OTROVNA POLITIKA: Adio, Bero!

 

Da je Bero bio manje tašt pa složio izborne liste po istom principu kao za europske izbore, možda bi uspio namamiti više svojih birača koji su umjesto odlaska na glasačka mjesta, radije izabrali apstinenciju. Ili, pak, neku drugu, manju lijevu opciju

Mjerili smo temperaturu, prali ruke, nosili maske, dezinficirali sve oko sebe, no usprkos svemu tome ostali smo bolesno društvo. Zaraženo virusom korupcije, nacionalizma, ustašofilije, nepotizma i uhljebizma. I ne pada nam na pamet da to promijenimo. Jer narod baš voli da ga gaze i muzu, s rukom na srcu junačkom, zaogrnuti rvackim barjakom. I zato je HDZ na čelu s lukavim Andrejem Plenkovićem trijumfirao na izborima, više nego 2003. Ćaća Sanader! 

S druge strane, budimo iskreni – SDP i njegova Restart koalicija doživjeli su debakl i potop koji nijedna, pa ni najpesimističnija anketa njihovih najgorih političkih neprijatelja, nije predviđala. Sada samo mogu lupati glavom u zid ureda na Iblerovu trgu i pitati se zašto nisu bolje slušali svoje biračko tijelo i na vrijeme promijenili predsjednika stranke. Iako je Davor Bernardić Bero ni kriv ni dužan uspio dvaput zaredom dobiti izbore – one europske i predsjedničke – možda upravo zato što se u njih nije previše miješao, treća sreća nije se potrefila.  Višegodišnje glavinjanje i nepostojanje snažnog vođe, raskoli,  međusobno vađenje crijeva, izdajnici među Miletovim žetončićima i  osipanje članstva stranke koja je odavno izgubila vezu sa socijaldemokracijom, došli su na naplatu. 

Razočaranje i ogorčenost nisu u izbornoj noći mogli sakriti mnogi prekaljeni SDP-ovci koji su zbog viših interesa u posljednje vrijeme zatomili kritiku prema čelništvu stranke čiji su ih potezi doveli tu gdje jesu i koje će se morati posuti pepelom i maknuti ako ne žele potpunu kataklizmu socijaldemokracije. Kakva je snašla njihove kolege u Srbiji koji gotovo više da i ne postoje. 

Da je bilo mudrosti i manje želje za osvetom onima koji ga nisu štedjeli kritika, ali su u javnosti prepoznatljivi, odnosno da je Bero bio manje tašt pa složio izborne liste po istom principu kao za europske izbore, možda bi uspio namamiti više svojih birača koji su umjesto odlaska na glasačka mjesta, radije izabrali apstinenciju. Ili, pak, neku drugu, manju lijevu opciju, prema kojima je SDP do sada poslovično pokazivao bahati prezir. Lijevi birači, za razliku od desnih, kažnjavaju svoje, a ovoga puta kaznili su ih brutalno. 

Baš zato je nesumnjivi moralni pobjednik isforsiranih parlamentarnih izbora koalicija Možemo, koja je okupila urbane zeleno-lijeve stranke i otela glasove SDP-u. I to usprkos činjenici da je do prije par mjeseci u anketama bila tek statistička greška i da je nitko nije shvaćao ozbiljno, a ponajmanje Andrej i Bero. Doživljavali su ih kao hrpu klošara i aktivista koja izvodi tamo neke performanse na Markovu trgu i po gradskim mostovima. No da se rad, strast, beskompromisnost i iskrenost isplate, dokazuje sedam osvojenih mandata kojima se nitko od njih nije nadao. Pomevši velike stranke i potrošenog USKOK-ova optuženika Mileta Fontanu u glavnom gradu svih Rvata, uvjerili su i najveće skeptike da su čuda moguća i da se, zahvaljujući njima, pojavilo malo svjetlo u hrvatskom političkom mraku. Tako su barem Zagreb i okolne biračke jedinice, kao i Rijeka, u trendu s Europom gdje zeleno-lijeve opcije nove generacije sve više pobjeđuju. 

No iako svi članovi koalicije Možemo imaju razloga za sreću i veselje, da citiram Tomislava Tomaševića, nositelja liste u prvoj izbornoj jedinici – kao država nemamo što slaviti jer mrak nadire.  Crna desnica postala je treća politička opcija u Saboru, što se još od vremena neumrlog Franje nije dogodilo. 

I tako Rvacka, kako pjeva Mile Kekin, „stalno skreće desno i gle čuda, opet smo na istom mjestu“, odnosno još smo desnije, što je samo odraz stanja svijesti naroda, koji uvijek ima vlast kakvu zaslužuje. Ipak, sreća u nesreći je da Hitler iz našeg sokaka – vickasti narodni zabavljač Miroslav Škoro – i njegova sljedba nisu uspjeli osvojiti onoliko koliko su planirali. A i Stranka rada i solidarnosti BM 365, na čelu sa zagrebačkim gradonačelnikom, popušila je do kocena i nije ušla u Sabor. 

Korona izborni inženjering Andreja Plenkovića i njegovih strateških magova pokazao se tako uspješnijim no što bi i sami HDZ-tovci – opijeni sami sobom i nevjerojatnim uspjesima svoje posljednje, za korupciju višestruko prozivane vlade – čak i napušeni i pod utjecajem ludih gljiva mogli očekivati. Zahvaljujući rekordno niskoj izlaznosti od jedva 46 posto i tragično lošoj izbornoj kampanji Restart koalicije koja nije uspjela uvjeriti razočarane birače SDP-a u liderske sposobnosti beznadno nekarizmatičnog Davora Bernardića, nakon HDZ-ta Rvackom će opet vladati HDZ. Iako je Bero u televizijskim duelima bio bolji no što se od njega očekivalo, očito je da nema te krpe koja bi mogla izbrisati sve besmislice koje je u posljednje četiri godine izvalio i nadoknaditi kronični nedostatak političkog talenta. 

Superiorna pobjeda Super Andreja, za koju su, kako je izborna noć odmicala, počeli navijati čak i njegovi najžešći kritičari u strahu od Škorina uspjeha, čini se da će nas spasiti od radikalno desne, profašističke i nacionalističke koalicijske vlade koje smo se grozili. Jer kao što su to već lijepo izračunali politički analitičari, s osmero predstavnika nacionalnih manjina, Predragom Štromarom iz HNS-a i Radimirom Čačićem iz Reformista, pa čak možda i s IDS-om, HDZ može formirati parlamentarnu većinu. 

I zato je – ako Plenković ostane zlopamtilo kakvo već jest i ne oprosti svojim prebjezima, kao i ucjenama koje su stizale iz Škorinih redova, a Bog mu podari malo političke mudrosti – još uvijek moguće izbjeći najgori scenarij. A to je da ustašofili iz Domovinskog pokreta, poput Zlatka Hasanbegovića, nedrka Ladislava Ilčića, Karoline Vidović-Krišto ili Hrvoja Zekanovića, zasjednu u neke ministarske fotelje. U tom slučaju ni Davor Dretar – Drele neće dobiti ministarstvo sreće, iako će svojim doskočicama zacijelo usrećivati ne samo saborske zastupnike, već i svekoliku javnost. Na račun poreznih obveznika, dakako. 

Slaba je to utjeha jer jesen nam donosi recesiju, depresiju i žestoku ekonomsku krizu, dok će stanje u pravosuđu, zdravstvu, obrazovanju i na takozvanoj javnoj televiziji, koja je opet poslužila kao propagandna mašinerija HDZ-ta, ostati jednako loše, ako ne i gore nego što je sada. Uostalom, zašto bi Plenki mijenjao kurs i postao manje licemjeran  kada se njegovo balansiranje između fašizma i antifašizma, korumpiranih ministara i borbe protiv korupcije, deklarativne osude govora mržnje i gadosti koje izgovaraju zastupnici njegove stranke, pokazalo više nego uspješnom formulom.  

Blago stranci koja ima tako disciplinirano biračko tijelo, tako moćnu organizacijsku mašineriju i toliko funkcija koje može dijeliti šakom i kapom, od ministarstava do javnih poduzeća. Koliko nam je poznato, tko god se učlanio u HDZ i uhljebio negdje uz pomoć stranačke iskaznice, nije ostao siromašan. Pa tko je lud da ih mijenja? Uostalom, nema te korone koja bi spriječila birače u Hercegovini, koji su istovremeno i autohtoni i konstitutivni narod susjedne države, da izađu na birališta i svoj glas daju HDZ-tu. Ipak je važno da oni u Mostaru budu zadovoljni vlašću u Zagrebu, koja će Draganu Čoviću i dalje slati naše pare da ih troši kako mu je ćeif. I dogovara sa svojim najboljim pajdom Miloradom Dodikom miniranje institucija u Sarajevu.

Malu utjehu pruža činjenica da se lukavi Andrej uspio riješiti nekih opasnih stranačkih jastrebova poput Milijana Brkića Vase ili Ivana Penave, koji će ubuduće manje zagađivati javni prostor. A ni notorni Željko Glasnović, koji je dopizdio čak i dijaspori, više neće moći trabunjati o partizankama s dlakavim nogama, udbašima i Jugoslavenima i neometano širiti govor mržnje sa saborske govornice. 

Iako je bilo teško gledati Gordana Jandrokovića Njonju kako u pobjedničkoj ekstazi đuska uz uspješnicu Zaprešić Boysa „Igraaj moja Hrvaatska“ i akademika Reinera kako se ceri od uha do uha, vireći, dakako, iza širokih ramena aktualnog i budućeg predsjednika svoje stranke i Vlade, Plenković je poslušao nečiji mudri savjet i izbjegao u svom pobjedničkom govoru biti bahat. Čak je pokazao i dozu skromnosti izjavivši da ovako uvjerljiva pobjeda i veliko povjerenje rvackih birača obvezuju njega i njegovu stranku. Baš kao što je izborni potop SDP-a obvezao Davora Bernardića Beru na ostavku, a stranku na ozbiljan restart unutar svojih redova. Adio, Bero!

Komentiraj