Objavljeno u Nacionalu br. 866, 2012-06-19

Nakon 112 godina došle su na vidjelo šokantne bilješke o arktičkim pingvinima britanskog liječnika i polarnog istraživača Georgea Murraya Levicka
U londonskom Prirodoslovnom muzeju ovih se dana može prokužiti što je to Đelo Hadžiselimović naučio od Disneya. Walt Disney je, kako bi dobio što uvjerljivije pokrete životinja u crtićima, animatore poslao u Afriku da snimaju kako se životinje doista kreću na slobodi i da potom te pokrete analiziraju. Kako to žirafe s korakom pomiču glave na dugom vratu naprijed-natrag, kako gepard, dok trči za antilopom, miješa stražnjim krajem? Nad kilometrima vrpce snimljene u divljini filmaši su ubrzo shvatili kako su potrebne samo škare da se iz tog materijala ispriča još poneka priča. Tako su stvoreni dokumentarci o životinjama. Pokazalo se da ih ljudi vole još više od nekoć vrlo popularnih prirodoslovnih i lovačkih knjiga. I tako danas djecu guramo pred ekran da gledaju priče o tome kako se prerijski svisci skrbe jedan za drugoga, kako slonovi brane mladunčad, orlovi uzgajaju ptiće, mungosi pobjeđuju čegrtuše, gnuovi gaze preko rijeke pune krokodila, a rode se uvijek u paru vraćaju na jednom svijeno bračno gnijezdo na dimnjaku.
DA SE DANAS ISPRIČA FILMSKA PRIČA, makar i o životinjama, moraš imati junake i zlotvore, ljepotane i rugobe, jer malo koga zanima priča u kojoj takvih nema, nego se pola filma objašnjava što je što, a tko je tko. Upravo zbog toga hijena nikad nije među junacima, a laviće se nikad ne prikazuje kako krepavaju od gladi, pa se unaprijed zna tko je hulja, a tko plemstvo. Prema klišeima koje je zadao još Disney dokumentarce iz divljine snimao je i Jean-Jacques Cousteau, pa iz obrazaca njegovih dokumentaraca proizlazi da je danas teško zagovarati donatorske akcije za spas ugroženih morskih pasa, a lako je zagovarati akcije za spas tuljana koji nisu ugroženi. Iako… kad bi bilo istina ono što u filmovima govore o morskim psima, ljudi se ne bi kupali na plažama jer bi one morskim psima bile prehrambena samoposluživanja. George Murray Levick (1876.-1956.) bio je britanski polarni istraživač koji je u modernu kulturu uveo pingvine puno prije Disneya, Cousteaua i filma. Njegova knjiga “Pingvini s Antarktike” na 139 stranica, koju je 1914. objavio nakladnik McBride Nast & Company iz New Yorka, stvorio je postojeće masovne predodžbe o pingvinima kao o društvenim veselim čovuljcima, konobarima odjevenima u frakove. Tih se obrazaca o pingvinima u galeriji arhetipova nismo riješili do dan-danas, pa i do 2005. i filma “Marš kraljevskih pingvina” nagrađenog Oscarom, koji je priča o izdržljivosti, solidarnosti, odanosti, požrtvovnim roditeljima… Ta je priča toliko ljudska da gotovo nije potreban narator. Sjeća li se itko da je tih nekoliko rečenica u offu izgovoreno na francuskom?
GEORGE MURRAY LEVICK se nakon kratke karijere liječnika 1910. pridružio britanskoj Kraljevskoj ratnoj mornarici. Ubrzo potom dobio je odsustvo u vojnoj službi jer je bio jedan od odabrana dva liječnika između 8000 ljudi koji su se prijavili kapetanu Robertu Falconu Scottu za njegovu ekspediciju Terra Nova od 65 članova u trci s Roaldom Amundsenom na Južni pol. Murray Levick je spadao sjevernu ekipu koju je zapalo uglavnom da čeka, dok je južna istraživala putove. Tako se Georgeu Murrayu Levicku u ekspediciji sa Scottom pružila neobična prilika da s još petoricom kolega provede cijelu godinu niže od južne polarnice, od siječnja 1911. do veljače 1912., na rtu Adare u Zemlji kraljice Victorije na istoku Antarktike. Danas je teško vjerovati da je on do danas jedini znanstvenik koji je osobno svjedočio cijelom ciklusu snubljenja, razmnožavanja, gniježđenja i uzgajanja mladunaca Adélijinih pingvina. Za boravka na Antarktici Murray Levick se pingvinima potpuno posvetio i posve uživio u njihov život. Dokumentirao ga je stotinama snimljenih fotografija i bilježenjem u dnevniku svega što je zapazio. Po povratku sve je ukoričio u spomenutu knjigu koja je postala instantna senzacija. Njegovi opisi uzdizanja potomstva u okruženju stalne opasnosti od leopardskih tuljana uzdigli su priče o pingvinima na epsku razinu. Adélijini pingvini, s bijelim obrubom oko očiju i svojim jednostavnim frakovima, postali su arhetipi svih pingvina. Upravo je ta vrsta pingvina završila u crtićima i bezbrojnim humorističkim karikaturama pa je tako baš i Adélijin, a ne neki drugi pingvin, postao maskota nakladnika knjiga Penguin, ali Tux, maskota pokreta slobodnog računalnog operativnog sustava Linux.
DANAS SE POKAZUJE da ono što je objavljeno u knjizi “Pingvini s Antarktike” nije cijela ispričana priča. U dnevniku Georgea Murraya Levicka izloženom u londonskom Prirodoslovnom muzeju u sklopu izložbe o Scottovoj zlosretnoj ekspediciji Terra Nova sada se može vidjeti još nešto što nije završilo ni u znanstvenim Cambridge Journalsima 1914. objavljenima pod naslovom “Antarktički pingvini, studija društvenih običaja” po povratku preživjelih, a ni u djelu koje je postalo popularno u najširoj publici. Uzdržao se i u drugom znanstvenom djelu koje je objavio godinu dana poslije, “Prirodoslovlje Adélijih pingvina”. Neke stvari koje je taj edvardijanski Englez doživio među pingvinima bile su mu toliko šokantne, pa i odvratne, da ih ni u dnevniku nije mogao zabilježiti na engleskom jeziku, nego na grčkom alfabetu. Sada je sadržaj tih bilježaka, koje su cjelina zajedno s crtežima, fotografijama i taksidermijskim preparatima šest Adélijinih pingvina, pod autorovim naslovom “Zoološke bilješke s rta Adare”, dostupan javnosti. Jasno je zašto mu je taj sadržaj bio toliko nepodnošljiv da ga nije prenio ni u znanstvene papire, a kamoli u popularnu knjigu. Dojam bi se dao svesti i u dvije riječi – “izopačeni pingvini”. Međutim, Murray Levick je ispisao punih 125 stranica sitnim i tijesnim rukopisom. Ptice koje je opisivao na grčkom nazvao je “huliganima”, a ponašanje “devijantnim”. U objavljenim ih djelima spominje marginalno, kao iznimke prema kojima “ispravni” parovi pingvina grade obrambene strategije. Obično kao premlade mužjake koji nisu pronašli odgovarajuću ženku ili kao izopćenike iz ciklusa razmnožavanja, ponekad kao “udovice” ili “udovce” zbog kojih samo jedan iz para može po hranu “dok drugi čuva gnijezdo”. Ali u objavljenom ni izdaleka ne spominje kolikog je razmjera ta opasnost. I to bi bilo uglavnom sve što se tek u aluzijama odatle moglo dokučiti. Jedno poglavlje, pod nazivom “Spolne navike”, ipak je bilo umnoženo kao sirovi tiskarski arak u stotinu primjeraka kao interni primjerak samo za kustose, s naznakom da ih je trebalo staviti u originalni rad između stranica 84 i 85. Postojanje takvoga umetka potvrđeno je nekoliko puta u korespondenciji između kustosa. Jedan od tih stotinu separata sačuvan je i – sad se vidi – prilično točno sažima dosad nepoznate bilješke. Murray Levick znao bi veće pasuse na grčkom zapisati na posebnim listovima i kao svojevrsne napomene, fusnote, ulijepiti ih presavijene uz glavni tekst u bilježnici. U njima piše o ozbiljnoj učestalosti raznih spolnih aktivnosti, pa i o čestom “izopačenom” ponašanju drukčijem od glavnine jata. Govori se o mužjacima i ženkama što su u promatranom ciklusu ostali bez stalnog partnera za podizanje potomstva. Pa tako o spolnom životu pingvina, osim o prokreativnom ponašanju parenja, Murray Levick na grčkom opisuje masturbiranje, kopuliranje s uginulim jedinkama, spolnoj prisili nad živima bez obzira na njihov spol, spolnom i fizičkom zlostavljanju mladunaca te homoseksualno ponašanje i mužjaka i ženki. Tako, na primjer, zapis od 10. listopada 1911. govori doslovce ovo: “Ovoga sam poslijepodneva vidio (sic!) nešto doista nesvakidašnje. Pingvin se zapravo posve posvetio sodomiziranju nad uginulom pticom bijeloga grla vlastite vrste. Čin je potrajao cijelu minutu, a položaj mužjaka nije bio nimalo različit od uobičajenog položaja mužjaka za kopulacije, pri čemu je izveo čin sve do završnog utiskivanja kloake.” Na jednom mjestu mu se omaklo i na engleskom: “Kopulacija se još događa vrlo često u gnijezdu, pri čemu je par iz njega izbacio ptiće.”
ZAPIS OD 6. PROSINCA KAŽE: “Danas još jedan izopačen prizor. Ženka se doima teško ozlijeđena i za sobom klizeći na trbuhu vuče nepokretne noge. Baš kad sam pomislio bih li je podvrgnuo eutanaziji, uočio ju je mužjak i pošao za njom. Nakon što ju je dobro proučio, naskočio ju je i odlučno silovao, a ona mu nije mogla pružiti nikakav otpor.” Općenito, u opisima spolnih navika pingvina Murray Levick vrlo često upotrebljava emotivno obojeni izraz “silovanje”, a ovaj pasus završava komentarom: “Čini se da nema granice koliko nizak takav zločin može biti među pingvinima”. Motrenje ponašanja pingvina na njihovu staništu, ma koliko bilo potaknuto doprinosom zoološkom znanju, u ovoga liječnika nije moglo proteći sine ira et ratio, nego je liječnik bio prinuđen da prizore iz divljine tumači kroz ljudski moralni filter. Često upotrebljava izraz “pokvaren” za određene postupke, pri čemu se u tekstu snažno osjeća nimalo ublaženo gnušanje i još manje volje za analizom ishodišta ili posljedica takvog ponašanja. On otvoreno govori o nekrofiliji, pri čemu kasniji zoolozi jasno odriču da se tu radi o privlačnosti “zbog toga što je objekt požude mrtav”, nego o parafiliji, u psihijatriji poznatoj karakteristici spolnoga ponašanja izvan normativnog konteksta kakva su zabilježena u istospolnim zatvorima, na pustim otocima, u koncentracijskim logorima i sličnim stresnim ambijentima. Uostalom, i sam se istraživačev “znanstveni eros”, s posve regularno stečenim medicinskim i znanstvenim temeljima u zemlji Charlesa Darwina, našao u određenoj vrsti “obrambene parafilije”. Međutim, nakon što se George Murray Levick vratio u uređeni akademski svijet, dogodila se posve druga vrsta distorzije i među kolegama znanstvenicima. Prikupljene su činjenice cenzurirane tako da su puštene kroz ljudsku optiku.
VRATIMO SE DISNEYU, Dicovery Channelu, National Geographicu i sličnim televizijskim kanalima iz samoposluživanja Đele Hadžiselimovića. Čini se da se ni današnji filmovi o životinjama u divljini na 24-satnim prirodoslovnim kanalima ne snimaju drukčije doli kroz naočale ljudskoga. Knjižica o antarktičkim pingvinima upravo je zbog takvoga pogleda postala omiljeno štivo koje je o toj ptici ostavilo neizbrisiv društveni stereotip. Da je bila objektivna, a ne kao da kroz knjigu ilustriranu fotografijama govore braća Grimm, vjerojatno bi bila manje obljubljena, a ni Disney vjerojatno ne bi znao što bi s tim pticama koje plešu s Julie Andrews i Dickom Van Dykeom crtanom svijetu filma Mary Poppins. Valja na umu imati i posve obratan fenomen u popularnoj kulturi: filmove snimljene u divljini s namjerno mnogo eksplicitnih prizora seksa i okrutnosti. Ni u ozloglašenim filmovima poput “Posljednjih krikova iz savane” producenti ne skidaju “ljudske naočale”, ali ovaj put one nisu obojene kičastom malograđanskom moralkom, nego svjesnom pornografijom. Dopustite da mnogo od toga što se nudi na “polici Đele Hadžiselimovića” uopće nisu dokumentarci, nego basne. Pogotovo to nisu sve češći produkti s igranim i namještenim prizorima. Računalne efekte da i ne spominjemo.