O Miletu Fontani i njegovim spektakularnim procesima u kojima ga se tereti za pronevjere gradskih para, suvišno je i govoriti. Oslobođen u aferi Štandovi, bezbrižan ka tica, može se nadati sličnom ishodu u slučaju Agram, teškom pišljivih 25 MILIJUNA KUNA. Ipak je on Milan Bandić

Kad je pravosuđe bolesno, onda je i društvo bolesno. A rvacko pravosuđe kronično je poremećeno već više od 25 godina, za vrijeme kojih su boleštine razne zahvatile i cjelokupno društvo. Nismo toga svjesni samo kao javni radnici, već i kao privatne osobe koje se tuku s neefikasnim sustavom, parnicama koje traju desetljećima, presudama koje nemaju veze s mozgom, a još manje s pravdom. Meta svemoćnih rvackih sudova, u koje ne vjeruje dvije trećine građana Hrvatske, u posljednjih nekoliko godina sve više su novinari i izdavači koji su postali bankomati iz kojih pare muzu emotivno preosjetljivi i duševnim bolima poharani političari, tajkuni, nogometni menadžeri i uprave HRT-a. Zašto su se njihove boli pojačale od ulaska u EU, kada je mrkva zamijenila batinu i prestala je opasnost od međunarodnih sankcija zbog ugrožavanja slobode mišljenja i govora, to bi nam mogla objasniti samo socijalna patologija.

Kao što je poznato, uništavanje rijetkih neovisnih medija milijunskim tužbama bio je omiljeni sport i u doba neumrlog predsjednika Franje, koji nije imao previše smisla za humor i satiru, osobito na svoj račun.

Ali eto, ipak ga je misao o vlastitoj povijesnoj ulozi i vraćanju Hrvatske u Europu, kojoj prirodno pripada, a ne mrskom Balkanu i istoku, sputala u tome da ih zatre ognjem i mačem. Zato je smislio bolju metodu nametanja tajkunskih vlasnika bliskih vladajućoj stranci i njegovim moćnim savjetnicima. Na primjer, čovjeku s dvama prezimenima Iviću Pašaliću koji je, kako se nedavno prisjetio kolega Dežulović, jasno definirao ulogu pravosuđa. „Suci trebaju provoditi državnu politiku“, zborio je uskrsli čovjek iz sjene.

DAKLE, DIJAGNOZU TEŠKE BOLESTI dobili smo odavno, na samom početku procesa eurointegracija, kada su nam jasno dali do znanja da bez ozbiljnih reformi nema ulaska. Ne bismo li nekako zatvorili najzajebanije Poglavlje 23 – Pravosuđe i temeljna prava, izvedena je pokazna vježba u vidu uhićenja velikih riba – od Damira Polančeca preko Berislava Rončevića i Petra Čobankovića do kapitalca Ive Sanadera. No, na kraju, od svega je ispao ćorak. Ivo Sanader, kojem je Ustavni sud velikodušno pomogao i vratio proces u slučaju INA-MOL na početak, i dalje veselo jedri morima u skupim jahtama i odlazi na nogometna svjetska prvenstva, Petar Čobanković ogulio je nešto vreća krumpira i razvija privatni poljoprivredni biznis, Damir Polančec, rumen kao jabuka, zagubio se u bespućima političke zbiljnosti, isto kao i Berislav Rončević, čija afera s kamionima je odavno zaboravljena.

LIPI BOŽIDAR KALMETA SA SVOJOM NEUNIŠTIVOM FRIZUROM boje lješnjaka, ležerno se pojavljuje na ročištima za afere HAC – Remorker i Fimi Media, a zašto i ne bi kad je stranački rehabilitiran i prije sudske presude. O Miletu Fontani i njegovim spektakularnim procesima u kojima ga se tereti za pronevjere gradskih para, suvišno je i govoriti. Oslobođen u aferi Štandovi, bezbrižan ka tica može se nadati sličnom ishodu u slučaju Agram, teškom pišljivih 25 milijuna kuna. Ipak je on Milan Bandić. Dočim je izvjesni F. R., zvan Frki, za grafit „Punk is not dead“ išaran po jednoj od splitskih fasada, dobio godinu dana zatvora, što je pretvoreno u 730 sati rada za opće dobro. I tako bismo mogli nabrajati u beskraj, no i iz nabrojanog nije teško posumnjati u besmisao rvackog pravosudnog sustava.

NAKON PUSTIH OBEĆANJA O REFORMAMA i pet godina članstva u prestižnom klubu Europske unije, rvacki suci tako su se ponovo raspojasali vidjevši kako im je dobro krenulo, bez ikakve reakcije europćanskih institucija koje se bakću s malo krupnijim problemima u Mađarskoj i Poljskoj. Svjestan je toga i anemični premijer koji se ne bi štel mešati u sve nadrealnije sudske presude.

Kao što je, na primjer, ona protiv novinara Jurice Pavičića, koji Dušku Mucalu, bivšem intendantu splitskog HNK, po privatnoj tužbi mora isplatiti 50 tisuća kuna plus sudske troškove. I to zbog teksta iz 2010. u kojem je napisao da Mucalo „ne razlikuje Aristofana od Aristotela, misli da je Avignon klub u Ligi prvaka, a Nekrošius litavski košarkaški centar“. Poznatog pjevača lakih nota, hit makera, osobito je pogodilo to što je Pavičić utvrdio da on sam ima više referenci za trenera Hajduka, nego Mucalo za HNK. Od obrazloženja suda da je time iznio niz uvredljivih teza na račun Mucalovih sposobnosti, svakoga s malo mozga ozbiljno zaboli glava.

Uostalom, nakon čuvene sinkope zbog koje je humanist Tomo Horvatinčić prepolovio jedrilicu i na pravdi Boga usmrtio dvoje ljudi, teško da ijedna sudska odluka ikoga može iznenaditi. Sinkope bi se tako mogle proširiti kao pošast, uvjet je samo da budući grešnici imaju para za dovoljno lukave odvjetnike.

Para očito nije imao hrvatski branitelj Zoran Erceg koji se usudio viknuti da je neumrli predsjednik Franjo ratni zločinac. I to prilikom otkrivanja megalomanske skulpture u lepršavoj haljini, koja neodoljivo sliči Pavlu Kaliniću. Kao što je poznato, ne samo što ga je tom prilikom uhapsilo, već i osudilo na 15 dana zatvora zbog navodnog remećenja javnog reda i mira. Erceg je, doduše, poremetio samo pompoznu i patetičnu ceremoniju na kojoj se zbog embolije pluća čudom nije pojavio Mile Fontana. Ustavom zagarantirano pravo da svatko misli i viče što god hoće, očito još nije doprlo do pravovjernih pravosudnih visina.

PREMA DOSTUPNIM PODACIMA, u ovom trenutku vode se 1163 sudska predmeta protiv novinara i izdavača, s neizvjesnim ishodom. Čemu se uopće medijski pregaoci mogu nadati ako je ugledni narkodiler i časni ustašofil Velimir Bujanec dobio parnicu protiv satiričnog portala News Bar, zbog povrede ugleda i časti. Iako u impressumu jasno piše da su sve vijesti izmišljene, ona koja je glasila „Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura“ koštat će ih 12 tisuća kuna plus sudske troškove, čime će namiriti duševno rastrojstvo uglednog konzumenta kokaina i kurvi i utješiti njegovu širu obitelj. Ako presuda postane pravomoćna.

Čudo jedno kako su deklarirani desničari i obožavatelji Ante Pavelića osjetljivi ljudi. Jedan od njih svakako je i politički marginalac Zlatko Hasanbegović, Mali Haso, koji je podnio više tužbi još dok je bio ministar kulture i neke sporove dobio, a te su odluke praćene suludim obrazloženjima.

Pravosuđe je bolesno i kad presuđuje bolesnima, kao u slučaju presude Huanitu Luksetiću oboljelom od multiple skleroze, čije simptome ublažava marihuana.

ZA RAZLIKU OD DARKA KOVAČEVIĆA DARUVARCA, koji je nakon brutalnog i mučnog premlaćivanja 18-godišnje djevojke danas slobodan čovjek i đuska uz narodnjačke hitove srpske megazvijezde Mile Kitića, Huanitu je, kao što je poznato, odrezano dvije godine bezuvjetnog zatvora. Da nije bilo kraljice Balkana, predsjednice Kolinde koja ga je gestom humanosti pomilovala, čamio bi Huanito, koji je ionako na kraju snaga, u bajbuku s ubojicama i silovateljima. U isti koš spada i sramotni potez Općinskog državnog odvjetništva koje se žalilo na presudu prema kojoj bi država nakon desetljeća mrcvarenja po sudovima trebala isplatiti odštetu jedinom preživjelom vatrogascu kornatske tragedije Frani Lučiću. Iako je na beskrajne sudske procese do sada potrošeno preko pet milijuna kuna poreznih obveznika, Frani, čiji je život uništen, nisu u stanju isplatiti tri milijuna. Dobro je dok građani Zadra i Tisnog samo protestiraju ne uzimaju pravdu u svoje ruke. A kako je krenulo, mnogima bi to moglo pasti na pamet. Ministre Kujundžiću, ako vam već ne ide reforma zdravstva, krenite s pravosuđem koje je ozbiljno bolesno. Možda ćete tamo biti sretnije ruke.

Komentiraj