog prijateljstva, kaže Ćaćin poučak.

Komentiraj