Oproštaj od Tonka Maroevića

Malo koja vijest o smrti izazvala je takve reakcije kao vijest da je 11. kolovoza naglo i neočekivano umro Tonko Maroević. On je bio mjera, opće mjesto za likovnog kritičara, povjesničara umjetnosti i autora izložbi, dok je u široj javnosti možda manje bilo poznato da je i vrstan pjesnik, književni kritičar, prevoditelj, esejist, publicist i urednik raznih izdanja.

Kao jedan od najznačajnijih hrvatskih povjesničara umjetnosti 20. stoljeća, ali po svojoj erudiciji i širini kritičkog svjetonazora jednako nezamjenjiv i u novom tisućljeću, Tonko Maroević stvarao je rijetkom energijom i vitalnošću. U razgovoru za Nacional koji sam s njim vodila 2017. godine složio se s time da treba živjeti svoju profesiju i istaknuo da mu je sve što profesionalno radi i struka i hobi, bez znaka razlike. Mnogi su ga ovih dana citirali, ponovivši da je bio „posvećenik poezije“. Upravo je ta lakoća prelaska, spajanja i preskakanja književnih žanrova davala svim njegovim tekstovima poseban naboj i kvalitetu, pronalazio je i stvarao novi leksik, sebi svojstvenim riječima i frazama.

Rođen je 22. listopada 1941. godine u Splitu, gdje je završio slavnu splitsku Klasičnu gimnaziju, no korijene vuče iz Starog Grada na Hvaru za koji je trajno, do zadnjeg dana, ostao posebno vezan. Stari Grad dom je njegovih predaka i grad antičke tradicije.

Kao dječak obilazio je ruševine Salone, misleći da će studirati arheologiju i klasičnu filologiju, no malo stariji splitski prijatelj Zvonimir Mrkonjić ukazao mu je na studij komparativne književnosti, a rođak Ivo Maroević, istaknuti povjesničar umjetnosti i muzeolog, na studij povijesti umjetnosti. Tako je, prema vlastitim riječima, kompromisno odlučio upisati komparativnu književnost i povijest umjetnosti, iz straha da od poezije i književnosti neće moći živjeti, iako je još u djedovoj kućnoj biblioteci u Starom Gradu bio okružen knjigama na nekoliko jezika te je već s 15 godina objavio pjesme u splitskom časopisu Vidik. Svejedno, u mladosti nije bio uvjeren da bi taj odabir mogao biti njegova sudbina.

Nakon studija komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1963., do danas je aktivno djelovao paralelno na svim navedenim područjima. Jedno vrijeme bio je u Rimu na stipendiji kod Carla Giulia Argana, gdje je dobro upoznao talijansku i europsku neoavangardu. Bio je dugogodišnji znanstveni savjetnik zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, profesor na poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na ADU u Zagrebu te redovni član Razreda za književnost HAZU-a. Od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2015. i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Uz likovnu i književnu kritiku jednako je bogat i nagrađivan njegov pjesnički, esejistički, prevoditeljski i urednički opus. Za prevođenje je jednom rekao da je najljepši oblik čitanja djela. Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.), a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005).

Tonko Maroević bio je možda zadnji renesansni humanist koji je kročio našom kulturnom sredinom, podjednako autentičan, angažiran i intuitivan stvaratelj, ali s rijetkom ljubavlju i podrškom umjetnicima i njihovu radu, pronicljiv u svojim analizama pojedinog umjetničkog opusa. Bilo je u njegovu biću nešto „leonardovsko“. Gotovo da ne postoji veliko ime moderne i suvremene hrvatske umjetnosti o kojemu Tonko Maroević nije pisao, napravio retrospektivu, monografsku izložbu, prikaz za novine, stručne časopise ili znanstveni rad.

Svestranost, ali i znanstvena akribija i analitičnost njegova opusa, tekli su paralelno, kao i poseban senzibilitet za sinestezijsko povezivanje likovne umjetnosti, književnosti i pjesništva, čemu je bio posvećen i njegov doktorat s temom „Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas“ (1976.). Kao književni kritičar sustavno je i britko pratio suvremeno, ali i starije hrvatsko pjesništvo i talijansku književnost, s većom strogošću prema pjesnicima nego prema likovnim umjetnicima. Volio je i isticao ozbiljne poetske dosege Arsena Dedića i Jakše Fiamenga, ne samo zato što su imali zajednički mediteranski, truverski kod. Sastavio je antologije suvremenog hrvatskog pjesništva od 1971. do 1995. („Uskličnici“, 1996.) i od 1996. do 2019. („Svjetlaci“, 2019.), kao i antologije katalonskoga pjesništva „Bikova koža“ (1987.) i „Riječi za jedan lapidarij“ (2018.).

Krasile su ga posebna blagost i nježnost prema likovnjacima i gotovo je za svakoga imao riječ podrške, nalazeći ponekad nevjerojatne razloge za pozitivno vrednovanje nečijeg rada i truda. Možda je to i stoga što je znao reći da je profesionalno odabrao „svijet izmišljenih vrijednosti“, gdje je ponekad teško odrediti kriterije valorizacije ili potpuno izbjeći subjektivnost ukusa i senzibiliteta. Pa ipak, Tonko nikada nije imao i pokazivao iracionalnu antipatiju ili netrpeljivost prema bilo kojem umjetniku ili kolegi. Ako nekima nije bio sklon, to je značilo da su se ogriješili o njegov humanistički, estetski i ljudski kodeks ili da su u svojem umjetničkom opusu „previše jednodimenzionalni, skloni ponavljanju i citiranju, bez logike unutarnjeg rasta djela, bez likovnog problema koji su si zadali morfološki, tematski ili stilski“. I uvijek bi to detaljno i precizno argumentirao.

Jednako je tako percipirao i uvažavao djela brojnih samoukih umjetnika – na što su čistunci u struci podizali obrve – smatrajući da u traganju za dobrom, živom i autentičnom umjetnošću ne smijemo okoštalo umjetnicima brojati diplome akademija, jer što imamo od diplome ako je djelo mrtvo i neinventivno. Zalagao se za fenomenološki pristup modernoj i suvremenoj umjetnosti. Tako je tekstove o naivnoj umjetnosti, pisane od 1968. do 2012., objavio u knjizi „O naivi i autsajderskoj umjetnosti“ (2013.).

Kustos Marko Golub napisao je u svojem oproštaju od Tonka na Facebooku:

U svemu je uvijek pronalazio nešto uzbudljivo, senzualno, lijepo i dobro. Nikoga nije htio odbiti, a njegova je samoobrana bila neka iskrena predanost; oni nisu mogli biti toliko loši koliko je on dobrim mogao vratiti. Nije izmišljao i mistificirao. Tisuće i tisuće stranica, niti jedna laž, niti jedan slab tekst.“

Na koncu, pamtit ćemo Maroevića po toj sveobuhvatnoj, živoj percepciji svijeta u kojoj nema mjesta predrasudama. Nije mu bio problem reći da nešto nije pročitao ili pogledao (izložbu, film) i često je isticao kako se boji da će s ovog svijeta otići nenačitan. Volio je diskutirati s mlađim kolegicama i kolegama, pitati ih za njihovo mišljenje, čuti više strana. Tonko Maroević bio je lišen negativnog ega i nije se osjećao ugroženo novim generacijama povjesničara umjetnosti, kritičara i kustosa, štoviše, sve je revno pratio, čitao, obilazio, a mi smo se čudili kako to uopće stiže uz sve obaveze. Ne sjećam se da mi je ikada, primjerice, odbio ijednu narudžbu i molbu za tekst dok sam bila urednica u Vijencu ili kad bih ga zamolila da pogleda i poprati opus nekog novog umjetnika. Samo bi se u hodu nasmijao i rekao: „Mala, svaki dan sam dužan barem deset tekstova, ali hoću, napisat ću ti. Nekako ću stići.“ I uvijek bi na vrijeme došao njegov tekst iako je bio najzaposleniji od svih valjda do sada živućih hrvatskih povjesničara umjetnosti i kritičara.

Njemu samome bilo je nevažno to silno isticanje titula, akademskog statusa, nagrada koje je dobio tijekom života, no izdvajao je nagradu Goranov vijenac za poeziju stoga što je 2018. došla od samih pjesnika i ukazuje na njegov specifičan „individualni prinos poeziji, dug preko 50 godina“.

Bio je naš kolega koji je na put umjetnosti vratio mnoge umjetnike i mlade povjesničare umjetnosti koji su možda u nekom trenutku htjeli odustati od struke, a čini se da je tako bilo i s mladim piscima i pjesnicima. Bio je i jedan od najboljih mentora diplomantima i poslijediplomantima, prijatelj, suputnik i supatnik struke, a najviše od svega – drug. Njegova toplina, blagost i nježnost bile su legendarne, što ovih dana svi ističu na društvenim mrežama. Iskreno je poštovao svoje sugovornike, znajući da je suprotnost vlastitoj istini i viđenju svijeta također (moguća) istina. Jednako je tako djelatno živio ideju feminizma, odnoseći se prema umjetnicama i kolegicama svih generacija s iznimnim poštovanjem, uvažavanjem i pristojnošću, koji nisu bili maska. Volio je diskusije s „pametnim“ i svestrano obrazovanim kolegicama, potpuno svjestan koliko nepravde u tradicionalno „muškoj“ struci kustosa i povjesničara umjetnosti ima prema kolegicama, od tretmana do visine honorarâ. Na tom tragu rekao je i kako mu se čini da je ženska poezija „danas možda gotovo i jača dionica hrvatske poezije“. Redovito je citirao i parafrazirao svoje mlađe kolegice i kolege u tekstovima, bilješkama, znanstvenim radovima, predgovorima kataloga i monografijama. Nije samo posezao za velikim imenima iz prošlosti. Često je znao reći da su njega zadužili svi redom (Gamulin, Prelog itd.) i kako je svjestan da je imao sreće što je učio najvećih pa sada i sâm mora vratiti taj dug kroz mlađe kolege. Zato je svima u koje je vjerovao otvarao vrata.

Uvažavao je i svoju publiku, posjetitelje izložbi iz drugih profesija: njegovi predgovori u katalozima nikada nisu bili pisani pseudointelektualnim hermetizmom, neprohodno i nemušto, tobože pseudoznanstvenim diskursom, već stručnim jezikom koji su svi obrazovani ljudi drugih profesija mogli pratiti. Smatrao je da to pokazuje kako mi kao struka nismo ravnodušni prema publici, da smo most koji povezuje i spaja umjetnost, umjetnike i publiku, i da to moramo pažljivo njegovati. Takvi su mu bili i govori u javnosti. Topli, iskreni, edukativni, kada bi nakon promocije knjige ili otvorenja izložbe ljudi u publici nerijetko komentirali naglas da su nešto od Tonka naučili i da je šteta što njegov govor nisu zapisali ili snimili. Zato je bio toliko omiljen.

Veliki ljudi mogu svijetu ponuditi cijeloga sebe, a da ništa od sebe ne izgube. Veliki ljudi čine da se i drugi osjećaju veliko“, napisala je na Facebooku umjetnica Andrea Musa, opraštajući se od „šjor Tonka“. Upravo stoga što se toliko davao drugima, Tonko je, bez obzira na to što je ranije već objavio nekoliko zbirki svojih pjesama, eseja i studija, tek relativno nedavno izdanjima zaokružio svoj opus. Izbor iz likovno-kritičkih i povijesno-umjetničkih tekstova „Slikanje i slikama predgovaranje“ objavio je 2006., svoje izabrane pjesme 2009. u zbirci „Drvlje i kamenje“, a priloge praćenju suvremenog hrvatskog pjesništva „Skladište mješte sklada“ 2010. godine. Nije dočekao jesensku promociju nove knjige Branislava Glumca „Iza ugla, ogledalo“ (VBZ), u kojoj je Glumac na tu zadanu temu sakupio prozu, zapise, eseje mnogih naših kulturnih djelatnika, između ostaloga i intervju s Maroevićem. U svojoj kratkoj prozi, naslovljenoj „Iza ugla, obrisi“, on se potpisuje samo kao „pisac“, na tragu svoje skromnosti, jednostavnosti i nepatvorenosti. No iza Tonka Mareovića neće ostati tek obrisi. S njegovim se odlaskom dogodilo nešto mnogo teže i tužnije – kraj jedne epohe erudicije, ljudskosti i dobrote.

Komentiraj