OTROVNA POLITIKA Berina škola samopuzdanja

Budući da OD SVIH MUŠKARČINA KOJE ZAZIVAJU BERINU SMJENUnitko nema muda jasno i glasno istaknuti svoju kandidaturu, bilo bi dobro da to učini jedna žena – KRISTINA IKIĆ-BANIČEK, sisačka gradonačelnica koja je odavno odvalila ravno u glavu svima sve što ih ide. I Milanu Bandiću i vodstvu vlastite stranke, i HDZ-tu i Crkvi

Imam snage, vizije i hrabrosti voditi ovu državu. Spreman sam postati premijer i zato se parlamentarni izbori trebaju održati odmah“, ispalio je mrtav ‘ladan Bandićev pionir Davor Bernardić Bero, koji se rodio s viškom samopouzdanja. Naime, on je vjerojatno jedina osoba na svijetu koja vjeruje u vizije i liderske sposobnosti aktualnog predsjednika SDP-a. I dok partijski drugovi zbijaju redove i smišljaju kako izvesti njegovo političko smaknuće, Bero neometano snuje o svojoj državničkoj karijeri.

To je doista zanimljiv slučaj, budući da kao profesor fizike nije uspio voditi ni razred, jednostavno zato što nigdje nikada nije radio izvan SDP-a, pa čak ni u školi. Vodio je, doduše, zagrebačku organizaciju stranke, a njegovi rezultati na lokalnim izborima bili su više no poražavajući. Kad čovjek malo bolje razmisli, prava je šteta što su ga lani rukama i nogama spriječili da se kandidira za zagrebačkog gradonačelnika, jer bi, da je bilo po njegovom, popušio do kocena od svog političkog oca i majke Milana Bandića. U tom bi slučaju pošteno zveknuo glavom o pod i možda puno ranije odustao od ambicije da vodi najveću opozicijsku stranku u ‘Rvata, koja to uskoro više neće biti.

O POBJEDI GORDANA MARASA u zagrebačkom SDP-u, na čijem je čelu Bero želio vidjeti izvjesnog Denisa Hrestaka, za kojeg nikad nitko čuo nije, ispisani su kilometri medijskih analiza prošloga tjedna. Stranačka gerila očekivano je dobila krila i došlo im je iz dupeta u glavu da treba nešto mijenjati. Kako, to je već malo teže pitanje, jer je poučen Bandićevom školom umrežavanja vlastitih poltrona i političkih ovisnika, Bero posložio stranku i njeno unutarnje uređenje tako da je praktički nesmjenjiv. Osim pučem. Ili da mu Bog prosvijetli pamet pa da sam podnese ostavku. Što se sigurno neće dogoditi. Iako su mu urotnici napisali pismo u kojem lijepo piše: Dragi Bero, ovako više ne može. Na što im je odgovorio urnebesnim videouratkom u kojem poziva sve članove i članice SDP-a na obranu socijaldemokracije. I dao do znanja da će se zubima držati za svoju funkciju jer je, eto, baš spreman voditi državu. Samo što nije.

Dakako da Bero nije sam kriv za gubitak identiteta i relevantnosti SDP-a, koji je dosta godina prije njega temeljito rasturio njegov prethodnik Zoka Milanović. SDP je tada otplutao daleko od socijaldemokracije i krenuo nekim neoliberalnim vodama, u kojima nema previše senzibiliteta za radničku klasu, sindikate, ženska prava, socijalnu državu, jednakost i bratstvo među građanima. U njegovoj eri precizno su eliminirani mnogi prepoznatljivi SDP-ejci, neki su isključeni, neki su od muke otišli sami. I tako spala knjiga na tri slova i nekolicinu bivših ministara, od kojih se baš nitko u svom resoru nije iskazao nekim posebnim zalaganjem ili spektakularnim rezultatima. Sam Zoka ponašao se kao pravi đilkoš prvo u Hrvatskom saboru, u kojem zbog pogoleme boli u preponama nije mogao provoditi previše vremena, a onda i na čelu Vlade, gdje se u dokolici zabavljao videoigricama i ručkovima u Taču. Sastanke s Josipom Klemmom i njegovim sumnjivim društvancem da i ne spominjemo. I tako je SDP drugi put na čelu države duboko razočarao birače ljevice i otjerao ih Živom zidu ili u apstinenciju.

Problem je i u činjenici da je Bero bio rezultat trulog kompromisa između nekoliko posvađanih frakcija u SDP-u, iako je iz aviona bilo vidljivo da momak nema ni karizmu ni liderske sposobnosti. Ako možda nekome to nije bilo sasvim jasno, recimo, Zlatku Komadini koji se izmaknuo i nije želio preuzeti kormilo, u ovih godinu i pol dana brojke su pokazale svoje. I pokazuju iz mjeseca u mjesec. I dok im uz Vladu uzdrmanu nebrojenim aferama rejting i dalje pada, Beru to ni najmanje ne uzbuđuje. Blažen u svom samopouzdanju pomaže Plenkiju da drži glavu iznad vode.

Budući da od svih muškarčina koje zazivaju Berinu smjenu u sedam navodno već razrađenih koraka, nitko nema muda jasno i glasno istaknuti svoju kandidaturu, bilo bi dobro da to učini jedna žena – Kristina Ikić-Baniček, sisačka gradonačelnica koja je odavno odvalila ravno u glavu svima sve što ih ide. I Milanu Bandiću i vodstvu vlastite stranke, i HDZ-tu i Crkvi, koja je nezadovoljna svojim statusom u Sisku. U svom žestokom obraćanju svekolikoj javnosti na proslavi Dana antifašističke borbe u šumi Brezovica, Kristina Ikić Baniček izgovorila je sve što se od jednog vođe ljevice očekuje. I pritom je zvučala uvjerljivo. I odlučno. Od svih Berinih govora, ne mogu se sjetiti baš nijednog. Vjerojatno je i on ponesen svojom logorejom u više navrata govorio o snazi hrvatskog antifašističkog pokreta i osuđivao povijesni revizionizam pod blagoslovom HDZ-ta, ali, eto, nekako me se nije dojmilo. I tu nema pomoći jer sve što priča, zvuči kao da prodaje Dormeo madrace na šest rata ili set ekstra oštrih noževa za kućanstvo.

Treba li uopće spominjati da na proslavi Dana antifašističke borbe nije bilo nikoga od vladajućih da čuje poruke sisačke gradonačelnice. Za razliku od mise za domovinu, gdje su se molili u prvim redovima, ni premijer, ni predsjednica, ni predsjednik Sabora Gordan Jandroković Njonjo, koji inače nadahnuto zbori na Bleiburgu, nisu se pojavili. Logično, jer tko zna što bi o njima mislili Željka Markić, Ladislav Ilčić ili Zlatko Hasanbegović? Onaj koji je u klinču s Velimirom Bujanecom osvanuo na velikom plakatu ispred zagrebačkog HNK, uslijed performansa Olivera Frljića pod nazivom „Zagrljaj fašizma nikad nije bio čvršći“. Što simbolički predstavlja stanje svijesti u hrvatskom društvu otrovanom podjelama i nedostatkom istinskih lidera i s lijeva i s desna. Situaciju, dakako, majstorski iskorištavaju glasne i vojnički organizirane katolibanske strančice i udruge koje mijenjaju povijest, a po broju skupljenih potpisa za opskurne referendume, mogle bi i budućnost.

Kako je u odnosu na Dan državnosti ili komemoraciju na Bleiburgu Dan antifašističke borbe drugotni praznik, sva tri predstavnika najviših državnih institucija poslovično su poslala svoje izaslanike, da se pod kišom zvižduka snalaze kako znaju i umiju na skupu u čast Prvog partizanskog odreda, kojim je i počeo pokret otpora nacizmu u Europi. Svaka normalna vlast time bi se ponosila i hrlila položiti vijence pobjednicima savezničke koalicije. Ali ne i naša. S figom u džepu i krastavcem u guzici, oni radije izdaju priopćenja s općenitim frazama o antifašizmu kao temelju hrvatske državnosti. Što osobito licemjerno zvuči iz usta predsjednice, koja se nedavno ushićeno obratila našijencima u Argentini, podsjećajući da su mnogi Hrvati upravo tamo pronašli oazu slobode nakon Drugog svjetskog rata. Među njima, dakako, i domoljubni ustaše koji su se dali u beganiju s poglavnikom Antom Pavelićem. Badava se trudio Predsjedničin izaslanik Matija Posavec, zazivajući neumrlog Franju i dokazujući da su se i branitelji u Domovinskom ratu i partizani borili za isti cilj – slobodnu i neovisnu Hrvatsku – kada je i maloumnima jasno da Predsjednica svoje stavove o toj temi mijenja prema potrebi i publici kojoj se obraća. Budući da trenutačno radi na pridobivanju potpore simpatizera pokreta Narod odlučuje i Hrvatska protiv Istanbulske za svoj drugi mandat, o kojem se ne želi izjasniti, već na tihoj vatri prži Plenkija i njegovu sljedbu, nikoga ne bi začudile sasvim suprotne poruke na nekoj drugoj obljetnici. Dok joj rejting raste i bez potpore Vlade i njenih ministara.

Sva sreća da je nagodba za Agrokor, kakva – takva, navodno postignuta i da smo pobijedili Argentinu s tri nula. Jer da nismo, Plenkijevo samopouzdanje bilo bi gadno narušeno, uz Vasu i Stiera u stranci i demone prošlosti koji se javljaju s YouTubea. Odakle mu svojim povratkom u politiku prijeti Toma Karamarko.

Takvih problema nema Davor Bernardić Bero, kojem se istinska alternativa još uvijek ne nazire. A dok je tako, nema te sile koja će poljuljati njegovo samopouzdanje. I zato bi trebao otvoriti školu za sve one koji ne znaju što bi sami sa sobom, a vole pričati u prazno. Uspjeh zagarantiran.

Komentiraj

Source:Zrinka Vrabec Mojzeš