Oscar Nemon – Britanci ga slave, a u Hrvatskoj je zaboravljen

Lady Aurelia Young predstavila je knjigu o svom ocu Oscaru Nemonu, osječkom Židovu koji je od Holokausta pobjegao u Englesku i ondje se proslavio izradom skulptura britanske kraljice Elizabete I., Sigmunda Freuda, belgijskog kralja Alberta I. i Winstona Churchilla, svog bliskog prijatelja

Prošloga tjedna u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića Lady Aurelia Young predstavila je biografsku knjigu o svom ocu „Finding Nemon: The Extraordinary Life of the Outsider Who Sculpted the Famous“ (Potraga za Nemonom – izuzetni život autsajdera koji je radio skulpture slavnih).

Rođen kao Oskar Neumann u Osijeku 1906., a umro u Oxfordu 1985., njezin otac bio je jedan od najboljih skulptora 20. stoljeća, o kojem se u Hrvatskoj relativno malo zna. Najveći dio njegove obitelji pobijen je u Holokaustu za vrijeme NDH, kao i gotovo 90 posto članova nekada velike osječke židovske zajednice. Relativno rano, početkom tridesetih godina prošloga stoljeća, odlučio je promijeniti ime u Nemon, vjerojatno i zato da sakrije svoje židovsko porijeklo.

O Nemonovoj umjetničkog veličini svjedoče biste i skulpture njegovih svjetski poznatih suvremenika koje je portretirao od najranije mladosti – od Sigmunda Freuda, preko belgijskog kralja Alberta i njegova sina Leopolda do Winstona Churchilla i kraljice Elizabete II., princa Philipa, maršala Montgomeryja, američkih predsjednika Trumana i Eisenhowera, britanske premijerke Margaret Thatcher, do brojnih značajnih povijesnih ličnosti koje su željele da ih baš Nemon ovjekovječi u mramoru, bronci ili glini. Zanimljivo je da je Winston Churchill, s kojim je postao blizak prijatelj, u poznoj dobi načinio amatersku skulpturu Oscara Nemona.

Prirodno nadaren i samouk, svoju prvu izložbu imao je u Osijeku već sa sedamnaest godina, kada je prvi put i uočen njegov talent. U mladosti je bio pod utjecajem Ivana Meštrovića, koji ga je poticao da nastavi školovanje. Odabrao je prvo Beč, gdje nije uspio upisati Likovnu akademiju, no počeo je raditi u kiparskom ateljeu majstora Hanaka koji ga je naučio zanatu. Zatim je kratko boravio u Parizu, gdje se susreo s dadaistima i suvremenim umjetnicima s početka stoljeća, a potom se preselio u Bruxelles. Tamo je 1927. upisao Academie des beaux arts i na Kraljevskoj akademiji osvojio zlatnu medalju za svoj rad. U Bruxellesu, gdje je već postao poznat kao belgijski umjetnik, ostao je do 1939., a nakon što je počeo progon Židova otišao je u London.

Iako je i među britanskim establišmentom tih godina postojao određeni zazor prema Židovima i iako su čak i roditelji njegove supruge bili otvoreni antisemiti, uspio se etablirati kao omiljeni portretist visokog društva i kraljevske obitelji te je u Velikoj Britaniji proveo ostatak života.

Tamo se i oženio za Patriciu Villiers-Stuart, s kojom je imao troje djece, a Lady Aurelia Young njegova je najstarija kći. Njegov život je fascinantna, gotovo filmska priča, u kojoj su ga prirodni talent i splet nevjerojatnih okolnosti i poznanstava dovodili do europskih kraljevskih dvorova, svjetskih političara, mislilaca, glazbenika i najznačajnijih umjetnika vremena u kojem je živio. Usprkos tome, čeznuo je za domovinom i njegovao veze s preživjelim prijateljima iz djetinjstva i članovima obitelji.

U Osijeku je 1965. na trgu ispred Židovske općine postavljen njegov spomenik Židovima ubijenim u Drugom svjetskom ratu, koji prikazuje majku s djetetom u uzdignutim rukama, a zove se „Humanost“. Park u kojem je spomenik danas nosi ime Oscara Nemona, na što je Lady Aurelia posebno ponosna. Njegove skulpture mogu se pronaći diljem svijeta, od Beča, Bruxellesa, Londona, Pariza, Luksemburga, Moskve do Toronta i New Yorka. Krase Donji dom Britanskog parlamenta, Dvorac u Windsoru, Palaču pravde u Bruxellesu, a u Oxfordu, gdje je živio sa svojom obitelji, postoji i Muzej Oscara Nemona u kojem se čuvaju brojna njegova djela. Godine 1981. napravio je brončani reljef za katedralu u Canterburyju, a njegovo posljednje veliko djelo bio je spomenik Nacionalnom zrakoplovstvu u Torontu u Kanadi, koji je Kraljica Elizabeta II. otkrila 1984. Netom prije smrti započeo je skice za skulpturu princeze Diane, koju nije stigao završiti. U Hrvatskoj postoji nekoliko njegovih skulptura u Osijeku i Zagrebu, a jedna od bisti Winstona Churchilla krasi foaje britanskog veleposlanstva u Zagrebu.

Nemonova najstarija kći Aurelia Young provela je djetinjstvo u skromnoj kući na Boars Hillu kraj Oxforda, boraveći često u ateljeu svoga oca. Udata je za političara Lorda Georgea Younga, koji je 45 godina bio zastupnik u Britanskom parlamentu, a sada je član Doma lordova te i dalje vrlo aktivan. Nakon smrti oca Lady Young upustila se u istraživanje, koje je započelo putovanjem u njegovu domovinu Hrvatsku 2009. Njezin trud rezultirao je knjigom prepunom pisama, dokumenata i fotografija koji su joj pomogli rekonstruirati njegov fascinantni životni i umjetnički put.

Nakon predavanja u organizaciji židovske kulturne udruge B’nai B’rith iz Zagreba, Lady Aurelia Young dala je intervju tjedniku Nacional.

Aurelia Young

NACIONAL: Prošloga tjedna održali ste predavanje o životu svoga oca Oscara Nemona i prezentaciju svoje knjige o njemu, u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića. Kako je došlo do suradnje?

Pozvao me doktor Darko Fischer iz židovske nevladine udruge B’nai B’rith, koji je porijeklom iz Osijeka, kao što je bio i moj otac. Upoznali smo se u Židovskoj općini u Osijeku prije desetak godina, kad sam posjetila očev rodni grad. Tom prilikom pokazao mi je poprsje mlade djevojke Nade Korski, za koju je rekao da je bila prva ljubav mog oca. Djelovala mi je nekako premlado da mu bude djevojka, no kada sam se vratila u London otkrila sam da je njezin portret zapravo bio njegova prva plaćena narudžba. Ona je tada imala jedanaest, a moj otac 17 godina. Najviše me razveselilo kad sam doznala da je još uvijek živa, pronašla sam je u Opatiji, a ona se tada još vrlo dobro sjećala kako je pozirala tom vrlo sramežljivom i osebujnom sedamnaestogodišnjem kiparu, koji se silno razlikovao od njene braće, pubertetlija. Rekla mi je da se osjećala kao da je želio iz nje izvući cijelu njenu dušu. Kad joj je dosadilo sjediti, bacala je komadiće gline u njegovu razbarušenu kosu. No umjesto da ga je to razljutilo, on je samo još dublje promatrao njeno lice kako bi uhvatio svaki izraz i nehajno bi očetkao svoju kosu. Hrvatska televizija snimila je taj naš susret, zahvaljujući Jasni Paro. Nada Korski, koja je imala tragičan život, tada mi je rekla da silno sličim svom ocu, a meni je ona izgledala gotovo isto kao onda kada joj je bilo jedanaest. Njih dvoje ponovo su se sreli nakon Drugog svjetskog rata i nastavili se družiti sve do očeve smrti. On ju je posjećivao u Opatiji.

NACIONAL: Je li bilo teško doći do dokumentacije i fotografija za knjigu, s obzirom na to da je veliki dio očeve obitelji stradao u Holokaustu?

Da, puno toga je izgubljeno, no srećom moj se otac cijeloga života dopisivao s mnogim ljudima i čuvao je ta pisma, kao i fotografije. Od velike pomoći bila je i činjenica da se od svoje osamnaeste godine dopisivao sa svojom sestrom Bellom, a ona je sva ta pisma sačuvala. Doduše, pisao je i na hrvatskom, i na francuskom, i na njemačkom, i tek na kraju na engleskom, pa sam neka pisma morala dati prevesti. Ono što me je frustriralo bila je činjenica da sam pronašla neke divne fotografije skulptura, ali bez potpisa – odnosno, imena osoba koje su one predstavljale. U tome su mi pomogli neki katalozi s izložbi, osobito oni iz Bruxellesa, u kojima je dosta imena Belgijanaca koje je moj otac portretirao.

‘OTAC SE DOSTA DRUŽIOsa Sigmundom Freudom koji je bio impresioniran njegovim radom. Poznavao je i kompozitora Arnolda Schoenberga’

NACIONAL: Je li ostalo išta od obiteljske kuće u Osijeku?

Ne, otišla sam tamo i znam gdje je kuća bila. Bila sam i u Zagrebu i tako sam pomalo počela slagati mozaik priče. Imala sam sreću, kako sam rekla, što je njegova najstarija sestra, koja je preživjela Holokaust, pažljivo čuvala svu prepisku s njim. Dopisivao se i s Nadom Korski i ona mi je pokazala njegova pisma. Inače, njegova sestra preživjela je rat zahvaljujući činjenici da su u Bosni u to doba trebali liječnike zbog epidemije sifilisa. Neki liječnik iz Osijeka uspio je prebaciti Židove s medicinskim obrazovanjem u Bosnu, a tamo je režim bio nešto blaži i ona se uspjela spasiti. Moj ujak i moja baka ubijeni su u koncentracijskom logoru Banjica u Srbiji 1942. Poznato je da je oko 90 posto velike židovske zajednice iz Osijeka stradalo u Holokaustu. No otac nikada nije o tome pričao, iako je izgubio mnoge članove obitelji. Nije nas želio time opterećivati. Čak sam odrasla vjerujući da su moju baku slučajno ubili u šumi na njenom imanju, tek sam kasnije saznala da su ona i moj ujak žrtve Holokausta.

NACIONAL: Život vašeg oca je poput scenarija za film. Rođen u Osijeku, obrazovan u Beču i Bruxellesu, portretirao slavne u Velikoj Britaniji, cijeloj Europi, a i u Americi…

Da, bio bi to odličan film. Stvarno bi ga trebalo snimiti jer to je čudesna životna priča. Kao mladić poslan je u Beč, tamo ga nisu primili na Umjetničku akademiju pa je učio zanat kod kipara Hanaka, koji je imao popularan atelje u kojem je otac još sasvim mlad došao u kontakt s ekspresionistima. Upoznao je i mnoge slavne glazbenike i psihoanalitičare. Već početkom dvadesetih napravio je reljef tada slavnog talijanskog tenora Domenica Borghesea, a ubrzo je susreo i dr. Paula Federna, koji je bio Freudov student i sljedbenik. On je od oca naručio bistu Freuda za Bečko udruženje psihoanalitičara. Uskoro je upoznao i Sigmunda Freuda, za kojeg je govorio da je bio prilično rezerviran i nekomunikativan. Nekoliko godina kasnije napravio je tri njegove biste u različitim materijalima. Freud mu je pozirao u srpnju 1931., a iz njegovih pisama Federnu moglo se zaključiti da je bio prilično impresioniran očevim radom. Jedna njegova bista izložena je u Muzeju Freuda u Londonu, u kući u kojoj je živio, a njegove skulpture u New Yorku i na Sveučilištu u Beču. Otac se dosta družio s poznatim psihoanalitičarima toga doba i pobudili su kod njega interes za tu znanost. Među njima je bila i princeza Marie Bonaparte, jedna od pionirki psihoanalize u Francuskoj, koju je također portretirao i čije veze su mu kasnije itekako pomogle u Londonu. Kompozitor Arnold Schoenberg, koji ga je također uzeo pod svoje, preporučio mu je da ne ostaje predugo u Beču, koji je bio u dubokoj depresiji polovicom dvadesetih godina prošloga stoljeća. Otac je nakon toga otišao kratko u Pariz i nakon nesretne epizode u kojoj su ga opljačkali, proveo je neko vrijeme u Italiji, u Milanu. Nakon toga odlučio je otići na studij u Bruxelles, gdje su ga primili na Akademiju lijepih umjetnosti. No on je već bio gotov umjetnik i ubrzo je osvojio zlatnu medalju Kraljevske akademije za svoj rad. Kasnije je napisao da njega jedva da je i trebalo podučavati kiparstvu, budući da je bio prirodni talent. Imao je to u prstima. Vrlo brzo imao je i svoj atelje i počeo se etablirati kao belgijski kipar.

NACIONAL: Napisali ste da je Nemon tih tridesetih godina u Bruxellesu bio vrlo siromašan, no vrlo skoro postao je portretist visokog društva, čak i kraljevske obitelji. Kako je došlo do tih nevjerojatnih narudžbi?

U doba krize ostao je bez ateljea jer ga nije mogao plaćati i završio je u podrumu, no tada ga je spasila mlada bogatašica Simonne Rikkers, koja nije samo postala njegov model, već i neka vrsta mecene. Preko nje su počele dolaziti brojne narudžbe. Simonne, a njena fotografija je i u knjizi, bila je ljubavnica bogatih i slavnih i imala je sjajne veze s vrlo utjecajnim ljudima u Belgiji, koji su mnogo naručivali. Njene veze dovele su ga i do kraljevskih obitelji. Preko princeze Marie Bonaparte došao je i do srpske kraljevske obitelji i portretirao mladog kralja Petra, kao i kraljicu Mariju. Oni su početkom rata pobjegli u London, a kraljica Marija tamo je svečano otkrila bistu svoga sina. Već 1934. dobio je narudžbu i za portret belgijskog kralja Alberta i njegova sina Leopolda III. Nedavno sam upoznala njegovu najmlađu kćer, koja je još uvijek živa. Izradio je i bistu kraljice Astrid. Otac je ostao u Bruxellesu do 1939., kada je već bilo opasno biti Židov u Europi. Kad se Simonne rastala od svog supruga i preselila se u London, povukla je sa sobom i moga oca. Udala se za mladog Engleza čije ime je bilo David Deer, koji je mojem ocu omogućio prvi atelje u Londonu.

NACIONAL: U uvodu knjige napisali ste da mu se nije bilo lako snaći, tim više što nije znao jezik, kao i da ga obitelj vaše majke nikako nije željela prihvatiti?

Kad je upoznao moju majku Patriciu Villiers-Stuart, njenoj se obitelji iz visokog društva nije ni najmanje sviđao. Dapače, moj djed, koji je bio pukovnik Kraljevske vojske, radio je na tome da ga deportiraju kao nepoćudnog jugoslavenskog Židova. Čak su u jednom trenutku izmislili da je njemački špijun. No zahvaljujući zalaganju Davida Deera, njegovim poznanstvima, kao i činjenici da je, između ostalog, još 1937. napravio bistu kralja Georgea VI., pustili su ga na miru.

‘NAJPOZNATIJU očevu skulpturu Winstona Churchilla u Donjem domu Britanskog parlamenta nakon Churchillove smrti naručila je kraljica Elizabeta. Zastupnici dotiču palac za sreću’

NACIONAL: U predratnim godinama Nemon je odlazio u Hrvatsku?

Da, negdje početkom tridesetih,1934. bio je u Osijeku, gdje je napravio nadgrobni spomenik za moga djeda Leopolda Adlera. Sa svojom ljubavnicom, također kiparicom, Jessicom Stonor 1937. posjetio je Samobor i Zagreb, o čemu postoje sačuvane fotografije. Ja sam se, i ne znajući, fotografirala pred istom kućom kao i oni više od pedeset godina kasnije. Otac je još jednom došao u Osijek koju godinu pred rat i to je bilo posljednji put da je vidio majku, brata i voljenu baku. Na poziv Židovske općine u Osijeku 1965. došao je i na otvorenje svoje skulpture „Humanost“. Jako je volio svoju domovinu, ali nikada nije razmišljao o tome da se vrati. Čini mi se da je držao te svoje živote – onaj u Britaniji s mojom majkom i onaj koji je proživio kao dijete u Osijeku – namjerno potpuno odvojenima.

NACIONAL: Među njegove najpoznatije skulpture svakako pripadaju one Winstona Churchilla. To poznanstvo s Churchillom pretvorilo se u pravo prijateljstvo, kako su se upoznali?

U Marrakeshu 1951. Bili su u istom hotelu, a mog oca je prepoznala rođakinja obitelji Churchill. Znali su se iz Kluba veterana u Londonu, gdje se moj otac povremeno hranio. Churchill mu je u hotelu sjedio preko puta i moj otac je napravio brzinsku skicu. Skicu i malu bistu od terakote koju je izmodelirao ta je rođakinja pokazala Lady Churchill. Ona ju je zadržala i napisala pismo zahvale, koje je sačuvano i objavljeno u knjizi. Kad je Kraljica željela naručiti njegovu bistu za dvorac u Windsoru, Churchill je zatražio da ga portretira upravo Oscar Nemon. I tako je započela njihova dugogodišnja suradnja, pa i prijateljstvo. Churchill, koji se volio igrati s glinom, pod stare dane napravio je i bistu moga oca. Ukupno je napravio 12 Churchillovih skulptura i ima ih posvuda – u Londonu, Washingtonu, Jeruzalemu, kao i u Veleposlanstvu Ujedinjenog Kraljevstva u Zagrebu. Jedna od najpoznatijih je velika brončana skulptura u Donjem domu Britanskog parlamenta, koju je nakon Churchillove smrti naručila kraljica Elizabeta. Poznata je i po svom sjajnom palcu, koji za sreću dotiču zastupnici. To je učinio i predsjednik Obama prilikom posjeta Britaniji.

NACIONAL: Vaš otac portretirao je i kraljicu Elizabetu?

Da, dok je bila mlada, 1969., a onda i u poznijoj dobi. Portretirao je i njenu majku, princa Philipa, kao i premijerku Margaret Thatcher. Počeo je raditi i skice princeze Diane, no umro je prije no što ga je uspio završiti. U Izraelu je portretirao ministra vanjskih poslova Abbu Ebana, tu su i drugi državnici, maršal Montgomery, američki predsjednici…

‘NIKADA NIJE RAZMIŠLJAO o tome da se vrati u Hrvatsku. Život u Britaniji s mojom majkom i onaj koji je proživio kao dijete u Osijeku, namjerno je držao potpuno odvojenima’

NACIONAL: Je li vam otac govorio o svim tim ljudima koje je poznavao i portretirao?

Ne baš. On je živio u svom svijetu. Bio je divan otac, ali često je putovao i izbivao iz kuće. A i kad je bio kod kuće, stalno je radio. Bio je enigma i za svoju obitelj. No za razliku od, na primjer, Henryja Moorea, koji je od svoje osamnaeste detaljno bilježio sve što je radio i gdje je izlagao, moj otac nije bio tako pedantan. On se doista družio sa zanimljivim ličnostima koje su mu pozirale, a nakon njegove smrti imala sam sreće da je postojalo puno pisanih tragova i informacija o njemu do kojih sam indirektno došla.

NACIONAL: Sa svim skulpturama i portretima koje je ostavio iza sebe, je li postao slavan u Velikoj Britaniji?

Zapravo, nije. Henry Moore je poznat, ali ne zna mnogo ljudi za Oscara Nemona. Iako su se mnogi divili njegovim skulpturama, nisu znali tko im je autor. Činjenica je da je za života bio omiljen među različitim društvenim krugovima, a osobito su ga voljele žene. Znao je slušati, ali i davati savjete, za razliku od psihoanalitičara s početka stoljeća koji su uglavnom samo slušali. On je imao puno sućuti za druge ljude pa je u razgovorima s njima primjenjivao svoju metodu. Mislim da moja majka nije bila prava osoba za njega, iako ga je jako voljela. Bila je prepoetična i previše zanesena, a on je trebao nekoga tko bi stajao iza njega i gurao ga, kao židovskog emigranta u stranoj zemlji.

NACIONAL: Gdje su sve izložene njegove skulpture?

Ima ih po cijeloj Europi – Freud je u Beču, Londonu, New Yorku i jedan u Modernoj galeriji u Zagrebu, kralj Albert, princ Leopold, general Montgomery i cijeli niz skulptura su u Bruxellesu i, naravno, u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje ih je najviše. U Oxfordu, gdje smo živjeli, postoji Muzej Nemonovih skulptura. Naravno, postoji i niz portreta i bisti u privatnim kolekcijama, osobito u Belgiji.

Aurelia Young

NACIONAL: A u Hrvatskoj?

U Osijeku, osim „Humanosti“, čuva se i portret Nade Korski u prostorima Židovske općine. Tamo je i djedov nadgrobni spomenik i još nekoliko njegovih djela. U Zagrebu, u Gliptoteci i u Modernoj galeriji, također ima nekoliko njegovih radova. Ja ih zapravo imam najmanje. Moja šogorica, supruga mog pokojnog brata, naslijedila je najviše i ima veliki opus iz obiteljske ostavštine.

NACIONAL: Jeste li naučili hrvatski?

Nisam, nažalost, iako sam ga slušala cijelo svoje djetinjstvo. Osobito se dobro sjećam uspavanke „Tiho, noći“, koju je tata pjevao meni i mom bratu.

NACIONAL: Jeste li razmišljali o postavljanju njegove izložbe u Hrvatskoj?

Svakako. No većina njegovih djela je u vlasništvu moje šogorice. Doduše, kao što sam rekla, i u Hrvatskoj postoje njegove skulpture, koje su jednom prilikom i bile izložene u Židovskoj općini. Kada bi postojao interes, sigurna sam da bi moja šogorica rado sudjelovala u takvom projektu.

Komentiraj

Source:Zrinka Vrabec Mojzeš