OTKRIVENA NAJVEĆA TAJNA RATA U BOSNI: General Rose smijenjen zbog špijuna HV-a

Objavljeno u Nacionalu br. 579, 2006-12-19

Hrvatski obavještajci, a ne CIA, razotkrili su kako je najviši britanski časnik u BiH sprečavao udare NATO-a na srpsku vojsku

Ivan Mihaljević, Radovan Palmović i Joško Buljan, trojica časnika Hrvatske vojske koji su se u veljači 2005. našli među nekolicinom ljudi koje su britanski agenti POA-i preporučili kao mete za ucjene i kršenje njihovih ljudskih prava s ciljem pronalaska tada odbjeglog Ante Gotovine, još uvijek su u nemilosti hrvatskih vlasti, iako je Gotovina uhićen prije više od godinu dana.

Krugovi bliski sigurnosnim službama Nacionalu su prije nekoliko dana otkrili zašto su oni i dalje u nemilosti svojih nadređenih, kao i zašto su se zapravo našli na udaru britanskih špijuna. Ujedno je Nacional i doznao što se krilo iza članaka objavljivanih sredinom devedesetih u europskim novinama, a u kojima su izvori očito imali pristup sadržaju telefonskih razgovora nekih od najvažnijih aktera rata u BiH. Otkriće Nacionala baca sasvim novo svjetlo na te događaje.

Mihaljević, Palmović i Buljan vjerojatno su ključni hrvatski obavještajci koji su sudjelovali u prisluškivanju vodećih političara i vojnih dužnosnika na području bivše Jugoslavije tijekom prošlog desetljeća. Prisluškivali su i vodeće međunarodne dužnosnike koji su djelovali na istom području, te su tako otkrili nečasnu ulogu nekih visokih britanskih vojnih dužnosnika u ratu u BiH, posebice uoči masakra u Srebrenici, koji je zgrozio svijet. Kada su britanski špijuni otkrili da su upravo Mihaljević, Palmović i Buljan koštali karijere britanskog generala Michaela Rosea i ugrozili karijere još nekih njihovih dužnosnika, odlučili su im se osvetiti i diskreditirati ih kao moguće svjedoke u postupku koji bi se jednog dana mogao voditi protiv još uvijek odbjeglog Ratka Mladića.

Ivan Mihaljević je po činu natporučnik. Od 10. lipnja 1996. do 1. srpnja 2004. bio je pripadnik Središnjice za elektroničko izviđanje Hrvatske vojske (SEI). Specijalnost mu je elektroničko izviđanje. Nakon što mu se ime našlo među 9 točaka britanskih ucjena upućenih hrvatskim vlastima radi uhićenja Gotovine, Mihaljević je prvo s posla u Zagrebu bio prebačen u Split kako bi radio kao nastavnik na Katedri elektroničkih sustava i veza pri Zapovjedništvu za izobrazbu i obuku Hrvatske ratne mornarice “Petar Krešimir IV.”, a potom je prisilno umirovljen iz središnjice elektroničkog izviđanja.
Radovan Palmović bio je pripadnik IPD-a (informativno propagandna djelatnost) SIS-a (Sigurnosno informativna služba) i VSA (Vojno sigurnosna agencija). Specijalnost mu je psihološko propagandno ratovanje. Danas je posve marginaliziran. Trenutačno radi u simulacijskom središtu na Črnomercu na američkim simulatorima bojišta. Prije nekoliko dana neformalno su ga pitali bi li htio povući svoju predstavku upućenu Vijeću za civilni nadzor sigurnosnih službi u kojoj se tužio na teška kršenja ljudskih prava. Palmović je odbio tu ponudu.

Joško Buljan je po činu bojnik. Nominalno je zaposlen u Središnjici elektroničkog izviđanja. Međutim, već dulje vrijeme on dolazi na posao, ali ništa ne radi, jer mu se na poslu nitko ne obraća, niti ičim pokazuje da ga zamjećuju. Uskoro planira otići u mirovinu.

Sva trojica su se u više navrata žalili na teška kršenja ljudskih prava saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, ali taj odbor zajedno s ostalim nadležnim tijelima i dalje ignorira njihova pitanja i pritužbe. Oni u pritužbama tvrde da su ih donedavni kolege iz obavještajne zajednice neutemeljeno nadzirali i čak optužili da su se urotili radi atentata na premijera Sanadera. Uvjereni su da su te optužbe izmišljene kako se ne bi raspravljalo o njihovim ranijim pritužbama na nezakonite pritiske tajnih službi na njih trojicu.

Oni su se zapravo našli na udaru britanskih špijuna zbog svog obavještajnog rada tijekom 90-ih. Tada su bili pripadnici elitne grupe u sastavu specijalnih snaga Hrvatske vojske, koja je iznimno uspješno presretala telefonske razgovore ključnih aktera ratnih zbivanja i međunarodnih dužnosnika koji su tada djelovali na području bivše Jugoslavije.
Jaki tim domaćih obavještajnih stručnjaka radio je na razbijanju šifarskih uređaja sigurnosnih službi Jugoslavije i BiH. Te ekipe su nakon nekoliko mjeseci uspjele razbiti šifrirane zaštite vodećih političkih i vojnih dužnosnika u regiji.
Taj se dio HV-a razvio u Središnjicu za eletroničko izviđanje, u kojoj su djelovali i prozvani hrvatski časnici. Njih su dulje vrijeme podučavali američki stručnjaci. Suradnja je počela 1992. Tada su ih pripadnici američke vojske koji su sudjelovali u Zaljevskom ratu učili kako onesposobiti telekomunikacijske kablove, kako se na njih prikopčati i prisluškivati razgovore i slično.

Tadašnja je JNA imala sustav telekomunikacijskih kablova koji je povezivao sve važnije instalacije. Amerikanci su naučili hrvatske obavještajce kako napasti taj sustav. O tim tajnim operacijama je znalo jako malo ljudi.
Rad te postrojbe dosta je pridonio donošenju nekih ključnih političkih odluka tijekom 90-ih. Primjerice, kada je predsjednik Franjo Tuđman 1995. bio pristao potpisati mirovni plan Z-4 koji je zagovarao Peter Galbraith, tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj, Tuđman je unaprijed znao da pobunjeni Srbi taj plan neće prihvatiti. On je pristao prihvatiti plan tek nakon što je i osobno preslušao sve razgovore čelnika srpskih pobunjenika koje su prisluškivali hrvatski obavještajci, koji su mu i preporučili da plan Z-4 prihvati, jer će ga Srbi odbiti. Mihaljević, Palmović i Buljan sudjelovali su u presretanju tih razgovora.

Međutim, oni su tada uspjeli presresti i neke razgovore koji su kasnije imali vrlo neugodne posljedice po pripadnike britanskih snaga u BiH. Radi se o razgovorima koje je britanski general Michael Rose vodio s Ratkom Mladićem, danas jednim od najtraženijih svjetskih ratnih zločinaca. Hrvatske snage u to su vrijeme prisluškivale apsolutne sve razgovore Ratka Mladića. Iz nekih od tih razgovora jasno se vidi da je Mladić brojne vojne poteze vukao u koordinaciji s pripadnicima britanskih snaga u BiH. Primjerice, za vrijeme srpske ofanzive na zaštićenu zonu Bihaća tijekom 1994., nakon odluke NATO-a o bombardiranju srpskih ciljeva, hrvatski obavještajci snimili su telefonski razgovor u kojem Michael Rose pripadnicima britanskog SAS-a zapovijeda da ne označuju srpske ciljeve laserskim označivačima. Tako su zrakoplovi NATO saveza kružili iznad kriznog područja, ali nisu mogli uništiti srpske ciljeve.

U ljeto 1995. hrvatski obavještajci snimili su i razgovor iz koga se vidi da britanski časnici govore Ratku Mladiću da više ne mogu odgoditi intervenciju NATO snaga oko Srebrenice i sugeriraju Mladiću da postavi pet do šest kamiona kao lažne mete, kako bi ih zrakoplovi NATO saveza uništili kao navodne značajne srpske ciljeve. Mladić je poslušao savjet, te je lažne mete još usput označio znakovima crvenog križa, kako bi kasnije mogao dodatno kompromitirati NATO.
Te podatke hrvatski obavještajci proslijedili su američkim snagama u regiji. Amerikanci u početku uopće nisu mogli vjerovati da su ti razgovori istiniti. Britanska sabotaža u BiH ih je razbjesnila, te su zatražili smjenu britanskih časnika, uključujući i Michaela Rosea. Rose je naknadno smijenjen, a u nekim vodećim europskim novinama, počeli su se pojavljivati i članci koji su prepričavali da je britanske opstrukcije otkrila CIA. Zapravo se izvorno radi o podacima hrvatske obavještajne zajednice.

Prema podacima dostupnim Nacionalu, obavještajna izviješća od tim događajima najčešće su potpisivali Palmović, Buljan i Mihaljević. Hrvatske vlasti tijekom 2003. doznale su da je većina tih izviješća završila u rukama haaškog tužiteljstva. Do danas se ne zna kako.

To se javno doznalo nakon što je Hrvatski list u listopadu 2005. otkrio da je haaško tužiteljstvo nelegalno došlo do 30.000 hrvatskih dokumenata klasificiranih kao državna tajna, te da je potom tražilo od hrvatskih vlasti da im omogući i uvid u originale tih dokumenata. Prisluškivani razgovori visokih dužnosnika srpskih političara i vojnih lidera mogli su im poslužiti kao vrijedni dokazi u postupcima koji se protiv njih vode pred haaškim sudom.

Haaško tužiteljstvo raspolagalo je i imenima osoba koje su ta izviješća potpisivala. U međuvremenu, osobe koje su potpisivale ta obavještajna izviješća našle su se među osobama koje su britanski špijuni označili kao mete za ucjene i zastrašivanja, jer su navodno bili jataci odbjeglog Ante Gotovine. Za tu njihovu aktivnost do danas nitko nije ponudio nikakve dokaze, a iste su zaključke u svojim pismenim izviješćima donijeli i u hrvatskim sigurnosnim službama.
U dijelu hrvatskih obavještajnih krugova tvrdi se da su se britanski špijuni htjeli osvetiti hrvatskim obavještajcima, jer su razotkrili prljavu politiku koju je dio britanskih dužnosnika u prošlom desetljeću vodio u BiH, pa su ih uvrstili na popis Gotovininih pomagača. Kako se čini u tomu su zasad i uspjeli, jer hrvatske vlasti Palmovića, Buljana i Mihaljevića po svemu sudeći nemaju namjeru profesionalno rehabilitirati.

Guardian, 29. 1. 1996.
U britanskom dnevniku Guardin je Ed Vulliamy, opisujući srpsku ofenzivu na Bihać 1994. i podatke u posjedu CIA-e, napisao i sljedeće: “… Stigla je kontroverzna naredba Michaela Rosea SAS-u: suzdržite se, nemojte označavati mete kako bi neutralizirali zračne napade. Pilotima NATO snaga ništa nisu pokazali – zrakoplovi su doletjeli i odletjeli impotentni. Bila je to vrlo tajna naredba, koja nije bila privatna i koju su čuli Amerikanci.”

European, 25. 9. 1996.
O spornim ulogama međunarodnih dužnosnika u masakru u Srebrenici pisala je Bianca Jagger u The Europeanu. Ona je opisala tajni sastanak Bernarda Janviera s Ratkom Mladićem u Zvorniku 4. lipnja 1995. Dvojica generala postigli su dogovor: ako Srbi puste UN-ovce, koje su držali kao taoce, od kojih su mnogi bili Francuzi, i ako prestanu pucati na snage UN-a, UN će zauzvrat odbiti dati dopuštenje da NATO napadne njihove snage. Tvrdi se da su do tih informacija došli hrvatski obavještajci, koji su zaključili da su time pripadnici UN-a otvorili put masakru u Srebrenici.

Le Nouvel Observateur, 1.10.1996.
U listopadu 1996. Le Nouvel Observateur objavio je tekst pod naslovom “Treba li Janviera (francuski general Bernard Janvier, tada šef UNPROFOR-a u BiH) držati odgovornim za događaje u Srebrenici”. Autor Jacques Julliard u tekstu prepričava tajne pregovore Janviera s Ratkom Mladićem u kojima mu se nudi sprječavanje napada na srpske snage ako puste zatočene pripadnike UN-a. Do podataka o tim pregovorima došli su hrvatski obavještajci i podijelili ih s Amerikancima, koji su ih vjerojatno kasnije plasirali u francuske novine.

Komentiraj

Source:Berislav Jelinić