OSTOJIĆ: ‘Ne bi bio problem da se bira između mene i Peđe, ali druga strana već priprema svoju zombi varijantu’

 

Bivši ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade Ranko Ostojić objašnjava zašto još nije odlučio hoće li se kandidirati za predsjednika SDP-a te zašto smatra da Peđa Grbin ne bi bio dobar predsjednik te stranke

U ponedjeljak 17. kolovoza započinje kandidacijski postupak za izbor predsjednika SDP-a. Osim Peđe Grbina, koji je prvi najavio svoju kandidaturu, još je nekoliko SDP-ovaca najavilo da razmišlja o tome. Među onima koji se još nisu izjasnili je i Ranko Ostojić, bivši ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade Zorana Milanovića, donedavni predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te aktualni predsjednik županijske organizacije SDP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Ranko Ostojić pravnik je po struci, a u SDP se učlanio još 1990. Bio je splitski gradski vijećnik i načelnik policijske uprave grada Splita, a 2001. godine imenovan je ravnateljem policije u Vladi Ivice Račana. Od 2005. do 2007. bio je član uprave Slobodne Dalmacije, a potom direktor investicija i izgradnje kompleksa Slobodne u Dugopolju. Dragovoljac je Domovinskog rata i nositelj Spomenice. Bio je saborski zastupnik od 2007. do 2011. i od 2016. sve donedavno. Nezadovoljan načinom na koji je Davor Bernardić vodio stranku i sastavljao liste za posljednje parlamentarne izbore odbio je biti 7. na listi u IX. izbornoj jedinici i nije ušao u Sabor. Prošloga je tjedna u središnjici SDP-a održao konferenciju za novinare na kojoj je oštro kritizirao reforme policije najavljene od strane ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića.

NACIONAL: Proces kandidature za predsjednika stranke započeo je 17. kolovoza. Do sada je svoju istaknuo tek Peđa Grbin, dok ostali – uključujući i Željka Kolara – razmišljaju. Hoćete li se vi kandidirati?

Kandidaturu nije mogao još istaknuti nitko, već samo najaviti svoju namjeru. Da budemo sasvim precizni, 17. kolovoza tek je započeo postupak u kojem će se provjeravati tko sve ima uvjete za kandidaturu za određene stranačke funkcije. Nema potrebe da obrazlažem posebno svoje mišljenje o Peđi Grbinu jer je on bio vođa moje kampanje kada sam bio kandidat za predsjednika stranke prije četiri godine, a u toj smo kampanji bili doslovce sami. Tada su svi ministri iz Vlade Zorana Milanovića stali iza Orsata Miljenića, ostali su bili u Bernardića. Nisam bio favorit Zorana Milanovića, naši su jedini saveznici tada bile članice i članovi SDP-a i ja sam ipak ušao u drugi krug. No kako je razlika bila velika u korist Bernardića, mnogi su, kao što to biva, pretrčali u šator izglednog pobjednika. Ta se greška sada ne bi smjela ponoviti. Tu dajem odgovor i za svoju kandidaturu jer Peđa i ja sigurno imamo identičan program. Pitanje je koga bi članovi prije birali da provede takvu vrstu programa.

NACIONAL: Može li Peđa Grbin voditi stranku, ili ima sličan problem kao Bernardić – a to je nedostatak karizme?

Nije na meni da sudim, ali mislim da Peđi nedostaje liderstvo. No ja još uvijek nisam donio odluku jer ne želim naškoditi Peđi, koji je već najavio kandidaturu, da mu se ne bi dogodilo ono što se dogodilo meni, makar ja ne bio kandidat uopće. Kada bi ljudi trebali odlučivati između Peđe i mene, to ne bi bio problem. No siguran sam da će postojati i kandidat na drugoj strani. Vjerujem da oni koji bi se trebali pokriti ušima, nakon što su ne samo izgubili izbore već i ubili nadu da će SDP ikada ponovo doći na vlast, spremaju svoju zombi-varijantu. Zato nam još predstoje razgovori i ja na ovu situaciju ne gledam kao na finalnu priču.

 

 

‘Mislim da Peđi nedostaje liderstvo. No odluku još nisam donio jer ne želim naškoditi Peđi, koji je već najavio kandidaturu, da mu se ne bi dogodilo ono što se dogodilo meni, makar ja ne bio kandidat uopće’

 

 

NACIONAL: Ima li smisla u SDP-u još uvijek tražiti krivca za izborni debakl? Jer to sigurno nije samo Davor Bernardić…

Ja nisam osoba za takvo pitanje jer sam 13. lipnja, dakle tri tjedna prije izbora, točno rekao što će se dogoditi. Bio sam jedan od rijetkih koji su tada diskutirali na sjednici Glavnog odbora jer su se mnogi koji su tamo sjedili već vidjeli na ministarskim mjestima. Rekao sam jasno i glasno da nam program ne valja i da ne odgovara na krucijalna pitanja koja javnost postavlja. Što se tiče izbornih lista, upozorio sam da je SDP napustio pobjedničku strategiju s europskih izbora na koje je izašao s kvalitetnom ekipom i imenima koja se nisu birala po lojalnosti, već sposobnosti i prepoznatljivosti u javnosti. Bili smo iznenađenje na europskim izborima i ja sam tada rekao: Ovo je prva utakmica, sljedeći su predsjednički izbori, a finalno igramo za Parlament. Na žalost, lojalnost je dobila prvenstvo nad sposobnošću i ja sam znao da ćemo izgubiti. Odbio sam biti na listi, prije svega zbog napuštanja te pobjedničke strategije, ali i jer nisam htio gledati u leđa ljudima koji nisu zaslužili da uđu u Sabor. I treće i najvažnije – rekao sam tada da nam vodstvo stranke prodaje praznu priču kako pobjeđujemo, a istovremeno donose dokumente o unutarstranačkim izborima koji su zapravo priprema za poraz. Na kraju sam zaključio: Tucite se nogama u guzicu ako dobijemo više od četiri mandata po izbornoj jedinici. Nastao je muk u dvorani, nitko nije imao repliku. No kako sam najavio, tako je na kraju i bilo.

NACIONAL: Vi sebe niste vidjeli kao ministra unutarnjih poslova u slučaju pobjede?

Ne. Meni je bilo jasno rečeno da postoje vrhunski profesionalci iz kruga onih koji su lojalni Bernardiću i koji su pretendirali na to mjesto. To što oni nemaju nikakvog iskustva u policijskim poslovima i ne znaju ništa o Zakonu o policijskim ovlastima, to je druga stvar. A takve su nas odluke na kraju i koštale izbora.

NACIONAL: Je li vam žao da niste prihvatili 7. mjesto na listi za IX. izbornu jedinicu? Mnogi smatraju da biste ušli uz pomoć preferencijalnih glasova?

Nije mi žao. Principi koštaju. Danas sam na ulici, nemam pravo na šest plus šest i pokušavam se vratiti na svoje staro radno mjesto. No smatram da nema potrebe o tome pričati jer da sam htio, mogao sam biti u saborskim klupama. Ja sam 2016. godine dobio 19 tisuća preferencijalnih glasova u IX. izbornoj jedinici, godinu dana prije 23 tisuće. A sada mi je, obzirom na loš rezultat SDP-a, bilo dovoljno samo 3000. Nema nikakve sumnje da bih ih dobio s lakoćom. Biti na listi s ljudima koji su pravomoćno osuđeni za prijetnje našim stranačkim kolegicama i dati im legitimitet da budu na ulaznim pozicijama za Sabor bilo mi je ispod časti. Ili da budem iza čovjeka koji je bio kandidat HSP-a za gradonačelnika Šibenika? Ja sam predsjednik županijske organizacije SDP-a, druge najveće u Hrvatskoj, i na to nisam htio pristati.

NACIONAL: Znači li to da ste se zauvijek oprostili sa Saborom?

Ne, ja ne smatram da je ovo moj zadnji mandat. Ja neću odustati od stranke koju sam gradio od 1990. Da sam tako mislio, mogao sam bez problema otići u drugu stranku. Vjerojatno sam jedini koji je oduvijek zagovarao koalicije sa strankama više lijevima od SDP-a, a ne s centrom. Međutim, ja sam s SDP-om i u dobru i u zlu i ne odlazim kad je teško. Osim toga, ne odričem svoj dio odgovornosti za ovaj izborni poraz. Ipak, moram podsjetiti da sam od osnivanja SDP-a prošao 18 godina na svim mogućim funkcijama prije nego sam dobio priliku da uđem u Sabor. Prvi put sam bio kandidiran 1992., kada nitko nije htio biti na listi i kada su se ljudi bojali dati svoje ime. A kada sam bio koordinator 2000. godine, kada smo dobili izbore, nisam ušao u Sabor jer su koordinatori tada bili operativci koji su organizirali teren i nisu bili na listi. I meni je to bilo normalno.

NACIONAL: Mladi i uspješni načelnici i gradonačelnici iz SDP-a željeli bi imati veći utjecaj na politiku stranke na nacionalnoj razini, a mnogi su, kao i vi, bili razočarani svojim pozicijama na izbornim listama. Hoće li sada biti prepoznati i jesu li oni budućnost SDP-a?

Ja poštujem ambiciju, ali iz vlastitog iskustva znam da pobjeda na lokalnim izborima ne znači da moraš ići nužno stepenicu gore. Skupina koja sebe naziva mladim lavovima, odnosno Neretvanskom skupinom, pokazala je svoju snagu na lokalnoj razini. Ali za razliku od svih drugih, ja ne mislim da mlade snage mehanički znače i uspjeh. Najbolji primjer za to je Davor Bernardić. Ambicija je ok, ali pitanje je rade li to ti ljudi zato da sačuvaju svoje pozicije u tih malo lokalnih utvrda koje smo osvojili ili zato da si osiguraju položaj u SDP-u ako izgube sljedeće izbore. Uvjeren sam da nitko ne može biti sve. Smatram da se posao može ozbiljno raditi jedino ako je čovjek fokusiran na onaj dio koji mu je glavni. Njihov glavni posao je obraniti mandat u svojim lokalnim sredinama, što je vrlo teško i SDP im u tome mora pružiti svu pomoć.

NACIONAL: Možemo! je sada treća stranka po rejtingu. Oni su SDP-u prirodni partneri, iako su i Bernardić i Milanović na njih gledali s prezirom. Treba li SDP podržati Tomaševića za gradonačelnika Zagreba na sljedećim lokalnim izborima?

Kao prvo, ponovit ću da sam ja kontinuirano bio zagovornik zajedničke platforme sa strankama ljevice. Iako su oni često kritizirali SDP, mislim da smo trebali sjesti i dogovoriti se oko bitnih točaka koje nas ujedinjuju i raditi zajedno za „našu stvar“. Na takvim principima, uz uvažavanje međusobnih različitosti, trebali bismo dogovoriti zajedničkog kandidata za Zagreb. Tomašević ima potencijala i jako me podsjeća na mene kada sam bio mlad – jer ide postupno i stalno je na terenu, poznaje Zagreb i gradsku problematiku.

 

 

‘Lojalnost je dobila prvenstvo nad sposobnošću i ja sam znao da ćemo izgubiti parlamentarne izbore. Odbio sam biti na listi, prije svega zbog napuštanja pobjedničke strategije’

 

 

NACIONAL: Kao dragovoljac Domovinskog rata, kako komentirate ovogodišnje govore u Kninu? Nije li poruke pomirenja Andrej Plenković trebao poslati odavno i hoće li one doista utjecati na promjenu atmosfere u društvu? Naime, već drugi dan je u Splitu opet vandaliziran automobil beogradskih registracija. Na njemu je išarano: Ubij Srbina! Traktor! Za dom spremni!

Pozdravljam poruke koje su poslane, ali promjene ne idu tako jednostavno. Atmosfera je možda najvažnija kategorija u hrvatskom društvu. Konačno, i u ratnim danima stvarana je atmosfera, odnosno dojam, da smo i goloruki i bez oružja pobjednička vojska i da bismo mogli osvojiti i Beograd, ako treba. Pod utjecajem poruka političkog vrha, javno izrečenih stavova i medija naši su ljudi počeli vjerovati da je to doista tako – kako onda tako i sada. Ako se stvara atmosfera pomirenja, možemo se nadati da će ona dovesti i do pozitivnih rezultata. Oni neće doći odmah jer će, naravno, uvijek biti otpora. No istina je da je u politici sve pitanje izbora trenutka. Naravno da je takve poruke trebalo poslati puno prije, no nikada nije kasno. Bolje i sad nego nikada.

NACIONAL: Kako komentirate govor generala Gotovine i u kakvim ste s njim odnosima danas? Zamjera li vam što ste ga svojedobno nastojali uhititi, kao ravnatelj policije?

Govor Ante Gotovine bio je na tragu iste priče na kojoj je inzistirao od početka. Dakle – smirujući faktor, koji je bio veliko razočaranje za desničare. Kao što se sjećate, oni su bili posebno razočarani njegovim prvim obraćanjem na Trgu Bana Jelačića, kada se vratio iz Haaga i rekao: „Rat je gotov, okrenimo se budućnosti.“ Ova zemlja veliki dio svoga mira duguje njemu, a i Plenković mora biti zahvalan na tome što je Gotovina bio taj koji je odbio postati ikona radikalne desnice. I upravo iz tog razloga zaslužuje poštovanje. A što se tiče našeg odnosa – Gotovina i ja smo se redovito sretali. On meni nema što zamjeriti jer profesionalni vojnik nikada neće iskazati nepoštovanje prema ravnatelju policije koji provodi zakone domovine za koju se on borio. Tu ga cijenim jer to znači biti pošteni domoljub. On je znao da Hrvatska ima potpisane međunarodne sporazume, kao i da je postojao uhidbeni nalog Županijskog suda. Ja se ne mogu pohvaliti da je Gotovina uhićen za vrijeme vlasti SDP-a jer je to učinio HDZ, odnosno Vlada Ive Sanadera, koji je isporučivao i ostale generale Haagu. No Gotovina je napravio veliku stvar time što se niti u jednom trenutku nije postavio tako da zloupotrijebi svoju situaciju u političke svrhe. Meni je drago da su optužnice pale, a osobito zato što do svega toga ne bi ni došlo da mu je HDZ dopustio da svjedoči onda kada su ga zvali iz Haaga.

NACIONAL: Bi li vlada SDP-a mogla organizirati ovakvu proslavu Dana pobjede i poslati ministra branitelja u Varivode? Zoranu Milanoviću kao premijeru redovito su zviždali u Kninu…

Ja znam da sam kao potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova išao na komemoraciju u Varivode, zajedno s Miloradom Pupovcem. Ali to tada nikome nije ništa značilo i nije bila vijest. Vijest je kada to napravi HDZ. Kao što su Sanaderovi potezi uklanjanja spomenika ustaškom Juri Francetiću bili državnički tako su i Plenkovićeve poruke državničke. Neće ti nitko zamjeriti ako donosiš odluku koja je razumna i ispravna.

NACIONAL: Očekujete li da će sljedeći korak Andreja Plenkovića biti uvođenje ćiriličnih ploča u Vukovaru?

Nisam siguran da će to SDSS tražiti. Jer Milorad Pupovac je očekivao da to napravi SDP i doživjeli smo što smo doživjeli – razbijanje ploča, prosvjede, nasilje. Samo kad se sjetim što mi je sve Penava izgovorio… No isto to nije se Pupovac usudio tražiti od svog partnera iz HDZ-a, kojem je zadnje tri i pol godine držao većinu u Saboru, da mu ne bi slučajno naštetio. No ako to sada zatraži i ako to i naprave, uvjeren sam da neće biti taknuta niti jedna ploča.

NACIONAL: Bi li Andrej Plenković povukao ovakve poteze da mu najvažniji koalicijski partner nisu predstavnici nacionalnih manjina?

Mislim da njemu ta činjenica zapravo nije osobito važna jer mu je postalo jasno da se mora u budućnosti okrenuti ka centru. Uostalom, zbog toga je i dobio izbore. Pokazalo se da desni radikalizam HDZ-u ne donosi bodove. On se uspio riješiti i svojih jastrebova iz stranke, od kojih su neki razvodnjeni u Domovinskom pokretu. Sada su Plenkoviću odriješene ruke, iako je to mogao puno prije napraviti, da je imao hrabrosti. Iskreno, nisam očekivao od jednog europskog političara da se upravo na temi antifašizma dodvorava jednom dijelu svog desnog biračkog tijela, ne shvaćajući da je netko tko ne poštuje Dan pobjede nad fašizmom automatski okrenut protiv Europe. Ne može netko biti mali antifašist. To ili jesi ili nisi. Vrijeme je da kao društvo shvatimo da moderni antifašizam nije pitanje ustaša i partizana, već pitanje civilizacijskih vrijednosti – poštovanja ljudskih prava, zaštita manjina, bez ikakve diskriminacije. Takav antifašizam je sljednik one pobjedničke tradicije koje se ne bismo smjeli sramiti.

NACIONAL: Svojedobno ste predlagali da Hrvatski sabor bude pokrovitelj obljetnice Bitke na Sutjesci, što nije prihvaćeno, ali je premijer poslao vijenac…

Da, ja sam tražio da Sabor bude pokrovitelj te obljetnice, a sada čekam da se premijer Plenković bez ikakve zadrške pojavi na Sutjesci jer bi to bila hrabrost. Tamo je poginulo tri i pol tisuće mladih Dalmatinaca, mahom mlađih od 25 godina. Oni su se žrtvovali za ono što danas imamo. Ne smije se zaboraviti još jedan datum – 9.5.1944., treće zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom, kada je stvorena Republika Hrvatska u današnjim granicama. Nitko to ne obilježava, a najmanje što bismo mogli je postaviti spomen-ploču na mjesto gdje se zasjedanje održalo, budući da zgrade više nema. Mi smo jedina zemlja koja se nastoji svrstati na stranu poraženih i kontinuirano oživljavamo komemoracije i manifestacije u čast poražene vojske NDH, da bi nam onda Europa na lijepi način to vratila. Naravno – preko Austrije koja je zabranila ustaške derneke na Bleiburgu. Odnosno, strogo kažnjava sve koji urliču „Za dom spremni!“ ili ističu ustaške pozdrave. Neki koji su se napili i bili jako hrabri završili su u ozbiljnom pritvoru i to im više ne pada na pamet.

 

 

‘Kao što su Sanaderovi potezi uklanjanja spomenika Juri Francetiću bili državnički, tako su i Plenkovićeve poruke državničke. Neće ti nitko zamjeriti ako donosiš odluku koja je razumna i ispravna’

 

 

NACIONAL: Činjenica je da smo od pojave Karamarka na čelu HDZ-a, dakle punih sedam godina, nazadovali i tonuli u povijesni revizionizam i nacionalizam. Ali to je počelo još i ranije, provokacijama u doba Vlade Zorana Milanovića, kada ste vi bili ministar unutarnjih poslova… Zašto vi niste donijeli zakon kojim se to zabranjuje?

Mi nismo mogli donijeti Zakon vezan uz Bleiburg, ali što se tiče upotrebe ustaških pozdrava i simbola, osim što je to protuustavno, postoji i odredba u Kaznenom zakonu prema kojoj se to već sada na isti način može tretirati. Pitanje je samo političke volje da se te odredbe provode. No kod nas je rak-rana pravosuđe. Osnovni je problem da smo uvijek imali suce koji moraju osluškivati što političke vođe kažu i očekuju da bi oni znali kako će suditi. To je razlika između nas i europskih zemalja u kojima istaknuti suci, cijenjeni u društvenoj zajednici, sude po zakonu, često potpuno suprotno od stavova političke opcije na vlasti. Kod nas je ta podložnost najveći problem. I zato se opet vraćam na atmosferu, koja je najbitnija u ovoj državi. Kada bi se stvorila atmosfera da takve pojave treba najstrože kažnjavati, vjerojatno bi to rezultiralo i takvim sudskim presudama.

NACIONAL: Prošloga tjedna održali ste konferenciju za novinare o reformi policije koju je najavio ministar Davor Božinović, a koju ste komentirali riječima: Kolosalno i neviđeno! – ministar ili laže ili je neinformiran. Zašto takva reakcija?

U sezoni kiselih krastavaca pokušaj HDZ-ovih ministara koji koriste vrijeme godišnjih odmora kako bi pokazali da nešto rade neslavno je propao. Kao prvo – Butković i Ministarstvo prometa i mora imali su prikaz akcije „Sigurna sezona“. Pred kamerama su išli brodovima u ophodnju i kažnjavali gliseraše, a akcija je okrunjena time da je istog dana njemački gliseraš ubio njemačkog turista. To je dokaz da ministarstva trebaju raditi svoj posao kontinuirano, a ne kampanjski, jer se u tom slučaju ne bi događalo toliko prekršaja u jednom danu. Podsjetio sam da je još 2015. godine napravljena aplikacija koja je trebala pomoći zaštiti sigurnosti građana. Što znači da bilo tko može snimiti određeni događaj i poslati ga u sustav e-policija, na koji policija mora reagirati. To je bila preteča priče o kojoj je, vadeći je iz skladišta, govorio ministar Božinović. Moja reakcija je bila logična budući da to nema veze s reformom. Kao ni najava da će se osobna karta izdavati i na drugim mjestima, a ne samo u MUP-u. Pa to je reforma koja je odavno napravljena jer smo mi uveli i mogućnost da se sve riješi preko aplikacije e-građanin i uveli mobilne šaltere. Mi smo odavno omogućili da čovjek od 8 do 16 sati u jednom danu izvadi sve dokumente. Isto tako je i priča da će osobna biti ujedno i zdravstvena iskaznica daleko od reforme jer se tu samo radi o tome koje podatke će se staviti na čip. A najviše me zasmetalo nerazumijevanje posla policije jer osobne karte i izdavanje dokumenata su upravni poslovi koje nemaju veze s policijom. To nije nikakva reforma, već približavanje usluge građanima.

NACIONAL: I vi ste, kao i predsjednik Republike Zoran Milanović, oštro kritizirali rad Nacionalnog stožera civilne zaštite i upozoravali da njegova uloga nije pravno regulirana. Po mišljenju javnosti, oni su dobro odradili prva dva mjeseca, a onda pali pod utjecaj politike. Što vi mislite o tome?

Ne mislim da su u ijednom trenutku radili kako treba, zato što je upravljanje krizom potpuno krivo postavljeno. Imali smo ministra Beroša koji je proglasio epidemiju, donosio odluke, formirao zdravstveni stožer, a onda na njegovo čelo sjeda pouzdani političar Davor Božinović i to se predaje civilnoj zaštiti. Zdravstvenu krizu rješava netko tko se u to niti najmanje ne razumije. Pravni okvir za to odavno postoji – Vlada može proglasiti neposrednu opasnost, odnosno krizu, i imenovati jednog čovjeka da upravlja i zdravstvenim sustavom i policijom dok ona traje. No oni su zdravstvenu zaštitu ukinuli i integrirali je u Ministarstvo unutarnjih poslova, umjesto da civilna zaštita bude civilna struktura, što je europski trend. A vrhunac je izmišljanje inspektora civilne zaštite, koji po zakonu ne postoje i nemaju nikakvih zakonskih ovlaštenja. Tako smo dobili novu represivnu snagu koju je izmislio ministar Božinović. Ta priča o stručnosti izgubila je svoju pozlatu nakon što je Stožer prije par mjeseci tvrdio da su svi koji izađu iz samoizolacije bioteroristi, dok je danas sve dopušteno. A onda će doći do kulminacije u jesen, zbog koje svi trebamo biti zabrinuti. Lockdown je doveo do gubitka 150 tisuća radnih mjesta i kolapsa ekonomije, a pravi efekt nije imao.

NACIONAL: Pobješnjeli ste svojedobno zbog drame u Splitu, gdje je u jednom domu umirovljenika umro 21 štićenik. Vaša majka je bila ondje, 15 dana se znalo da su ljudi ugroženi, a nije se reagiralo. Mislite li da će se to potpuno zataškati?

Pokušali su zataškati, ali je DORH prvi put reagirao i pozitivno me iznenadio. Oni su odbili policijsko izvješće i odlučili provesti svoje kriminalističke izvide, koji još nisu gotovi. Ja ne mogu o tome pričati jer sam bio jedan od svjedoka u USKOK-u. Očito je to bio jedini način da se izazove reakcija. Ne može se dogoditi da imamo više mrtvih u jednom staračkom domu u Splitu nego na Novom Zelandu a da nitko nije odgovoran.

 

 

‘Ministar Beroš je proglasio epidemiju, donosio odluke, formirao zdravstveni stožer, a onda na njegovo čelo sjeda pouzdani političar Davor Božinović pa krizu rješava netko tko se u to ni najmanje ne razumije’

 

 

NACIONAL: Ostali ste upamćeni po prevladavanju migrantske krize 2015., kada ste na terenu bili danonoćno. Hrvatsku policiju gotovo sve međunarodne i hrvatske organizacije za zaštitu ljudskih prava u posljednjih nekoliko godina optužuju za brutalnost prema migrantima, premlaćivanja, oduzimanja mobitela, a svjedočili smo i ranjavanjima. Kako to komentirate – mora li se na taj način dokazivati da Hrvatska neće biti hot-spot?

Kao prvo treba objasniti da je situacija 2015. i danas bitno različita. Osim toga, tadašnja Vlada prepoznala je krizu i donijela odluku da ja njome upravljam. Dakle – ja sam u tom trenutku postao osoba koja je, sukladno zakonu, rukovodila svim operacijama vezanim uz tu krizu, kako bih provodio Vladinu politiku. To je ono što sadašnji Nacionalni stožer civilne zaštite odbija raditi, čak nisu sposobni niti formalno upisati da su Vili Beroš i Alemka Markotić članovi tog Stožera. U trenutku krize 2015. migranti su ulazili u Hrvatsku iz jedne članice Europske unije – a to je Grčka, preko Makedonije i Srbije. Oni nisu ulazili da bi ostali u Hrvatskoj, već da idu dalje do zemalja bogatog sjevera. Od 682 tisuće ljudi koji su prošli kroz Hrvatsku i koji su svi bili registrirani, 50% bili su Sirijci, a od toga gotovo 50% su bili žene i djeca. Ostalo migranti iz Irana i Iraka. Mi smo tada radili u interesu Republike Hrvatske, a ne u interesu centara moći Europske unije. Danas je situacija bitno drugačija jer se do Unije pokušavaju probiti migranti koji ne dolaze iz ratom zahvaćenih područja. Problem je Europske unije, ali i hrvatskog predsjedanja nad EU, da bez zajedničke vanjske politike to ne može riješiti jedna zemlja. A Hrvatska je danas poslušni izvršitelj pokvarenih želja europskih birokrata i moćnika. Oni su svjesni da ne mogu zaustaviti migrantski val, njima je bitno da ga uspore. I zato će opravdati svaku metodu kojom se policija koristi. Europska unija danas ne samo da krši vlastite principe o slobodi kretanja ljudi i pravu na međunarodnu zaštitu i azil već i zatvara oči. EU ne koristi svoje mehanizme za zaštitu ljudskih prava unutar Frontexa i tako prešutno podržava brutalnost policije i pushback koji ne postoji u Schengenskom zakonu. A sve se to događa bez efikasnog sustava kontrole i nadzora. Mi smo na kraju prošlog saziva Sabora uspjeli dobiti odluku na Odboru za unutarnju politiku da odemo u neposredni nadzor na terenu, ali ga nismo uspjeli realizirati zbog covida-19. Moćnici iz EU-a pohvaljuju Hrvatsku za sve ono što oni ne bi smjeli činiti u vlastitim državama i Hrvatska im služi da obavi prljavi posao.

Komentiraj