OTIMANJE ZEMLJIŠTA 2019.: Kako su se tri sestre suprotstavile sicilijanskoj mafiji

Autor:

Dino Geromella

Objavljeno u Nacionalu br. 1117, 19. rujan 2019.

Dvanaestak godina sestre Gioacchina, Marianna i Irene Napoli trpjele su napade poljoprivredne mafije koja im je htjela preuzeti zemljište. Podnijele su 28 prijava, ali sve su zastarjele. Na kraju su odlučile svoju priču ispričati medijima

Gradić Mezzojuso, smješten u središnjoj Siciliji, pored mjesta Corleone, poznat je po tome što je prije 13 godina u njemu, nakon 43 godine intenzivnih potraga, uhićen šef mafije Bernardo Provenzano, nasljednik Salvatorea Riine kojeg je mafija ovdje skrivala i štitila od policije. No iako je u javnosti nastao dojam da je sicilijanska mafija pobijeđena i da je više nema, tri hrabre sestre iz mjesta Mezzojuso uspjele su pokazati da ona itekako postoji, i to u najstarijem obliku. Radi se o poljoprivrednoj mafiji, a na čelu joj je već desetljećima obitelj La Barbera koja se koristi metodama feudalnih zakona na najbeskrupulozniji način.

Sestre Gioacchina, Marianna i Irene Napoli vlasnice su 90 hektara poljoprivrednih zemljišta, na kojima siju žitarice i krmno bilje, posjeduju kamenolom i izvor pitke vode. Kada im je, pred očevu smrt, mafija pokušala oduzeti zemljište, oštro su se izborile da ga zadrže, što su donekle uspjele za vrijeme života mafijaškog šefa, dona Cola La Barbere koji im je ponudio mir u zamjenu da se ne obrate policiji, što su one zaprijetile. No, nakon što je La Barbera umro, klan je preuzeo njegov sin Simone koji nije bio spreman na kompromise. Dvanaestak godina sestre su trpjele razne napade, od kamenovanja, uništavanja cijele žetve, ubijanja domaćih životinja, raznih vrsta mobinga do čestog pojavljivanja lokvi punih krvi usred polja.

Unatoč činjenici da su podnijele 28 prijava i da su mnogi političari i institucije bili upoznati s mobingom koji proživljavaju da bi mafiji prepustile zemljište, sve su prijave zastarjele. Tada su se sestre odlučile za krajnju opciju: ispričale su svoju priču medijima, a mještani i gradonačelnik optužili ih da sramote Mezzojuso te su ih u potpunosti odbacili. Jedini mještanin koji ih je javno podržao, Salvatore Battaglia, bio je žrtva raznih prijetnji, a zapaljen mu je i osobni automobil. Ono što se događa sestrama Napoli nije izoliran slučaj, ali je druge očito strah javno istupiti protiv moćne organizacije čiji je biznis načelno poljoprivreda, a ustvari je očito pranje kriminalnog novca i izvlačenje novca iz europskih fondova.

Mezzojuso je gradić od 2900 ljudi, smješten u najzabačenijem dijelu korleonske šume. Krajem kolovoza, oko podne, u gradu nije bilo apsolutno nikoga. Jedini čovjek kojeg smo sreli na cesti je gradonačelnik Salvatore Giardina koji nam je pogledom dao do znanja da, budući da imamo fotoaparat, tamo nismo dobrodošli. Giradina je inače poznat po tome što je sudjelovao na pokopu šefa mafije Cola La Barbere, čiji je pogreb čak zabranila policija zbog povezanosti s mafijom. Tako je gradonačelnik dao legitimitet poznatom mafijašu. Kad se priča sestara Napoli počela pojavljivati u medijima, gradonačelnik je rekao da nije imao pojma o tim događajima, što je teško povjerovati jer je gradić malen, za mobing je optužen i gradonačelnikov rođak, ali i Marianna je zaposlena u gradskoj vijećnici.

Iako je to malo mjesto, pregled crne kronike u medijima daje dojam da se u najmanju ruku ovdje događa nešto neobično. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci zaplijenjene su dvije ogromne plantaže marihuane, a vlast je mafiji zatvorila i najveću ilegalnu klaonicu životinja na Siciliji. Gradskom vijećniku zapaljena su dva kamiona i jedan maslinik. Pucano je na jednu industrijsku halu, a u tom napadu pogubljeni su razni psi i konji. Zapaljen je i automobil jednog lokalnog političara, a vatra je dvaput zahvatila i kuću bivšeg gradonačelnika, nakon što je prijavio prijetnje i zastrašivanje. Zaplijenjeno je i vojno oružje i streljivo, a s jednog mosta srušeni su bageri. Slučajeva zaklanih životinja zbog osvete možemo prebrojati na desetke, kao i uhićenja zbog iznude ili optužbi za pripadnost zločinačkom udruženju.

Ako niste rođeni na Siciliji, teško da ćete shvatiti u potpunosti ovu priču i da ćete je moći prepričati vašim čitateljima, reklo nam je više sugovornika tijekom boravka na ovom talijanskom otoku. Sestre Napoli i Salvatore Battaglia, jedini mještanin koji ih otvoreno podržava, primili su nas u kući gdje žive s nepokretnom majkom. Ona je, kako kažu, teško oboljela zbog svih mobinga koje je posljednjih desetljeća pretrpjela obitelj.

NACIONAL: Vaši problemi započeli su u trenutku kada je vaš otac dobio moždani udar.

Tata je završio u bolnici u Palermu. Onda se pojavio na našim posjedima nekakav Tantillo koji je danas pod istragom, nalazi se u zatvoru i kojem će biti suđeno. Budući da smo mi bile u bolnici u Palermu, rekle smo našim radnicima da završe sa skupljanjem žetve. On se predstavio našim radnicima kao novi vlasnik naše tvrtke. Naredio im je da do podneva moraju otići. U suprotnom, imat će velikih problema. Na zemljištu gdje nije bila moguća žetva, moj je otac dopuštao ljudima da dovode životinje da pašu. Jedan od tih pastira koji je bio na našim pašnjacima od 1972. i s kojim je naša obitelj imala divne odnose, nazvao nas je i ispričao da je Tantillo prijetio našim radnicima i naredio im da odu. Rekle smo im da nastave raditi dok ne stignemo. Krenule smo iz Palerma. Bio je prosinac, bile smo lagano odjevene, a kad smo stigle, na preko tisuću metara nadmorske visine, bilo nam je hladno. Imale smo i preniski auto za takav teren, pa smo ga i oštetile. Da bismo se zaštitile od hladnoće, odjenule smo tatinu radnu odjeću, kape i šalove. Jako nervozne, počele smo raditi. Podizale smo vreće pšenice teške 50 kilograma.

Točno u podne, kako je bio najavio, pojavio se Tantillo. Spuštao se kroz dolinu s bičem u ruci. Skupile smo hrabrost. Anna je uzela veliki kamen i zaprijetila mu da će mu, ako se približi, zgnječiti glavu. Nismo htjela da itko prijeti našim radnicima. Kad nas je vidio kako trčimo prema njemu, ostao je u šoku. Prvo je rekao da je zemlja sad njegova, a budući da smo mi kao luđakinje jurile za njim da ga uhvatimo, uplašio se, spustio bič, okrenuo se i pobjegao. Odvjetnik nam je kasnije rekao da kad muškarac pobjegne pred dvjema ženama, to je najljepše zadovoljstvo u životu. Budući da je ušao na naše privatno zemljište i prijetio, nije bilo šanse da nas prijave za išta.

‘I drugi doživljavaju mobing. Ali, sine moj, ne govore pa ne znamo tko su. Naravno da ima takvih ljudi. A mi smo jedine luđakinje koje su rekle istinu’, kaže Marianna

Kad je otišao, nastavile smo raditi do mraka, pomagao nam je i bivši gradonačelnik. Kad se spustio mrak, Volkswagenovom ‘’Bubom’’ krenule smo u Mezzojuso. Međutim, na jednom dijelu put je bio zatrpan kamenjem. Da smo imale terenac koji inače vozimo u planini, mogle bismo voziti. Budući da smo “Bubom” stigle na brzinu iz Palerma, morale smo se zaustaviti. Anna je odlučila izaći da bi maknula kamenje. Ostali putnici odgovarali su je da izađe iz auta. Naime, Anna nije znala da je to mafijaški “cordolo”, takozvana prepreka koja je i jasan mafijaški znak. Anna je izašla i počela micati kamenje, a u tom trenutku netko ju je s visine počeo gađati još većim kamenjem. Irene je vidjela kako kamenje leti prema Anni i izletjela je iz automobila. Na svu sreću, nijedan kamen nije Annu lupio u glavu, ali je Irene ozlijedila rame.

Poludjele smo i krenule prema tom čovjeku. Radnici koji su bili s nama u autu rekli su nam da ga pustimo na miru, da ne izazivamo još problema, ali ih nismo poslušale, htjele smo ga pretući. Na kraju, čovjek se uspio domoći automobila i pobjegao je u susjedno selo, Campofelice. Budući da smo svi prepoznali napadača, htjele smo otići na policiju i prijaviti slučaj. Imale smo svjedoke koji su vidjeli sve što se dogodilo. Jedan od njih bio je i bivši gradonačelnik koji nam je bio pomagao na polju. On nas je nagovorio da ipak ne prijavimo napad jer mu je napadač daleki rođak.

Dok je naš otac bio u invalidskim kolicima, mi smo radile. Na početku, kad smo prvih nekoliko puta pronašle stoku na našim poljima, mislile smo da je to slučajno, da su nekom pobjegle. Popravili bismo ogradu i uklonili životinje, ali to nije bilo slučajno: životinje su tamo bile svaki dan, pogotovo u vrijeme kad rastu zasađene kulture. Nijednoj drugoj tvrtki u našoj dolini nije se događalo ništa slično. Tada smo shvatile da nas je netko uzeo na zub. Neprestano su nam rezali metalnu ogradu i pažljivo planirali da životinje s jednog terena mogu proći na drugi, treći i tako dalje, da nam unište cijelu žetvu. Kad bismo stigle na polje, pomolile bismo se u nadi da je šteta što manja. Onda bismo tjerali stoku, a to je nekad trajalo satima, usred zime u dubokom blatu. Navečer bi nas dočekali na glavnom trgu i smijali se.

NACIONAL: Ipak ima ljudi koji vas podržavaju, ali u tajnosti.

Naravno. Ali su prestrašeni. I neki od kolega na poslu kažu nam da nas podržavaju, ali da ih je strah da im se netko osveti.

NACIONAL: Salvatore Battaglia je jedini mještanin koji vam je otvoreno pružao podršku.

Salvatore je predložio neku vrstu pomirenja između nas i svih drugih mještana, neku vrstu medijacije. Budući da je lokalna vlast više puta očito pogriješila u našem slučaju, Salvatore je predložio da razmislimo što se zapravo dogodilo, razgovaramo i pokušamo pronaći rješenje koje će biti dobro za sve. Problem je taj što je gradsko vijeće rodbinski povezano s obiteljima koje su nama htjele ukrasti zemljište, onima koji su nas kamenovali i koji su nam prijetili. Tijekom jedne televizijske emisije Simone se obratio ostalim sugrađanima i rekao “što je bilo, bilo je, haj’mo ponovno dalje zajedno, da vidimo što se može učiniti”. Predložio je čak i da ostali sugrađani skupe novac da bi nam popravili uništenu ogradu, htio je da to bude jedna lijepa gesta svih sugrađana prema nama.

NACIONAL: Kako su ostali sugrađani to primili?

Odbili su. Salvatore je nekoliko dana kasnije dobio prijeteće pismo, ali je unatoč tome i dalje razgovarao s nama, ali i s novinarima nacionalnih medija koji su dolazili u selo. Kad su ostali sugrađani vidjeli da nas i dalje podržava, nekoliko puta probušili su mu gume na automobilu. Kad su shvatili da im to neće pomoći, dobio je vrlo primamljivu ponudu.

NACIONAL: O kakvoj je ponudi riječ?

Rekli su mu: “Odmakni se od sestara Napoli i od medija, mi ti nudimo radno mjesto”.

NACIONAL: Budući da ste niste obratile policiji, u nekom trenutku otišle ste kod mafijaša Cola La Barbere?

Salvatore Battaglia nas je doveo kod Cola. Tog čovjeka nismo poznavali, nismo imali pojma tko je on, ali nam je rečeno da je jedini koji može riješiti ovu situaciju. Nakon svega što se dogodilo, bilo nas je strah, nismo bile u stanju voziti, pa su nas autom prebacili do njegove kuće. A on nas je primio.

NACIONAL: Pretpostavljam da je susret sa šefom mafije bio napet?

Rekao nam je da nikoga ne prijavimo, da zaboravimo na sve i da budemo mirne. Obećao je da nam se nikad više neće dogoditi ništa, da ćemo moći raditi bez ikakvih problema. Bila je to njegova riječ, u zamjenu da ne podnesemo prijavu. Obećao je riješiti sve, samo da ne upletemo karabinjere. U ovim krajevima je jasno da je za svaku odluku odgovoran šef mafije. Budući da se u to vrijeme u našem kraju skrivao Bernardo Provenzano, nije bilo pametno pozivati državne službe za nekakve gluposti kao što je naše zemljište, to bi moglo biti opasno. Zato nam je i ponudio zaštitu.

‘Šef mafije rekao nam je da nikoga ne prijavimo. Obećao je da ćemo moći raditi bez problema. Dao nam je svoju riječ u zamjenu da ne podnesemo prijavu’, govori Marianna

Jednu večer pojavio se pred vratima i on. Moj otac je nepokretan ležao u krevetu. Nakon što je govorio o raznim temama, dao nam je do znanja tko je šef. Najveći šefovi su uvijek dragi ljudi i prijateljski nastrojeni, oni nasilni nikad ne postanu šefovi. I dok je don Cola bio izuzetno drag u razgovoru s nama, naša sestra Irene nije bila toliko mila. On nam je jasno bio dao do znanja da u tvrtkama poput naše ne šefuju vlasnici nego mafija. Irene je tad lupila šakom u stol i izbacila ga iz kuće. Naš je otac bio bolestan, a don Cola nam je došao u posjet samo da nam objasni da, nakon očeve smrti, zemljište više neće biti naše. Irene mu je rekla: “Prije je šef bio moj otac, sad sam ja. Ako ste došli da biste nas posjetili, ostanite, ali ako ste došli da biste preuzeli zemljište, tamo su vam vrata”. On je odgovorio da nam je samo došao dati savjet, ali da mi to ne želimo. Iskreno, to što je Irene lupila u stol i izbacila ga iz kuće nikad nam nisu oprostili. Zato su i krenuli svi napadi na nas.

NACIONAL: Tri žene su se suprotstavile glavnom šefu mafije.

Znate što je jednom prilikom rekao našoj majci? Bile smo na groblju. Rekao joj je da je božji dar što je Irene rođena kao žensko.

NACIONAL: Što je time poručio?

Da je muškarac, ubili bi je.

NACIONAL: Je li to znači da mafija ne ubija žene?

Žene zaslužuju više poštovanja. Da se pobunio muškarac, već bi bio pod zemljom.

NACIONAL: Jasno je da je to bio trenutak kad je sve protiv vas krenulo.

Don Cola bio je neka vrsta boga ove doline, kad je prolazio cestom samo što nisu palili tamjan. A mi, tri žene, izbacile smo ga iz kuće. Danas se ne vidi u javnosti da mafija i dalje postoji, a u njegovo vrijeme otvoreno se govorilo o klanu. Ako pitaš građane ovog mjesta, ovo je raj, mafija je izumrla, uspješno smo se borili protiv nje.

NACIONAL: Zato što je ljude strah.

Mi to zovemo “gledanje kroz prste”. Istina, neke je ljude strah. Ali drugi od mafije imaju osobnu korist. Ako je s jedne strane služenje mafijaškom sustavu neka vrsta dužnosti ili obaveze i ako mu ne služiš bit će posljedica, s druge strane ima onih koji s mafijašima posluju i zarađuju. Ovdje je to mješavina tih dviju stvari. Neke televizijske emisije radile su istraživanje tako da su nagovarale ljude na jugu Italije da se slikaju pored papirića s porukom: “mafija je sranje”. Ovdje takav eksperiment ne bi bilo moguće napraviti. Pokušajte otići na glavni trg i pitati bilo koga, svi će vas odbiti. Pitate li ih je li La Barbera koji je osuđen zbog kriminala mafijaš ili nije, svi će vam reći da nije mafijaš. Reći će vam da je slučajno upao u neki krug ljudi iz kojeg se ne može izaći. Znate li što je istina? Povijest je puna primjera ljudi koji su okrenuli leđa mafiji.

NACIONAL: Nakon smrti dona Cole, mafiju je preuzeo njegov sin Simone La Barbera.

Dok je šef mafije don Cola bio živ, sve je nekako funkcioniralo. Mogle smo raditi donekle na miru. Problemi počinju nakon njegove smrti. Njegov sin Simone La Barbera vidio je da smo tri žene, da smo same i odlučio nas napasti. Nakon što je otac umro, Irene je odlučila da neće upisati fakultet. Počele smo raditi u polju. Bile smo zaista dobre. S mnogo dobre volje, proizvele smo vrlo dobru količinu pšenice i krmiva. Naredne godine žetva je bila još veća. U slobodno vrijeme, navečer, proučavale smo knjige o poljoprivredi. Nakon tri godine, bile smo među najvećim proizvođačima pšenice u dolini. Specijalizirale smo ciljanu proizvodnju i proizvodile smo preko 80 tona pšenice. Drugi poljoprivrednici su bili zavidni jer nisu bili u stanju proizvoditi tako puno.

NACIONAL: Zar je poljoprivredna proizvodnja tako veliki biznis?

Ne, biznis su potpore iz europskog socijalnog fonda. Nama je ponuđena potpora za solarne panele, ali smo odbile. A odbile smo i vjetroturbine.

NACIONAL: Vidio sam da su svi brežuljci oko vaše doline puni vjetroturbina.

Da smo htjele, danas bismo bile bogate kroz poticaje iz europskih fondova. Ali naš je otac bio protiv uništavanja krajolika. Imale smo kamenolom, mogle smo njime zaraditi veliki novac, ali smo ga zatvorile. Isto tako je bilo s vjetroturbinama. Čule smo zvuk tih strojeva, ne možeš od toga spavati, zemlja se trese. Osim toga, kad su nam ponudili vjetroturbine, pročitale smo sve uvjete. Jedan od uvjeta bio je da zemljište postane, na 20 godina, suvlasništvo tvrtke koja se bavi vjetroturbinama. Rekli su nam da će nam novac od vjetroturbina pasti s neba. Odgovorile smo da ne želimo novac koji pada s neba, nego samo pošteno zarađen novac, onaj koji dolazi od našeg rada.

NACIONAL: Dakle, i u ovom slučaju domogli bi se vašeg zemljišta.

Treba priznati da je energija vjetra vrlo isplativa. Nakon što su postavljene vjetroturbine, nema nikakvih troškova, a zarada je stopostotna. Ipak, takav teren, nakon dvadeset godina više nije iskoristiv ni za pašnjake, ni za usjeve. Dakle, bili bismo suvlasnici naše zemlje, a nakon dva desetljeća našli bismo se s potpuno neiskoristivim zemljištem.

Simone La Barbera je glavni šef lokalne mafije. To se može vidjeti i iz zapisa policijskih prisluškivanja. U jednom od tih zapisa Epifanio Mastropaolo, gradonačelnik susjednog nam Godrana, govori bratu da je znao o mobingu koje smo doživljavali te prepričava kako nas je baš on vodio kod dona Cole da riješimo situaciju. Kaže i da je Tantillo stajao iza napada na nas i da je Simone postao “caporeggente”, glavni vođa. Da je to izjavio neki ekonomist iz Palerma, to ne bi puno vrijedilo. Ali kad to kaže gradonačelnik koji je duboko povezan s ovčarstvom i dobro poznaje naš posao, takve izjave definitivno mnogo govore. Prisluškivan je i jedan od naših rođaka, Salvatore Pinnola. On je karabinjerima rekao da nije imao pojma što nam se dogodilo, da nije znao o kamenovanju, ali je u policijskim dokazima priznao kćeri da je znao za sve, no da karabinjerima nije rekao istinu jer bi mu to samo uzrokovalo probleme. Kćeri je rekao: “Ne znaš što bi mi učinili da sam progovorio”.

NACIONAL: Vaš rođak nije protiv vas.

Naravno da nije, ali ga je strah. U policijskom dosjeu stoji da je znao o iznuđivanju kojem smo bile podvrgnute. Samo tijekom proteklih mjeseci neki ljudi su kupili niz vrijednih zemljišta za smiješno niske svote. Naše zemljište jedno je od rijetkih koje nisu uspjeli kupiti, da bi bili vlasnici cijele doline. Da su dobili i naše zemljište, to bi postalo feudalno imanje u vlasništvu dviju obitelji, La Barbera i La Battuta.

‘Neke je ljude strah. Ali drugi od mafije imaju koristi. Služenje mafijaškom sustavu je dužnost i ako mu ne služiš, bit će posljedica, ali ima i onih koji s mafijašima posluju i zarađuju’

NACIONAL: Ima i drugih ljudi koji doživljavaju mobing kao i vi.

Bit će ih, sigurno. Ali, sine moj, ne pričaju, pa ne znamo tko su. Naravno da ima takvih ljudi. Ali mi smo jedine luđakinje koje su rekle istinu.

NACIONAL: Za vašeg oca kažu da je nemoguće da je bio vlasnik toliko mnogo zemljišta u vrijeme vladavine Corleoneovih ako nije bio mafijaš.

Naš djed je kupio ovu tvrtku 1923., a naslijedio ju je naš otac i, nakon njega, mi. Prodao mu ga je plemić Leonardo Cipolla iz Roccapalumbe. Posjedujemo originalne kupoprodajne ugovore na kojima je i pečat Kraljevine Italije. Na ugovoru piše da je plemić terene kupio u devetnaestom stoljeću i da ga je prodao našem djedu jer nije imao djece. Taj smo ugovor pokušale pokazati i na televiziji, ali ga je gradonačelnik agresivno pokušao pokidati. Vezane smo za taj komadić papira, to je dio povijesti naše obitelji.

NACIONAL: Ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini poslao je antimafijašku inspekciju u grad.

Ovdje su već tri mjeseca. Osim toga, došla je i nacionalna protumafijaška komisija. Nas su pozvali da svjedočimo u Palermu, zimus, a na proljeće je regionalna protumafijaška komisija htjela razgovarati i sa Salvatoreom koji je bio blizak prijašnjoj vlasti, dobro je poznavao kako funkcionira sistem. I naša i njegova svjedočenja su tajna. No nakon obaju svjedočenja, poslali su zahtjev državnom odvjetništvu da pokrene istragu. Komisija je razgovarala i s gradonačelnikom, no on je ušao i odmah izašao. Najvjerojatnije nije imao išta ispričati.

NNACIONAL: Sud u gradu Termini Imerese pokrenuo je proces u kojemu je četvero osoba preventivno privedeno zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela. Sud piše da ćete, dok ćete imati medijsku pažnju, živjeti mirno, ali čim to prestane, bit ćete ponovno u opasnosti. Je li vas strah?

Kako nas ne bi bilo strah. Kao da ne znamo kojim obiteljima smo se suprotstavili.

NACIONAL: Nekome tko nije rođen na Siciliji vrlo je teško shvatiti ovdašnji sustav.

Amblematična je rečenica bivšeg djelatnika gradskog vijeća Pinnole koji je u jednom od objavljenih zapisa prisluškivanja rekao da “pastiri rade i uništavaju sve što žele”. Lokalni političari znaju da pastiri, jer je ovo ruralna mafija, imaju svoje interese. Nekad je posjedovanje stotina hektara bio način da pokažeš svoju moć nad određenim teritorijem. Danas je to veliki biznis zahvaljujući europskim fondovima. Možemo pretpostaviti da novac kojim se kupuju zemljišta nije baš legalnog podrijetla. Možemo govoriti o pranju novca. Nije da baš svatko može imati 700 tisuća eura keša u stanu da bi kupio zemljište. Pogotovo ako uzmemo u obzir da svi ti ljudi koji ovdje kupuju zemljišta rade u javnom sektoru. Za sve naše investicije uzele smo kredite. Kako je onda moguće da obični djelatnici gradske uprave mogu pokrenuti milijunske investicije? Isti ljudi kupili su hektare i hektare posljednjih nekoliko godina. Nedavno su kupili i zemljište na kojem se skrivao Benedetto Spera, desna ruka Bernarda Provenzana kojeg je na svom terenu skrivao don Cola La Barbera. Zar to nije velika sramota za Mezzojuso? Ali samo se nas optužuje da smo osramotile gradić.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.