OLJA DRUŽIĆ LJUBOTINA: ‘Triput smo se obraćali premijeru Plenkoviću da riješi problem siromašne djece, ali bezuspješno’

Predstojnica katedre za teoriju i metode socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu, koja se bavi siromaštvom djece i mladih, objašnjava kako su vladajući političari ostali nezainteresirani za inicijativu Pravo svakog djeteta na školski obrok

Od inicijative Pravo svakog djeteta na školski obrok prošlo je deset mjeseci, a ništa konkretno nije napravljeno. Začetnice inicijative primili su predsjednik države, ministar financija, ministar rada, obitelji i socijalne politike, čak dva puta ministar obrazovanja, ministrica EU fondova i potpredsjednik Vlade za društvena pitanja. Svi su inicijativu podržali i obećali da će se ovaj problem riješiti. No sve je zapelo na međuresornoj suradnji jer bez nje besplatnih obroka za sve osnovnoškolce u školskoj godini 2021./2022. neće biti.

U lipnju prošle godine inicijativu Pravo svakog djeteta na školski obrok pokrenule su četiri profesorice sa Studijskog centra socijalnog rada, odnosno Pravnog fakulteta u Zagrebu: Ivana Dobrotić, Olja Družić Ljubotina, Marijana Kletečki Radović i Antonija Petričušić. One smatraju da nijedno dijete u Hrvatskoj zbog siromaštva ne smije biti diskriminirano i traže da se osiguraju javna sredstva kojima će se jednako za svu djecu osnovnoškolske dobi omogućiti besplatna i kvalitetna školska prehrana.

Jedna od njih, Olja Družić Ljubotina, izvanredna je profesorica i predstojnica Katedre za teoriju i metode socijalnog rada, a bavi se područjem siromaštva i to primarno siromaštvom djece i mladih.

NACIONAL: Koliko u Hrvatskoj ima djece i mladih koji žive u siromaštvu ili su u riziku od siromaštva, koliko djece ide gladno spavati ili tijekom dana ne pojedu topli obrok?

U Hrvatskoj je svako četvrto dijete u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Postoje podaci prema kojima taj rizik kod srednjoškolaca iznosi čak 27 posto i oni su dobna skupina djece koja je najizloženija siromaštvu. Na pitanje koliko djece ide gladno spavati teško je točno odgovoriti jer egzaktne podatke nemamo, ali je porazna činjenica da takve djece u Hrvatskoj ima. To smo otkrili kada smo radili istraživanja o siromaštvu djece, a jedno takvo veliko istraživanje radili smo za Unicef s roditeljima djece predškolske dobi. Upravo su ti roditelji posvjedočili kako njihova djeca, a većina je njih imala i djecu osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, znaju otići gladna na spavanje. Za nas je to tada bila šokantna činjenica jer smo očekivali da gladi u Hrvatskoj nema. Kada smo objavili te podatke, o njima se dosta polemiziralo jer naši političari nisu htjeli čuti da ima gladne djece, nisu htjeli priznati tu činjenicu. No mi kao ekspertice iz područja siromaštva djece i na temelju naših istraživanja odgovorno tvrdimo da ima djece koja idu gladna spavati i kojima roditelji nemaju što dati za večeru.

NACIONAL: Ovdje se radi o užasnoj i nevidljivoj činjenici. Zašto je to tako?

To je činjenica o kojoj se ne govori, to je jedna nevidljiva činjenica jer je naše politike ne akceptiraju i ne daju joj na važnosti. Koliko je to tužno rekli su nam roditelji i djeca, potvrdili su nam u našim razgovorima koliko je teško živjeti u siromaštvu, što ih je znalo dovesti i do ruba suza. Djeca pogotovo nerado govore o tome, za njih je to posebno teška tema i oni svojim vršnjacima ne žele spominjati da su siromašna jer ne žele biti stigmatizirana. Njih je sram reći da su gladna, osobito u školskom okruženju. Ona se često srame jer ponekad nailaze na podsmijeh i osuđivanje svojih vršnjaka zato što su siromašna i imaju potrebu to prikriti. Tako se osjećaju i njihovi roditelji. I zbog toga što i oni i njihovi roditelji o tome šute, što na sve moguće načine svoje siromaštvo ne stavljaju u prvi plan, ne problematiziraju ga, ne govore o njemu javno, ono postaje nevidljivi problem. I to je razumljivo jer tako čuvaju svoje dostojanstvo. Zato o tome progovaramo mi koji se bavimo tim područjem i koji imamo moć u društvu – da budemo njihov glas, da problem učinimo vidljivim jer je evidentno da on postoji. Ti ljudi žive u teškoj socijalnoj i materijalnoj deprivaciji pa oni sigurno nisu ti koji mogu zagovarati svoja prava, a osobito ne djeca.

 

‘Prvi je podršku našoj inicijativi dao predsjednik Republike Zoran Milanović, pozvao je kolegice profesorice i mene na Pantovčak tako da smo imale priliku s njim razgovarati, no on izvršnih ovlasti nema’

 

NACIONAL: Nije sramota biti siromašan, korupcija je sramota za naše društvo. Što je zapravo siromaštvo?

Siromaštvo je kada nemaš osigurane osnovne uvjete za život. Siromaštvo se, kada pričamo o djeci, odražava i na, primjerice, njihov zdravstveni i na obrazovni aspekt. Siromaštvo je, kako su i naša istraživanja pokazala, kad djeca nose cipele dva broja veće naslijeđene od svog starijeg brata jer mu roditelj ne može priuštiti nove; kad roditelj iz neke zabačene ruralne sredine djetetu ne može osigurati zdravstvenu brigu jer su mu zdravstvene ustanove nedostupne, kad mu ne može priuštiti lijek koji je potrebno platiti, kad djeca nemaju za školski pribor, nemaju novca da odu na maturalno putovanje ili školske izlete, nemaju računala, internetsku vezu, ali i kad nemaju vodu, ili pišu zadaću uz svijeću jer im je isključena struja zbog nemogućnosti plaćanja računa. To što se društvo oglušuje je tužna činjenica na koju upravo mi i reagiramo. Moramo donositelje politika osvijestiti jer su oni uglavnom nezainteresirani za temu siromaštva djece. Tome je dokaz što nemamo nacionalne mjere koje su usmjerene na siromaštvo djece. Donesena je Strategija o pravima djece 2014. -2020., unutar koje su prepoznata siromašna djeca, no nijedan akcijski plan nije donesen. Jedan od ciljeva te strategije je bio upravo borba protiv stigmatizacije siromašne djece, a što su prijašnje i aktualne vlasti poduzele po tom pitanju? Ništa! Mjera za besplatne obroke u osnovnim školama za koju se mi zalažemo doprinosi upravo tome – smanjenju stigmatizacije siromašne djece.

NACIONAL: Inicijativa “Pravo svakog djeteta na školski obrok” pokrenuta je u lipnju prošle godine, što se konkretno do danas napravilo, je li premijer odgovorio na vaš zahtjev i primio vas na sastanak?

Ovih deset mjeseci je jako brzo prošlo, prvo su bili izbori pa je došlo ljeto. Prvi put su nas počeli primati u rujnu. Prvi nam je dao podršku predsjednik Republike Zoran Milanović, pozvao nas je na Pantovčak, tako da smo imale priliku s njim razgovarati, no on izvršnih ovlasti nema. Reagirala je i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević i također nam dala podršku. Nakon toga su uslijedili pozivi od ministarstava kojima smo se javili. Bili smo primljeni kod ministra financija Zdravka Marića, kod ministra rada, obitelji i socijalne politike Josipa Aladrovića, ministrice EU fondova Nataše Tramišak, kod potpredsjednika Vlade za društvena pitanja Borisa Miloševića, a u Ministarstvu obrazovanja smo primljene dva puta, pri čemu jednom kod ministra obrazovanja Radovana Fuchsa. Svi su oni iskazali veliko razumijevanje i dali veliku podršku ovoj inicijativi. Bile smo čak i iznenađene što nitko od njih nije problematizirao ovo pitanje – na način da ‘’mi bismo, ali nema novca’’ ili ‘’ne znamo kako ćemo’’ ili ‘’to ćemo drugi put’’- već su rekli da će se taj problem riješiti. Osim inicijative, ponudile smo im vrlo konkretne i operativne načine kako se taj problem može riješiti. Međutim, stvar je zapela na međuresornoj suradnji koja je nužna, iako Ministarstvo obrazovanja tu ima ključnu ulogu, i na onom zadnjem koraku – da nas primi premijer Plenković koji bi trebao dati zeleno svjetlo. Čak tri puta smo se obraćale premijeru, ali nije nam se povratno javio. Sada očekujemo, a što je nužno jer smo sve potrebne korake proveli, da premijer okupi sva ključna resorna ministarstva i da se konkretno krene u ovu priču.

NACIONAL: Koliko bi koštali besplatni obroci za sve osnovnoškolce?

Kalkulaciju koliko bi besplatni obroci državu koštali smo napravili i predstavili navedenim ministrima. Užina koju mi tražimo košta pet kuna po djetetu dnevno, ako imamo 175 radnih školskih dana i 312 tisuća djece u osnovnoj školi, to bi bilo oko 273 milijuna kuna godišnje. Mislimo da to nije veliki novac za državu zbog toga što ona može koristiti uz državna, i europska sredstva iz, primjerice, Europskog socijalnog fonda plus (ESF+). U njemu se nalazi iznos od 100 milijardi eura, za koji Europska komisija nalaže da države članice trebaju pet posto sredstava koja iz njega povuku, koristiti za djecu – za njihovo besplatno obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, ali i za prehranu. Ono na što mi apeliramo je da se svakom djetetu osigura besplatan, kvalitetan i nutritivno bogat obrok.

NACIONAL: Kako se osjeća gladno dijete, o kakvoj budućnosti takvo dijete može maštati?

Osjeća se poniženo, osjeća se manje vrijedno, stječe nepovjerenje u okolinu u kojoj živi – to su sve osjećaji koje ponekad gaje djeca koja žive u siromaštvu. A kakvu im poruku šaljemo? Toj djeci koja gledaju svoje vršnjake kako jedu, a imali smo takav ekstreman primjer u Karlovačkoj županiji, i kojoj roditelji ne mogu priuštiti obrok šaljemo poruku da smo sebično, nesolidarno, neosjetljivo društvo koje će ih u budućnosti tretirati kao ljude drugog reda. Ta djeca sigurno ne očekuju da će u budućnosti biti podržana, da će im društvo pružiti ruku i dati šansu. Naše društvo svojim ignoriranjem ne vodi sustavnu brigu o njihovim startnim pozicijama, ona uglavnom nemaju prioritet pri upisu u vrtić jer im roditelji često ne rade. Kada kreću u školu ona nemaju predznanje koje bi u vrtiću mogli dobiti, kreću u školu često nepripremljeni, nemaju dovoljno znanja i vještina jer im ih nema tko dati i pokazati. Oni nerijetko kaskaju već na samom početku svog obrazovanja, tako da su kada krenu u školu siromašna djeca već u startu dvostruko zakinuta. S jedne strane nemaju prioritet upisa u vrtić, a s druge roditelji im često ne mogu dati ona znanja i vještine koja su potrebna za polazak u školu. Naše društvo apsolutno ne vodi sustavnu brigu o djeci koja žive u siromaštvu.

‘Nećemo stati sa svojom inicijativom i zahtjevima da nas premijer Plenković primi. On je ključna instanca koja u konačnici odlučuje’, rekla je Olja Družić Ljubotina. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

NACIONAL: Može li takvo dijete koncentrirano pratiti i sudjelovati u nastavi?

Naravno da ne može. Zato je jako važan taj obrok. Iz naših istraživanja i obavljenih razgovora na terenu dobro znamo da ima djece kojoj je taj obrok jedini kvalitetni obrok u danu, a ima i slučajeva gdje im je taj obrok ujedno i jedini obrok u danu. Hrana je iznimno važna za razvoj djece, to je bazična stvar. Prehrana je temeljena stvar koja je nekoj djeci uskraćena. Kada ste gladni ne možete razmišljati ni o čemu drugom nego o hrani, a kako se onda koncentrirati na nastavu i nesmetano se obrazovati?

NACIONAL: Posebno ističete da Hrvatska nije uvela ni jednu pandemijsku mjeru za djecu i obitelji, argumentirate to ponašanjem drugih zemalja, članica Europske unije, može li se i vaša inicijativa tumačiti kao jedna od pandemijskih mjera?

To nam isto govori o tome koliko su nam djeca prioritet, a pričamo o nekoj velikoj važnosti demografije i demografskim mjerama. Gotovo sve članice Europske unije imaju pandemijske mjere za pomoć djeci i roditeljima. Estonija, Latvija i Velika Britanija, koja više nije dio Unije, u vrijeme lockdowna su djeci koja su u školi primala besplatan obrok dostavljali tu hranu kući jer su bili svjesni da njihovi roditelji nemaju novca za nju. Također, u nekim zemljama su uvedeni plaćeni roditeljski dopusti da bi roditelji mogli biti s djecom u vrijeme kada su škole bile zatvorene. U Sloveniji i Austriji siromašnima su se dijelili vaučeri za prehrambene namirnice. Svega toga u Hrvatskoj nema. I ova naša inicijativa također se može tumačiti kao jedna vrsta covid-mjere, s tim da treba naglasiti da je ona zamišljena kao trajno rješenje. Isto tako, kao što je država prepoznala važnost i omogućila besplatne udžbenike za svu djecu, tako bi trebala prepoznati i važnost osiguranja besplatne prehrane za svu djecu. Ako je osnovna škola besplatna, onda bi i sadržaji koji su nužni za tu školu trebali biti besplatni, a tu se svakako podrazumijeva i besplatna prehrana za svu djecu. Sva bi djeca trebala imati dostupnu prehranu jer su nam i nastavnici posvjedočili da dolazi do stigmatizacije one djece koja imaju financiranu besplatnu prehranu. Djeca međusobno znaju tko ima besplatan obrok i tu zna doći do izrugivanja, diskriminacije i raslojavanja među njima.

NACIONAL: Unatoč obećanjima i podrškama vašoj inicijativi, konkretno još ništa nije napravljeno. Kolike su šanse da u školskoj godini 2021. /2022. zaživi vaša inicijativa?

Mi smo se tome doista nadale i dalje se nadamo. Nećemo stati s našom inicijativom i zahtjevima da nas primi premijer Plenković. On je ključna instanca koja u konačnici odlučuje. No već je proljeće i bliži se nova školska godina i to bi trebalo što prije ući u nacionalne prioritete. Malo smo stale s pritiskom nakon petrinjskog potresa, pustili smo vlasti da odrade što je potrebno za postradale ljude. Sada smo krenule dalje, ali još uvijek od premijera ‘’niti pisma niti poruke’’. I dalje ćemo zagovarati i zahtijevati, ako procijenimo da naša inicijativa neće biti uzeta u obzir, obratit ćemo se vjerojatno i Europskoj komisiji i ukazati na činjenicu da je Hrvatska jedina zemlja koja nije osigurala nijednu covid-mjeru za zaštitu djece i roditelja. A besplatna školska prehrana bi zasigurno mogla biti jedna takva mjera.

 

‘Ako naša inicijativa u RH ne prođe, obratit ćemo se vjerojatno i Europskoj komisiji i ukazati na činjenicu da je Hrvatska jedina zemlja koja nije osigurala ijednu covid-mjeru za zaštitu djece i roditelja’

 

NACIONAL: Kakav je utjecaj epidemije koronavirusa na socijalnu sliku u Hrvatskoj?

Još nemamo egzaktne podatke kada je riječ o socijalnoj slici u Hrvatskoj, ali je činjenica da je došlo do porasta nezaposlenosti. To sigurno otežava socijalnu sliku, posebno jer se tu često radi baš o obiteljima s djecom. Ja znam nekoliko roditelja, samo iz svoje okoline, koji su prije pandemije imali sigurne poslove, koji su upravo zbog pandemije ostali bez posla i bez jedne plaće u obitelji. Koronavirus sigurno ostavlja značajne posljedice na socijalnu sliku, ali odgovora na to od naše države nema u vidu ciljanih socijalnih mjera. A mi bismo trebali, da podsjetim, prema članku 1. Ustava RH biti i socijalna država.

NACIONAL: Što mislite o buntovničkim okupljanjima mladih, o posljedicama lockdowna na njihovo mentalno zdravlje? Treba li ipak imati razumijevanja za mlade ljude?

To je njihov odgovor na ovu cijelu situaciju. Njihovo tzv. buntovničko ponašanje događa se zato što ne mogu zadovoljiti neke svoje bazične, ključne potrebe u svojoj mladoj dobi, a to je prije svega potreba za druženjem. Oni zaključani i zatvoreni zapravo ne mogu živjeti svoju mladost, zato i svjedočimo njihovu svojevrsnom revoltu. Mislim da su i mladi nevidljiva skupina i da kao društvo ne vodimo o njima osobitu brigu. Tu je važno i mentalno zdravlje mladih. Recentna istraživanja naših kolegica iz područja psihologije pokazala su da su se tijekom pandemije povećali neki depresivni simptomi kod mladih, povećala se razina anksioznosti. Pandemija je sigurno ostavila traga na mentalnom zdravlju mladih ljudi, čime bismo se trebali malo više kao društvo pozabaviti. Iako kolege koji se bave mentalnim zdravljem mladih glasno govore i upozoravaju na ovaj problem, sustavno se po pitanju neke strategije vezane za zaštitu mentalnog zdravlja mladih ne radi ništa. Pandemija će zasigurno za neko vrijeme ostaviti posljedice na mentalno zdravlje mladih ljudi jer ako su porasli simptomi depresivnosti kod mladih, onda će to neko vrijeme trajati. Hoće li to utjecati na njihovu kasniju dob to još ne znamo, ali se kao društvo trebamo zapitati možemo li mi tu nešto učiniti – kako prevenirati da se ovo što im se sada događa ne odrazi na njihovu zreliju dob. Trebamo vidjeti što kao društvo možemo učiniti, stvarno i konkretno i to odmah sada. Važno je da ih doista vidimo i čujemo.

NACIONAL: Možete li dati neki primjer?

Pogledajte samo maturante, kakav je pritisak na njima, a očekivanja od njih su i dalje ista. Ti mladi ljudi su zakinuti u odnosu na prethodne generacije u kvaliteti obrazovanja jer se već dvije godine obrazuju u izvanrednim okolnostima, a s druge strane su očekivanja od njih ista kao i u odnosu na prethodne generacije koje su se mogle pripremati za ovaj velik korak u životu u normalnim uvjetima. Matura je uvijek stresna, a posebno sada u uvjetima koje diktira pandemija. Bilo bi lijepo kada bi te mlade ljude netko iz sustava pitao kako su, kako se nose s količinom stresa koju matura donosi, i kako im olakšati taj pritisak u ovim nenormalnim uvjetima u kojima svi živimo. Ali to ih nitko ne pita, niti su to odgovorni uopće akceptirali kao bitnu temu.

Komentiraj