Krajem svake sezone ili akademske godine već je postala praksa da se na veliku scenu postavlja velika predstava, nastala suradnjom triju umjetničkih akademija – Muzičke, Likovne i Akademije dramske umjetnosti – te Arhitektonskog i Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Studenti svih godina studija u predstavi sudjeluju od početka do konačnih izvedbi i na taj način dobiju savršeni uvid u rad iznutra, ali i uvid u suradnju s kolegama umjetnicima; pjevačima, dirigentima, glumcima, kostimografima, scenografima, plesačima, redateljima, producentima. Svi oni imaju ulogu u procesu stvaranje predstave, a ove godine radi se opera ‘’Amfitrion’’ Borisa Papandopula. Nacional je bio na probi te predstave koju, pod mentorstvom profesora Krešimira Dolenčića, režira Kristina Grubiša. Njoj je to dosad najveći projekt u poziciji režiserke, iako dosad već ima iskustva rada na većim produkcijama. No ‘’Amfitrion’’ je zaista golema produkcija – u njoj uz soliste sudjeluju i orkestar i zbor, koji uz studente Likovne akademije i TTF-a čine zaista velik broj ljudi koji je potrebno koordinirati. Opera ‘’Amfitrion’’ premijerno će biti izvedena 11. svibnja u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem dirigenta Matije Fortune. Reprizne izvedbe održat će se 12. i 13. svibnja pod ravnanjem studenata Matea Narančića i Ivana Šćepanovića.

Opera ‘’Amfitrion’’ praizvedena je 1940. godine u zagrebačkom HNK, a na programima hrvatskih orkestara mogla se naći samo ‘’Uvertira’’. Kao i veliki dio skladanih opera hrvatske baštine postojala je samo u rukopisu, a sada ju je Muzički informativni centar raspisao i tiskao te će biti izvedena nakon više od 80 godina od praizvedbe.

To je komična opera u tri čina i šest slika za koju su libreto, prema istoimenoj Molièreovoj komediji, napisali Mijo Štimac i Enrico Golisciani. Molière je svoju priču utemeljio na liku iz grčke mitologije iz priča Platusa. Temelj scenskog zbivanja u Molièreovu, a onda i Papandopulovu ‘’Amfitrionu’’ je komedija zabune koja prati ljubavne avanture Zeusa i njegova pobočnika Merkura. Oni, prerušeni u tebanskog vojskovođu Amfitriona i njegova časnika Sosiasa, zavode njihove žene, Alkmenu i Charis. Nakon toga slijedi niz komičnih situacija tipičnih za plautovsku komediju intrige, a zadnja slika donosi i cinično razrješenje sukoba.

Redateljica Kristina Grubiša i izvođači, studenti Muzičke i Dkademije dramske umjetnosti u Zagrebu koji pripremaju operu ‘Amfitrion’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kristina Grubiša, 27-godišnjakinja rodom iz Drvenika, studentica prve godine Kazališne režije i radiofonije, pojasnila je zašto je baš ova opera odabrana ove godine: „Muzička akademija svake godine kad je ovaj veliki završni projekt u pitanju želi izvesti neko djelo hrvatske glazbene povijesti koji se dosad nije radio. Ovaj put izbor je pao na Borisa Papandopula i njegovo djelo ‘Amfitrion’ koje je skladao 1937., a izvelo se prvi put u HNK u Zagrebu 1940. i nakon toga se partitura izgubila. Stoga je za nas ovo bio velik izazov – kako postaviti operu bez prethodnog cjelovitog slušanja jer nema snimke. Pronađena je originalna partitura, tako da je za nas sve to vrlo uzbudljiv proces jer tek sad možemo orkestralno čuti tu puninu zvuka. Prošle godine radili smo ‘Životinjsku farmu’, a ovo je grčki klasik preko Plauta, Molièrea do Papandopula. Radi se o komediji zabune: bogovi Zeus i Merkur kreću u nove ljubavne avanture sa smrtnicima, a ovaj put su se namjerili na Alkmenu i Charis, žene tebanskih vojskovođa Amfitriona i Sosiasa. Amfitrion i Sosias su trenutno na ratištu sa svojom vojskom, u čemu Zeus i Merkur vide svoju priliku da zavedu njihove žene. Prerušeni u tebanske vojskovođe u tome i uspijevaju, a pomutnja nastaje kada Amfitrion i Sosias zbog ljubavi prema Alkmeni i Charis bježe s bojišta i vraćaju se u Tebu svojim zbunjenim ženama. Dakle, u pozadini je jedna antiratna priča, izrazito aktualna – da citiram naše protagoniste, ‘Rat nek’ vodi đavo sam! Bjež’mo kući!’, a motivacija toga je upravo ljubav.’’

Za sve je uloge bila, kaže Kristina Grubiša, organizirana otvorena audicija. Profesori Muzičke akademije odabrali su one koji će pred publiku izaći sa solo dionicama. Glavnu ulogu – Amfitriona – pjeva bariton Benjamin Šuran, student treće godine integriranog studija pjevanja koji nema alternaciju. Neke od važnijih uloga su ona Sosiasa, koju pjevaju tenori Roko Radovan i Aljaž Žgavc, studenti pjevanja, Zeusa baritoni Davor Nekjak i Josip Galić, koji je na prvoj godini integriranog studija pjevanja. Alkmenu pjevaju sopranistice Tena Lončarević i Marija Salečić, studentice integriranog studija pjevanja. Bakantice igraju studentice Odsjeka plesa ADU-a, satire studenti Odsjeka glume i Odsjeka plesa ADU-a, bogove studenti Odsjeka za pjevanje MA-a i Odsjeka glume ADU-a, dok su božice studentice Odsjeka glume ADU-a.

Benjamin Šuran je 22-godišnjak iz malog istarskog mjesta Šurani, pjeva Amfitriona i kaže da je cijeli proces bio velik izazov, prije svega zato što se sve radi bez predloška, od scene i glazbe do njegova lika: „Uz dugoročni trud i rad uspjeli smo sve lijepo posložiti. Puno vremena provodimo u usavršavanju likova i realizaciji svih scena koje su i realne, dirljive, uz razne emocije koje se trebaju prenijeti, od ljutnje do ljubavi. Amfitrion je glavni lik i ima dosta osobina koje se trebaju istaknuti. A kako nemam alternaciju, ne mogu vidjeti kako bi možda netko drugi napravio istu ulogu. Međutim, zahvalan sam jer sam u prilici raditi svakodnevno s dvjema postavama i naučio sam se prilagođavati, što je sve zajedno jedno izvrsno iskustvo.“

Benjamin Šuran pojasnio je što je stavio u fokus kad je njegova uloga u pitanju. Najvažnije je, kaže, pokazati Amfitrionov snažan ego:

„Zbog tog svog ega nije baš inteligentan, ne vidi stvari jasno pa se fokusira na nebitne stvari, sve dok je on u centru pažnje. Jako je emotivan, što je i moja privatna osobina pa mi to nije teško izraziti.“

Tena Lončarević, 26-godišnja Petrinjanka, apsolventica pjevanja u klasi Martine Zadro koja igra Alkmenu, pojašnjava koliko je zapravo teško pripremati operu bez nekog predloška. Ne postoji snimka ‘’Amfitriona’’ pa se ovi mladi umjetnici moraju pouzdati prije svega na sebe i svoje kolege: „S jedne strane je teže jer neke stvari čuješ na klaviru, ali nije to baš pravi dojam, ne znaš kako bi to trebalo zvučati. Posebno je to bio slučaj ranije, kad smo tek počeli pripremati predstavu, kad još nismo svi bili na sceni i uvježbavali sve zajedno. S druge strane to je pozitivno iskustvo jer smo na ovaj način dobili neizmjernu slobodu za ono što radimo. Nemamo predložak da možemo vidjeti i čuti kako naša uloga zvuči. I da hoćeš, ne možeš kopirati ni od koga, ali eto zato je tu ta umjetnička sloboda koja puno znači. Moj lik Alkmene zanimljiv je po tome što je najozbiljniji, njezini su dijelovi najdramatičniji. Na audiciji sam imala samo partiture svoje arije i imala sam potpuno drugačiji dojam o toj operi, baš zato što, kako sam kasnije uvidjela, ima puno vrckavih lepršavih likova, komičnih. Ona je Amfitrionova supruga, nježna, romantična, zaljubljena, lirska. Ali ispod svega toga to je jedan snažan lik.“

Redateljica Kristina Grubiša kaže da je ova opera specifična po tome što, uz pjevačke, ima jako mnogo govornih dionica. Stoga je ovaj projekt prilika da se izvođači, studenti, izraze ne samo pjevački, već i glumački: „Odradili smo radionice glume, scenskog govora, scenskog pokreta, kako bi se to sve spojilo. Mislim da će im te vještine biti jako potrebne za daljnji rad pa je to još jedno iskustvo više za njih.“

A o njihovoj glavnoj vještini pjevanju koja im je danas posao, ali i veliko zadovoljstvo, Tena i Benjamin imaju posve drugačiju priču. Benjamin se, kaže, dugo bavio elektrotehnikom, čak i završio srednju školu tog usmjerenja. „A onda kad sam bio na jednom vjenčanju, netko me čuo, prepoznao talent u meni i pozvao me da dođem pjevati u Pulu. Kad sam shvatio da mogu i živjeti od pjevanja, uveseljavati ljude glasom i glumom, kod mene više nije bilo dvojbe na koji ću studij“, rekao je. Tena je, za razliku od Benjamina, odmalena imala razne hobije koji su naginjali umjetnosti – ples, gluma, pjevanje, mažoretkinje. Krenula je u glazbenu školu, smjer pjevanja, i od tada je pjevanje njezin poziv.

Benjamin Šuran igra Amfitriona, dirigenti Mateo Narančić i Ivan Šćepanović, redateljica Kristina Grubiša te sopranistice Tena Lončarević i Marija Salečić koje igraju Alkmenu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Rad na ovakvoj predstavi, suradnja s kolegama studentima drugih umjetničkih akademija, neizmjerno je važna. Tena Lončarević o tome kaže:

„Jako mi je drago da se ovaj projekt ponovno radi u Hrvatskom narodnom kazalištu, posljednjih nekoliko godina bila je druga lokacija. To je ogromna stvar za sve nas. Ima kolega koji su na prvoj godini studija, a već imaju glavne uloge, velike uloge, to je sjajno. Ovakva prilika apsolutno olakšava budućnost svima nama, otvorit će vrata scene sigurno. S druge strane, ovakvim projektima povezujemo se s drugim kolegama, radimo s njima, upoznajemo proces sa svih aspekata, kasnije ćemo se profesionalno susretati i bit će sigurno odličnih projekata.“

Benjamin Šuran kaže da je odlična stvar da na Muzičkoj akademiji, tijekom rada na jednoj ovakvoj predstavi, mogu upoznati jedni druge. Važno je upoznati proces iz raznih kuteva:

„Jedna stvar je kad pjevaš sam u sobi ili pred profesoricom. Potpuno je drugačije kad si na sceni, kad su ispred tebe redatelj, dirigent, kad imaš scenografiju i puno kolega koji su na sceni s tobom. Onda vidiš da tek počinju problemi, a dotad si mislio da je najveći problem biti to kako ćeš nešto otpjevati. Onda shvatiš da nije to tako, stoga je zbilja rad na ovakvoj predstavi jako bitan za mladog umjetnika.“

Redateljica Kristina Grubiša kaže da je ovakva suradnja umjetničkih akademija iznimno bitna zbog kazališta u Hrvatskoj. Važno je da ljudi shvate, kaže, na čemu se gradi kazalište:

„To je upravo komunikacija, suradnja. Nije scenografija izolirana od kostima, kostimi od projekcije, pjevači, glumci, plesači, redatelj, svi smo prisutni, svi surađujemo, to je ogroman kolektiv koji mora funkcionirati, a kako drugačije nego putem komunikacije i dogovora. Zato su ovakvi projekti jako bitni, da svi naučimo skupa raditi. Ovo su sve mladi ljudi, ekstremno talentirani, i neizmjerno sam sretna što sam dobila priliku surađivati i razvijati se sa svima njima.”

Budući da je ovo za Kristinu Grubišu dosad najveća samostalna režija, kaže da joj je najveći izazov bilo to što za operu ‘’Amfitrion’’ nije bilo prethodno snimljene glazbe. Dobila je, kaže, tek par kratkih snimljenih ulomaka:

„Bilo je potrebno jako puno pripreme, proučavanja drugih Papandopulovih djela, istraživanja same građe kako bi se mogao pripremiti kvalitetan koncept koji bi odgovarao žanru i svim tim scenama i arijama.“

I Benjamin Šuran pripremao se za ulogu tako što je slušao i proučavao neka druga djela Borisa Papandopula. Kaže da je imao koncert u Tribunju, Papandopulovu rodnom gradu:

„Pjevao sam tri pjesme iz ‘Lapadskih soneta’. Prvi put sam se tada susreo s Papandopulom na taj način, da sam pjevao njegovu skladbu. Ima velikih sličnosti i u operi ‘Amfitrion’. On je živio u periodu kad je napokon bilo dozvoljeno pjevati različite žanrove, jako je zanimljivo pjevati njegove skladbe.“

Na pitanje što su naučili iz ovog iskustva stvaranja opere Šuran ističe da su on i njegovi kolege puno opušteniji te su dobili scensku sigurnost i slobodu, što je jako dobro iskustvo za umjetnike.