OTKRIVAMO MULJANJE U HŽ-u: Velika pljačka željeznice

Objavljeno u Nacionalu br. 826, 2011-09-13

Hrvatske željeznice sklopile su tajno posao vrijedan 100 milijuna kuna uz niz vrlo sumnjivih okolnosti

Iako svake godine ostvaruju goleme gubitke i ovise o milijardama kuna subvencija iz državnog proračuna, Hrvatske željeznice uskoro bi se trebale iz svojih nekretnina preseliti u novu uredsku zgradu. Za najam te zgrade HŽ će sljedećih 15 do 20 godina privatnom vlasniku plaćati 508.000 kuna mjesečno te će tako 100 milijuna kuna biti izvučeno iz sustava HŽ-a. Takva odluka tek je zadnja u nizu čudnih i netransparentnih poslovnih transakcija u ovom golemom državnom poduzeću. Odluka o zakupu novog poslovnog prostora donesena je bez javnog natječaja, izravnom pogodbom s tvrtkom koju je samo 20 dana ranije osnovao kontroverzni poduzetnik Milorad Gajić. On je HŽ-u ponudio najam nedovršene zgrade na Selskoj cesti za koju se veže jedan od najvećih skandala sa zamjenom i prenamjenom gradskog zemljišta, zbog čega je svojedobno podignuta i kaznena prijava. Teško je zamisliti da bi ijedna ozbiljna velika kompanija bila spremna ući u takav aranžman, barem zbog reputacijskog rizika, no u HŽ-u očito razmišljaju drukčije.

IAKO ZAKON o javnoj nabavi ne iziskuje javni natječaj, pri sklapanju ugovora o najmu nekretnina, zbog planirane duljine ugovora, kao njegove velike financijske vrijednosti, dobri poslovni običaji nalažu raspisivanje natječaja radi prikupljanja ponuda. Čini se da su se upravo tim načelom transparentnosti vodili u više državnih institucija, među kojima je i Ministarstvo pravosuđa, koje je svoje nove uredske prostore unajmilo upravo putem javnih natječaja, iako zakonski to nije bilo dužno učiniti. U HŽ-u pak posao vrijedan 100 milijuna kuna dogovoren je, a da uopće nije obaviještena javnost, samostalnom odlukom Uprave, pa se cijeli slučaj može smatrati dosad najizravnijim dokazom učestale prakse da se na temelju diskrecijskih odluka politički imenovanih menadžera sklapaju poslovi goleme vrijednosti.

Takvi netransparentni poslovni aranžmani jedan su od ključnih razloga zašto svake godine milijuni kuna novca poreznih obveznika bivaju isisani iz HŽ-a, a o tome da se radilo o poslovnom aranžmanu koji je držan u tajnosti svjedoči i reakcija iz HŽ Holdinga nakon što im je Nacional uputio upit vezan uz tu temu. Na izravno pitanje jesu li točne informacije da je HŽ donio odluku o zakupu novog poslovnog prostora, iz kompanije je izričito odgovoreno da takva odluka nije donesena: “Odluka o zakupu novog prostora nije donesena.

Zakup novog poslovnog prostora potencijalna je mogućnost za tri društva HŽ Hrvatske željeznice holdinga, a predmet je još u razmatranju. Do danas ugovor nije sklopljen, nego je prijedlog u izradi i usuglašavat ćemo ga s vlasnikom nekretnine. Ako se elementi ugovora usuglase, svako društvo koje će se odlučiti na preseljenje sklopit će ugovor sa zakupodavcem, a pet mjeseci od potpisivanja nekretnina se mora dovršiti prema potrebama zakupoprimca i osposobiti za primopredaju.” To je neistina, jer Nacional ima uvid u Odluku o zakupu poslovnog prostora Uprave HŽ Holdinga od 3. kolovoza 2011. koju potpisuje čelni čovjek tvrtke Zlatko Rogožar. U tom dokumentu, suprotno tvrdnjama iz kompanije, prihvaća se ponuda tvrtke Amabilis nekretnine za najam uredskog prostora površine 6932 m2 na rok od 15 godina po cijeni od 68.000 eura mjesečno. Nadalje, Uprava tvrtke zadužila je sektor Poslova ljudskih resursa, pravnih i općih poslova za realizaciju odluke, odnosno za sklapanje ugovora s Amabilis nekretninama. Taj dokument dokazuje da su u HŽ-u lagali tvrdeći da je prijedlog u razmatranju te da se pregovara o ugovoru s vlasnikom nekretnine. Jer ako je ponuda te tvrtke prihvaćena, a jest, jasno je da je potpisivanje ugovora tek formalnost. U suprotnom Uprava bi donijela odluku kojom bi ovlastila nekoga iz kompanije za pregovore s ponuđačem.

Nejasna je motivacija HŽ-a za takvu tajnovitost, pa i iznošenje neistina, no očito je da bi to mogao biti jak udarac nedavno imenovanom šefu kompanije Zlatku Rogožaru. On je na tom položaju u studenome zamijenio Zorana Popovca, a uz čelnu poziciju u Holdingu, zadržao je i mjesto predsjednika Uprave HŽ Carga, kompanijine tvrtke za teretni prijevoz. Iako se pokazao kao poprilično ambiciozan menadžer i pokrenuo neke zapažene poslovne inicijative, Rogožarov uspon u HŽ-u uvelike se temeljio na imidžu borca protiv korupcije.

ON JE PRIKUPIO i USKOK-u predao dokaze o golemim malverzacijama u HŽ Cargu na temelju  kojih je podignuta optužnica protiv bivšeg šefa HŽ Holdinga Davorina Kobaka i još nekoliko osoba. Rogožar je nedavno i svjedočio na sudu protiv Kobaka, a njegovim imenovanjem na čelnu poziciju te goleme kompanije u Vladi su željeli demonstrirati odlučnost u borbi s korupcijom i kriminalom u HŽ-u. Ipak, nakon ovih otkrića o tajnom najmu uredskih prostora, očito je da bi Rogožarova vjerodostojnost kao borca protiv korupcije i kriminala mogla biti uvelike poljuljana. I sam Rogožar svojedobno je u Nacionalu, opisujući kako je otkrio Kobakove malverzacije, rekao da mu je “djelovalo jako neprirodno da jedna državna tvrtka posluje s nekakvim nepoznatim off-shore kompanijama”. Zato je teško shvatiti kako je pristao sklopiti 100 milijuna kuna vrijedan ugovor na temelju ponude koju je podnijela tvrtka osnovana tek 20 dana ranije. Prema podacima iz sudskog registra, tvrtka Amabilis nekretnine osnovana je 14. srpnja 2011. s minimalnim kapitalom od 20 tisuća kuna, a jedini osnivač i član Uprave joj je Milorad Gajić. Gajić je najpoznatiji kao osnivač i prvi vlasnik tvrtke AGM kojem je Privredna banka 1992. ostala dužna 450.000 tadašnjih HRD-a. Taj se dug – nakon desetogodišnjih sudskih sporova – sa zateznim kamatama popeo na 20 milijuna eura. Zbog tužbi protiv Privredne banke i pokušaja da utjera svoja potraživanja, Gajiću je dva puta miniran automobil, a Božo Prka, direktor Privredne banke, u jednom ga je pismu Općinskom sudu u Zagrebu proglasio četnikom koji bi tih 20 milijuna eura zasigurno odnio u Beograd.

Od Gajića je tvrtku AGM preuzeo Hrvoje Petrač, a poslije od njega Blaž Petrović. U situaciji kad u Zagrebu postoji barem desetak uglednih tvrtki za promet nekretninama, među kojima su i međunarodni divovi poput Colliersa i King Sturgea, nejasno je zašto je Rogožar odlučio sklopiti ugovor izravnom pogodbom s tvrtkom poput Gajićeve, naročito s obzirom na to da je ona HŽ-u ponudila nekretninu koja joj uopće ne pripada. Naime, nedovršeni poslovni kompleks na Selskoj cesti u Zagrebu vlasništvo je tvrtke Munis, jednog od poduzeća okupljenih u Pimont Grupu, nastalu oko građevinskog poduzeća GIP Pionir. Za gradilište se veže jedan od najvećih zemljišnopravnih skandala u novijoj zagrebačkoj povijesti. Sredinom 2007. zagrebačko poglavarstvo na čelu s Milanom Bandićem prepušta potpuno spremno i parcelizirano gradilište na Selskoj cesti površine veće od 22.000 m2 tvrtki Munis. Zauzvrat Grad dobiva zemljište koje je potrebno za izgradnju 11 ulica što mahom vode do Munisovih investicija. Dakle, kako bi dobio ceste do svojih zgrada, Munis dodatno dobiva novo, cjelovito gradilište. Grad je o svom trošku izgradio te ceste, a Munisu povećao izgrađenost zemljišta koje je dao. Kaznena prijava sa svim opisanim radnjama koju posjedujemo “kiseli” se u Državnom odvjetništvu već četvrtu godinu.

Munis je u međuvremenu na dobivenu zemljištu izgradio stanove i započeo gradnju sporne poslovne zgrade, ali je nisu završili zbog nedostatka novca, a više od godinu dana radovi stagniraju. Financijska injekcija HŽ-a od 508.000 kuna mjesečno tako omogućuje nastavak izgradnje zgrade. Unatoč tome, zgrada se teško može opremiti i završiti u samo pet mjeseci. Da je cijeli posao već dogovoren, suprotno tvrdnjama iz HŽ-a, svjedoči i činjenica da je Munis već 9. kolovoza, samo šest dana nakon što Rogožar donosi odluku o zakupu, osnovao novu tvrtku i na nju prebacio vlasništvo nad zgradom. Temeljni kapital te tvrtke je 90,4 milijuna kuna i odnosi se na nedovršenu poslovnu zgradu i zemljište. Dakle, najamninom od 100 milijuna kuna koje će HŽ platiti za vrijeme zakupa, isplatit će se cijela vrijednost zgrade. Nejasno je zašto je HŽ odlučio unajmiti upravo tu nekretninu, i to izravnm pogodbom, s obzirom na njenu povijest, ali i trenutačno stanje na zagrebačkom tržištu nekretnina.

Procjenjuje se da je otprilike 10 posto uredskih prostora u Zagrebu trenutno prazno, a kako bi se uskoro trebala završiti i tri nova velika poslovna centra, ukupno veća od 100.000 m2, može se vjerovati da bi HŽ prikupljajući ponude mogao postići vrlo povoljnu cijenu. Amabilisova cijena od oko 9,7 eura po m2 je dobra, no kako ističu stručnjaci za tržište nekretnina s kojima se Nacional konzultirao, svatko tko želi unajmiti 7000 m2 prostora na 20 godina može birati, pa je nejasno zašto bi HŽ krenuo u takav posao, a da prije ne ispita tržište prikupljanjem ponuda. U HŽ-u tvrde da već dugo traže nove prostore i da su razmatrali jednu nekretninu na Ljubljanskoj aveniji, ali da su od nje odustali jer nije imala odgovarajuću dokumentaciju. No kako su uspjeli provesti detaljnu analizu ponude Amabilis nekretnina kada je ta ponuda podnesena 2. kolovoza, a prihvaćena 3. kolovoza? Teško je vjerovati da se u 24 sata može provesti detaljna analiza i provjera svih aspekata neke nekretnine, od pravnih do tehničkih, osobito s obzirom na to da je na istoj sjednici Uprave HŽ Holdinga 3. kolovoza prihvaćena i studija “Isplativost uredskog osoblja investitora na lokaciji”.

U HŽ-u tvrde da je ta studija napravljena vrlo podrobno i u njoj je dokazano da bi preseljenjem s više lokacija na kojima posluju danas u jednu zgradu ostvarili velike uštede na energiji, povećali produktivnost rada i izbjegli plaćanje spomeničke rente. To je vjerojatno i točno, ali kako su u HŽ-u u manje od dana mogli provesti analizu odgovara li zgrada koju im nude Amabilis nekretnine potrebama koje su izdvojili u studiji? Jedini je odgovor na to da su ponudu imali i prije nego je službeno podnesena, no takva praksa, osim što je etički i zakonski upitna, ukazuje na moguće manipualcije.

JE LI NJIH I BILO, zasad je teško decidirano tvrditi, ali kako se neslužbeno može doznati u HŽ-u, upitna je i sama poslovna korist takvog preseljenja. Uredi tvrtki iz HŽ Holdinga dosad su bili smješteni u nekretninama čiji je vlasnik HŽ Infrastruktura, tvrtka čiji je Holding vlasnik, ali koja nije u njegovu sastavu. Većina tvrtki tako je s HŽ Infrastrukturom potpisala ugovor o najmu, no iako je taj novac možda u nekim slučajevima i bio veći od cijene ugovorene za nove prostore, taj trošak je ustvari bio virtualan jer je novac ostajao u sustavu HŽ-a. Preseljenjem, kako ga je zamislio Rogožar, taj novac odlio bi se iz HŽ-a u džepove privatnih vlasnika nekretnina. Je li taj model opravdan u trenucima kad HŽ-u predstoji veliko restrukturiranje i ulagački ciklus pitanje je, naročito stoga što za to nema nikavih formalnih obveza. U domaćim željezničkim krugovima već dugo se govori o tome da EU traži da se tvrtke operateri željezničke infrastrukture i fizički odvoje od ostalih željezničkih kompanija, ali te informacije nisu točne. Dapače, takva obveza ne postoji nigdje u sadržaju hrvatskog pristupnog sporazuma EU, a takvu praksu zasad nisu počele provoditi ni željezničke kompanije zapadnoeruopskih zemalja. Utoliko je jasno da stvarnog razloga za žurbu s preseljenjem nema, pogotovo s obzirom na to da se radi o 100 milijuna kuna vrijednom poslu koji se sklapa nekoliko mjeseci prije izbora.

Zašto se sklapa u takvim okolnostima, i to direktnom pogodbom, ostaje nejasno, budući da to inače nije praksa u HŽ-u. Kad ta tvrtka daje u najam svoje nekretnine, uvijek raspisuje javni natječaj, a nedavno je upravo preko javnog natječaja prihvatila ponudu tvrtke CIOS za otkup starog duga bivših jugoslavenskih željeznica, kojom je u zamjenu uzeta nekretnina od 64.000 m2 u Pločama, gdje bi se trebao graditi logistički centar. Iako se radilo o vrlo specifičnoj poslovnoj transakciji, gdje je broj zaintersiranih kompanija bio ograničen, rapisan je natječaj. Zašto to nije učinjeno u slučaju puno uobičajnijeg najma novih poslovnih prostora, pitanje je na koje će odgovor morati dati čelni ljudi Hrvatskih željeznica.

Komentiraj

Source:Marko Biočina, Ivan Pamdžić