OTROVNA POLITIKA: Batman protiv Gandhija

Puno više od optužbi za korupciju unutar njegove stranke i Vlade, kao i više od Milanovićeve opaske o batmanu, premijera bole verbalne eskapade beznadno neduhovitog vođe SDP-a Bernardića

Počelo je, počelo! I prije službene kampanje krenula uobičajena predizborna makljaža uobičajenim sredstvima o uobičajenim temama. SDP gadi HDZ i obrnuto, onda se opozicija gadi međusobno, dok se pravosuđe iznenada probudilo i donosi čudne odluke. A građanima Rvacke sve je gore i zapravo se nemaju čemu dobrome nadati, ma tko da pobijedio. Osobito nakon dviju kuga koje su poharale društvo – korupcije i korone. Tako je, naime, situaciju opisao samozvani SDP-ov Mahatma Gandhi – Davor Bernardić, koji se u politici zalaže za mir i nenasilje pa je zato uvjeren da će pobijediti bahatog Batmana na čelu HDZ-ta, Andreja Plenkovića.

Ovaj potonji je, pak, jako ljut zbog curenja informacija u slučaju Vjetroelektrane, što je navodno dovelo do iznenadnog hapšenja visokopozicioniranih HDZ-tovaca, na čelu s neokrunjenom kraljicom Knina i donedavnom državnom tajnicom Josipom Rimac, eto, baš u predizborno vrijeme. Pa ju je morao ekspresno pedalirati iz stranke. Premijera je raspametila i sama pomisao da se korupcija kao uobičajeni način djelovanja veže uz HDZ pa je zato poručio institucijama da rade svoj posao te jednakim aršinom mjere SDP i pročačkaju i po njihovim redovima.

I gle čuda, DORH se na sve to oglasio člankom 6. Zakona, koji jasno propisuje da se politika ni na koji način ne smije miješati u njihov rad. Na koga su točno mislili kada su navedeni članak objavili na svojim stranicama, je li nova državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek, koju je na posljednjoj sjednici prije raspuštanja Sabora izabrala HDZ-tova većina, silom željela dokazati da je neovisna – ili se doista radi o poruci Batmanu, kako je slučaj prokomentirao cinični predsjednik Republike Zoran Milanović – zaključite sami.

Može li se ovakva Plenkovićeva poruka u tom kontekstu smatrati političkim pritiskom ili je tek dio predizborne kampanje u kojoj je, baš kao i u ratu i ljubavi, sve dopušteno, teško je procijeniti čak i pravnim stručnjacima. Jer na pravosuđe se posljednjih trideset godina utjecalo na puno perfidnije načine, a notorni su dokaz njegove neučinkovitosti stotine tisuća neriješenih predmeta, kao i izostanak pravomoćnih presuda u bilo kojem od bombastičnih procesa protiv političke korupcije ili gospodarskog kriminala. O ratnim zločinima počinjenim s hrvatske strane tijekom Domovinskog rata da i ne govorimo. Od Glavaša preko Ćaće Sanadera i Nadana Vidoševića do Todorića i Bandića, nikome se ništa još dogodilo nije, jer procesi su neprestano vraćani na početak, zahvaljujući nekoj nevidljivoj ruci koja je upravljala odlukama najviših hrvatskih sudova – od Ustavnog preko Vrhovnog do Visokog prekršajnog.

Kao da je narod kronično glup i pati od kolektivne amnezije pa se ne sjeća, doduše nepravomoćne, presude HDZ-tu iz 2014. godine, kada je proglašen kriminalnom organizacijom koja je u aferi Fimi media iz državnih institucija isisala 70-ak milijuna kuna za potrebe crne stranačke blagajne i njenog tadašnjeg šefa Ćaće Sanadera. Budući da je godinu dana kasnije, u vrijeme Tomislava Karamarka, Vrhovni sud ukinuo presudu i vratio sve na početak, afera se još uvijek vuče po crnim kronikama, dok se ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković srdačno susreće s USKOK-ovim optuženikom iz te nezavršene priče Ratkom Mačekom.

Teško da itko normalan misli kako je Fimi media bila tek privatna prćija Ćaće Sanadera o kojoj baš nitko oko njega u HDZ-tu ništa nije znao, a osobito neki od njegovih najbližih suradnika koji su ga se redom odrekli i prisegnuli na vjernost novom gazdi Andreju Plenkoviću. Što im se, sudeći po pozicijama koje su zauzeli, višestruko isplatilo.

I ma koliko se Andrej trsio da nas uvjeri kako je u svom senzacionalno uspješnom mandatu preodgojio HDZ-tovce, ostaje činjenica da je 11 ministara otperjalo iz Vlade zbog sumnje upravo na korupciju, dok najnovija afera vezana uz prešućeni memorandum INE i JANAF-a o preradi domaće nafte u Slovačkoj i Mađarskoj, kao i ona s vjetroelektranama, vodi prema još jednom njegovu miljeniku – tehničkom ministru od okoliša i energetike Tomislavu Ćoriću, supotpisniku spornog memoranduma. A koji će, usprkos svemu, biti na izbornoj listi u sedmoj jedinici i ne predstavlja uteg HDZ-tu „jer je šlank“, kako reče vickasti premijer.

Doduše, istina je da je tek protiv jednog od nestašnih članova njegove vlade, smjernog Lovre Kuščevića, pokrenut kazneni postupak, no to ponovo više govori o rvackom pravosuđu negoli o njihovoj stvarnoj nevinosti. Sudskih epiloga, naime, nema. Otkud nam onda pravo da sumnjičimo Gabrijelu Žalac, Tomislava Tolušića, Milana Kujundžića ili možda Gorana Marića za nečasne radnje, kad su to tek medijske spekulacije?! Ipak, teško se oteti dojmu da se već desetljećima radi o društvancu koje ulazi u politiku iz sitnosopstveničkih razloga, a ne domoljubnih ideala.

Indikativno je i kako je tek nekoliko tjedana pred izbore, a nakon mjeseci vijećanja, donesena i sramotna presuda Visokog prekršajnog suda kojom je ustaški pozdrav na početku Thompsonova istinskog balkanskog hita „Čavoglave“ proglašen legalnim. Time se bivšem bezubom konobaru koji se u međuvremenu prometnuo u ikonu ekstremne desnice, ekskluzivno dopušta da arlauče „za dom spremni“ koliko mu volja. Budući da je ta odluka suprotna nizu pravomoćnih presuda koje je od 2015. godine donio taj isti sud, nije sasvim jasno i hoće li ostali izvođači istog djela biti kažnjeni. Poput nesretnog Maria Rose iz Makarske, koji je već najavio da će i ubuduće vikati „za dom spremni“ izvodeći „Čavoglave“ i plaćati koliko god da treba. Jer će mu oni koji su ga uposlili vjerojatno plaćati više. Osobito na pijanim dernecima i svadbama. Tajming ove presude, dakako, nema nikakve veze s politikom, već s glazbenim ukusom 15 od 20 sudaca Visokog prekršajnog suda.

Iako je takva odluka protivna Ustavu, na što je nekim čudom svojim priopćenjem upozorio i Ustavni sud, Batmana na čelu Vlade i HDZ-ta alias anemičnog Andreja Plenkovića to nije ni najmanje uzbudilo, jer ionako je u skladu s dvosmislenom odlukom njegova Povjerenstva za prošlost, osnovanog kako se nikome na krajnjoj desnici ne bi zamjerio. Naime, nikad ne znaš s kim ćeš na kraju koalirati. Pa nema smisla da se Zlatko Hasanbegović ili Hrvoje Zekanović osjećaju uskraćenima ako njihove ruke slučajno zatrebaju za formiranje još jedne trgovačke parlamentarne većine.

Zbog svega navedenog i maloumnima je jasno da je u Rvackoj pravosuđe sve samo ne neovisno pa zato i uživa najmanje povjerenje građana u Europskoj uniji. To će na kraju riješiti tek biologija, jer nijedna vlast do sada nije imala muda pročistiti njihove redove iako je RESTART koalicija u predizbornom zanosu predstavila tko zna koji po redu plan pravosudne reforme. Toga da je pravosuđe kancerogeno tkivo ove države, svjesni su, dakako, i političari iz HDZ-ta, no nerviraju se jedino kada to osjete na vlastitoj koži.

Ipak, puno više od optužbi za korupciju unutar njegove stranke i Vlade, kao i više od Milanovićeve opaske o Batmanu koji se miješa u rad DORH-a, premijera bole verbalne eskapade inače beznadno neduhovitog vođe SDP-a Davora Bernardića Bere.

Naime, Plenki mu nikako ne može oprostiti optužbe za rektalni alpinizam u prirodnom staništu svakog vođe HDZ-ta, izrečene na račun Gordana Jandrokovića, među HDZ-tovcima poznatijeg kao Njonjo. Iako bi se Bernardiću puno toga moglo zamjeriti, zanimljivo je kako je upravo ta uvreda postala glavni Plenkovićev argument za dokazivanje njegove liderske nesposobnosti.

A Bero k’o Bero. Kao i u prethodna dva izborna ciklusa, ima više sreće nego pameti pa koaliciji RESTART popularnost raste, u čemu je doista malo njegove zasluge. Puno više pridonijeli su Josipa Rimac i korupcijski svinjac u kojem se, onako fin i staložen, opet našao Andrej Plenković zvani Batman. No iako mu je rejting više nego mizeran, predsjednik SDP-a ne gubi samopouzdanje i sebe vidi kao novog Mahatmu Gandhija, kojeg je i citirao: „Na početku vas ignoriraju, onda vas ismijavaju pa se bore protiv vas i napadaju vas, a na kraju pobjeđujete.“

Uz najnovije otkriće da je domoljubni drug Škoro u mrskoj Jugoslaviji bio uzoriti društveno-politički radnik, odnosno predsjednik Komisije za kulturu Općinske konferencije Saveza socijalističke omladine Osijeka, možda bi se to nekim nevjerojatnim čudom moglo i ostvariti.

 

Komentiraj